Danas u Dinamu, sutra možda u cijeloj Hrvatskoj! Dramatične i kaotične pretumbacije u jednom nogometnom klubu, prošlog tjedna dovedene do pucanja, govore samo o tome koliko je teško i neizvjesno čupanje iz kraka kriminalne hobotnice.

Skupština kluba iz Maksimira, najavljivana kao prijelomna, a pretvorena u brutalan bratoubilački rat, s mnogo primitivne dreke i stalno na rubu fizičkih incidenata, nakon dva sata prekinuta a da ni prvu točku dnevnog reda nije apsolvirala, donijela je polovičan rezultat – frakcija Zdravka Mamića, donedavno apsolutnog gospodara kluba, bjegunca od hrvatskog zakona, koji Dinamom već skoro pet godina upravlja iz egzila u Hercegovini, osjetno je oslabljena, ne i definitivno poražena, dok je frakcija vječnog predsjednika Mirka Barišića ojačana, s koncentracijom svih poluga vlasti u njegovim rukama. Ali što to zapravo znači za budućnost Dinama posve je neizvjesno. Razlaz između godinama najbližih suradnika nije rezultat nekakvih ozbiljnih međusobnih razlika, nego kokošarske borbe za vlast u klubu koji – iako formalno udruga građana – više od dvadesetak godina funkcionira kao sredstvo krezovskog bogaćenja jedne obitelji. Slučaj Dinamo otkriva zašto je obračun s korupcijom i kriminalom u Hrvatskoj tako neuspješan.

Politička zaštita

Neuspješan je ponajprije zbog uvezanosti politike s pojedincima i skupinama kriminalnog načina funkcioniranja. Mamić je u Dinamu mogao raditi što je htio, a sud je utvrdio da je malverzacijama iz kluba izvukao više od stotinjak milijuna kuna, zato što je godinama uživao političku zaštitu. S razine države i razine grada. Kao navodno veliki donator HDZ-a na stranačkim je saborima bio rado viđen gost, bivšoj je šefici države priređivao rođendanske derneke. Pokojni je zagrebački gradonačelnik Bandić redovito u Dinamo na radost njegova gazde upucavao brda milijuna. Mamić je sudjelovao u pisanju Zakona o sportu, namještao je stvari po mjeri vlastitih interesa. Uživao je status nedodirljivog. Imao je svoje policajce i svoje suce. Pravosuđe se pokrenulo tek kad se to više – zbog inozemnog faktora – nije moglo izbjeći. Njegova naknadna svjedočenja o tome koga je sve i kako kupio porazna su za državu i cijelo društvo. Ali čak i kad je osuđen, politika se pravila nevještom, faktički tolerirajući da iz druge države, na daljinski, šefuje najvećim nogometnim klubom u Hrvatskoj.

Možda je to bila cijena šutnje, ali nikome od Mamićevih političkih ortaka ni dlaka s glave nije pala. Oprali su ruke, kao da nikada s njim nisu poslovali ni bančili. Sudjelovali su u njegovoj kriminalnoj devastaciji kluba, ali osobno nikoga od njih odgovornost nije dotakla. Štoviše, sve je u Dinamu ostavljeno onako kako je on postavio, samo njega formalno nema. U nakrivo se nasađeni okvir sada navodno pokušava implementirati demokratizacija kluba, zahtjev koji je nakon navijača i politika počela proklamirati, vjerojatno slijedom činjenice da na inozemna sredstva za izgradnju novog stadiona u Maksimiru ne mogu računati dok je Dinamo u vlasti osuđenog krimosa. Sličan model žrtvovanja jednog čovjeka, kako bi se svi drugi tretirali kao potpuno nevini i ispravni, već je viđen u slučaju Ive Sanadera. Bivši je premijer zbog svoje mahnite gladi za šuškom svih vrsta završio na robiji, dok je njegova svita ostala nedirnuta. Slično danas i premijer Plenković tvrdi da je s njegovom vlašću sve u redu, premda mu je kabinet desetkovan korupcijskim aferama. Buljuk mu je ministara završio u Remetincu, a on se ponaša kao da su otišli na ladanje. Sve dok politika funkcionira kao kanal za realizaciju kriminalnih interesa, sve dok se u politici ništa ne mijenja čak ni kad politička banda završi iza rešetaka, obračun s kriminalnim strukturama ostaje u Hrvatskoj sporadičan i polovičan.

