Premda vrlo uvjerljiva i legitimna, pobjeda Donalda Trumpa na prošlotjednim američkim predsjedničkim izborima duboko je problematična. Paradoksalna, apsurdna, u nekim aspektima i demokratski perverzna. Ne bi bilo prvi put da narod napravi fatalnu grešku u svom izboru. Neka su od najgorih razdoblja ljudske povijesti bila demokratski legitimirana. U ovom slučaju nije riječ o običnim izborima. Ni o klasičnoj smjeni vlasti u jednoj zemlji. Neće se samo ljevica na vlasti zamijeniti desnicom. Američki demokrati republikancima. Mnogo je veća promjena u pitanju. Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću ima karakter prijelomnog događaja, s dalekosežnim učincima ne samo u velikim Sjedinjenim Američkim Državama.

Paradoksalno je da država koja je drugima godinama demokratski uzor za svog predsjednika izabere čovjeka koji gazi demokratski sustav. Bogatuna koji za vratom ima više kaznenih postupaka i osuda. Seksualnog predatora koji je pornoglumici čije je usluge koristio plaćao šutnju, a njegovi ga navijači, i ovi u Hrvatskoj, slave kao promicatelja obiteljskih ili tradicionalnih vrijednosti. Političara koji je za svog prvog predsjedničkog mandata tajne dokumente države pospremio u kupaonici svoje vile na Floridi, da bi prije četiri godine, nakon izbornog poraza, osporavajući rezultate izbora, svoju sljedbu, pretvorenu u raspojasanu hordu, poticao na pučistički upad u zgradu američkog parlamenta na Capitolu. U svojoj recentnoj kampanji Donald Trump javnost je zasipao notornim lažima i rasističkim ispadima. Prijetio je osvetom protivnicima, kritičarima, medijima… Najavljivao deportaciju migranata, zabranu pobačaja, relativiziranje kompleksa ljudskih prava, radikalnu klerikalno-konzervativnu revoluciju.

Apsurdno je da su ga izabrali oni koje ne predstavlja. Novi američki predsjednik nastupa i očito će vladati okružen milijarderima, a birali su ga oni koji imaju najmanje. Socijalno ojađeni. Analitičari tvrde da je izbore u SAD-u odlučila inflacija. U njegovom se izbornom programu, uz obračun s ilegalnom migracijom, obećava pobjeda nad inflacijom, brzo snižavanje i stabiliziranje cijena. Trenutno je američka inflacija 2,4 posto. Iz hrvatske perspektive čini se podnošljivo, čak minorno. Ali stoji da je administracija predsjednika Joea Bidena u protekle četiri godine podcijenila političke posljedice rasta troškova života. Trump je vješto iskoristio ogromno, godinama akumulirano socijalno nezadovoljstvo. Zajahao je bijes uzrokovan sve drastičnijim socijalnim raslojavanjem društva, što nije samo američki specifikum. Manjina bogatih ima sve više, većina je sve siromašnija. Na istom valu po Europi zalet hvataju brojne desničarske populističke stranke. Trumpoliki radikali niču na sve strane.

Navodni zaštitnik sirotinje

Perverzija je da poster establišmenta postaje lider antiestablišment pokreta. Da se beskrupulozni milijarder predstavlja kao navodni zaštitnik sirotinje. A od njegove su pobjede – normalno! – odmah profitirali najbogatiji. Deset je posto najimućnijih svoj portfelj, prema Bloombergu, u samo četiri sata od izbora povećalo za vrtoglavih više od šezdesetak milijardi dolara. Od njegova će najavljenog smanjivanja poreza najveću korist imati bogati. Stradat će, vrlo vjerojatno, najranjiviji. Od poteza Donalda Trumpa sada strepi dobar dio Amerike i veliki dio svijeta. Od njegove prijetnje deportacijom milijuna imigranata strepe i oni koji su se obiteljski već ukorijenili u SAD-u, državi koju su doseljenici stvorili. Strepi LGBT zajednica, kojoj se već najavljuju uskrata prava i pogoršavanje položaja. Osvete se pribojavaju politički protivnici i mediji. Strahuju ratom poharana Ukrajina i smrtnoj ugrozi izloženi Palestinci. Od mahanja uvođenjem carina, ne samo prema Kini, strepi Europa. Zemlje NATO-a boje se neugodnih zahtjeva, moguće i Trumpova napuštanja saveza. Zagovornici liberalne demokracije zgroženi su fanatiziranjem njegove sljedbe i normaliziranjem političkog nasilja. Amerika je jako podijeljena, ne samo socijalno nego i politički. Razdrta u osnovi na one koji poštuju demokratska pravila igre i antidemokratske snage. Na one koji prihvaćaju izbornu volju građana, čak i kad je po njih neugodna, pa najavljuju miran prijenos vlasti i one koji su izborni poraz svojedobno pokušali poništiti huškanjem i slanjem nasilničke rulje na Kongres.