Armiranje funkcije

Rat protiv korupcije – pokazuje slučaj Dinamo – u Hrvatskoj ne uspijeva i zato što ga vode krivi ljudi. Na čelu ekipe koja bi u Maksimiru trebala djelovati kao transformacijska snaga ostaje dosadašnji predsjednik kluba Barišić, koji je Mamićima godinama bio desna ruka. Koji ih je doveo u klub i više od dvadeset godina asistirao u svemu što su radili. Čovjek nije vidio makinacije, nije primijetio izvlačenje grdnih milijuna iz kluba, prema presudama i optužnicama nestalo je više od 300 milijuna kuna, što implicira postojanje čitave kriminalne skupine, a ne skroviti, pojedinačni lopovluk. Tvrdio je da Dinamo nije oštećen, odrekao se mogućnosti da se barem dio otetog vrati u Maksimir. Ni presuda braći Mamić, ni njihov bijeg u Hercegovinu ništa u njegovom ponašanju nisu promijenili. Barišić ništa suspektno ni neprihvatljivo nije našao ni u činjenici da predsjeda klubom kojim iz daljine, iz sigurnog utočišta, upravlja osuđenik koji se bijegom preko granice spasio od višegodišnje kazne zatvora. Postao mu je oponent i navodno lider demamićevizacije Dinama tek kad se njegova pozicija zaljuljala. Politika ga podržava, navodno kao prijelazno rješenje. Navijači su nasjeli na obećanja da će novi statut kluba krojiti po načelu „jedan čovjek, jedan glas“, na kojemu oni godinama uzaludno inzistiraju.

Na čelu ekipe koja bi u Maksimiru trebala djelovati kao transformacijska snaga ostaje dosadašnji predsjednik kluba Barišić, koji je Mamićima godinama bio desna ruka. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Ali tek treba vidjeti što će od toga na koncu biti. Unatoč obećanju o promjenama, mogućnost da će donedavno ključna karika Mamićeva klana zaista krenuti u demontažu Mamićeva nasljeđa ne čini se baš izglednom. Predsjednik Barišić pokazao se poglavito zainteresiranim za armiranje vlastite funkcije. Premda poznih godina, s 86 u nogama, još mu nije dosta. Nakon havarirane i prekinute Dinamove skupštine njegova se moć povećava. Sa sazivanjem nove neće žuriti, najavljuje je tek potkraj godine. U međuvremenu vladat će klubom bez izvršnog i nadzornog odbora, s Upravom na čelu koje je jedna od Mamićevih klupskih primadona, koja se tek nedavno prekopicnula i pragmatično promijenila kaput. Navodno ucjenjiva zbog sudskih postupaka u koje je na inkriminiranoj strani i sama uključena. Dobro, ljudi možda i odluče igrati pošteno, ako drugačije ne ide. Ali šansa da će stara lica u Maksimiru voditi novu politiku vrlo je tanka, praktično nikakva. Na koncu će se vrlo vjerojatno pokazati kao velika lagarija. Poput one Plenkovićeve fantazmagorije, po kojoj se stranka osuđena za težak kriminal predstavlja liderom borbe protiv korupcije. Barišić neće razgrađivati ono što je godinama stvarao, baš kao što ni HDZ ne čisti Hrvatsku od političkog banditizma, nego svoj lopovluk i trgovinu utjecajem pretvara u modus operandi cijele države.

Džava u državi

Obračunu s kriminalom ne pomaže ni normativni okvir uspostavljen kako na razini države tako i na razini jednog kluba. Pretjerano velika vlast jednog čovjeka, bez obzira na to je li riječ o Hrvatskoj ili o Dinamu, nije zdrava, potencijalno je opasna. Mamići su statutarno situaciju u klubu tako uredili da mogu vladati vječno. Zapošljavali su koga su htjeli. Na isti su se način formirale i klupske strukture. Maksimir je funkcionirao kao država u državi. Kao privatna država jedne familije. Kad se odvojio od velikog gazde Barišić je upomoć pozvao dotad potpuno obespravljene navijačke skupine, obećavajući da će se novi statut odmah pisati i to tako da i njihovo sudjelovanje u upravljanju klubom omogući i garantira. Ali nakon što je svoju poziciju stabilizirao i učvrstio, demokratski princip „jedan čovjek, jedan glas“ sve manje spominje. No zato se o privatizaciji Dinama sve češće šuška. Možda je nova runda lova u mutnom već otvorena.

Umjesto da se pokriju ušima po glavi jer i o njihovoj bi se odgovornosti zbog asistiranja velikoj pljački moglo i trebalo govoriti, ekipa iz Maksimira, do jučer Mamićeva, danas sve više Barišićeva, demokratski preustroj kluba praktično opstruira. Nevjerojatna je drskost i beskrupuloznost kojekakvih sporednih tipova koji se oko Dinama otimaju kao da im je ćaćevina. Koji se zbog kriminala i pljačke nisu uznemirili i pobunili, koji su i sudske presude ignorirali kao da ih nema. Pravnu su državu praktično sabotirali. To je društvo nužno razjuriti. Bilo kakvo preslagivanje neće pomoći. Nitko od njih ne može biti rješenje, zato što su svi skupa dio problema. Ako Mamićeva vlast u Maksimiru ide kraju, ne znači da se poštenje konsolidira. Bez potpuno novih ljudi, koji će napisati novi statut i ozbiljno transformirati klub, mrcvarenje se nastavlja. Nažalost, čini se da će se politika zadovoljiti sitnim upristojenjem, nazovi demokratskim šminkanjem kompromitiranih struktura. Tako radi u državi, pa će isto aranžirati i u Dinamu.