U svojoj recentnoj kampanji Donald Trump javnost je zasipao notornim lažima i rasističkim ispadima. Prijetio je osvetom protivnicima, kritičarima, medijima…. FOTO: BRIAN SNYDER/REUTERS/PIXSELL

Ali bez obzira na svoju nepredvidivost, agresivnost i zloćudnost, predsjednik Trump zapravo je izvedeni problem. Temeljni je problem u društvenim odnosima koji su ga izbacili do pobjede na izborima. Njegov je izborni uspjeh simptom dubokih poremećaja u društvenom tkivu ne samo SAD-a. Artikulirao je, kaže Tvrtko Jakovina, promjene u Americi i anticipirao promjene u svijetu. U tom kontekstu mnogo će se ovih dana govoriti o greškama koje su dosadašnji predsjednik Biden i predsjednička kandidatkinja demokrata Kamala Harris napravili. Apostrofira se njihova odvojenost od života običnog Amerikanca. Gubitak veze s vlastitom socijalnom bazom. Fokusiranost na obrazovaniju populaciju. Na one koji teret inflacije nisu jako osjetili. Produciranje s holivudskim celebritijima. Činjenicu da su se više brinuli o pravu na abortus nego o pravu na dostojanstvenu plaću i život.

Ali nije se samo američka ljevica odvojila od radništva. Od onih koje bi prirodno trebala zastupati. Slično se dogodilo i s europskim lijevim partijama. Od politike „trećeg puta“ britanskog premijera Blaira, koji je laburiste jako pomakao prema centru i pomirio s tvrdim, po radničku klasu bolnim, reformama svoje konzervativne prethodnice Margaret Thatcher. Politike koju će potom preuzeti gotovo sve europske socijaldemokratske stranke. Tony Blair je dodatno kompromitirao europsku ljevicu kada je 2003. godine, s tadašnjim američkim predsjednikom Bushom, poveo krvavu invaziju na Irak s potpuno izmišljenim argumentom da tamošnji režim posjeduje oružje za masovno uništenje. Lijeva Europa danas je u krizi. Zaboravljeno se radništvo u sve većoj mjeri okreće radikalno desničarskim strankama.

Perverzni transfer

U Hrvatskoj se dogodio sličan perverzan transfer radničke klase s ljevice na desnicu. Socijalno potlačeni funkcioniraju kao vjerno glasačko tijelo HDZ-a. Umirovljenici, premda često gurnuti do ruba gladi, također. Socijalno devastirana i od ljudi ispražnjena Slavonija. Jednako i ostali, generalno proletarizirani ruralni krajevi. Bez obzira na to što je HDZ-ova vlast devedesetih naslijeđeno društveno bogatstvo mahom kanalizirala prema računima svoje klijentele, obespravljujući i osiromašujući one koji žive od svog rada. Radnike je hrvatska ljevica izgubila još u bivšoj državi. Potom se devedesetih, u novoj Hrvatskoj, to produbilo zbog njene kukavičke šutnje o lopovskoj privatizaciji, koja je hrvatsko radništvo do kosti pauperizirala. Mandat prve posttuđmanovske, SDP-ove vlasti, otvoren velikim obećanjima o vraćanju otetog, okončan je potpunom kapitulacijom. Suhom konstatacijom s Iblera da je pretvorba uglavnom provedena u skladu sa zakonom. Iako su zakoni ciljano dizajnirani kao mehanizam grabeža i otimačine.

Ljevica je izdala radništvo i svojim prešutnim pristankom na HDZ-ovu prevratničku odluku o ukidanju svih socijalnih stečevina socijalizma. Umjesto da inzistira na zadržavanju onoga što je bilo dobro i korisno, SDP je podvio rep i sačuvao samo vlastitu partijsku imovinu. Ni kasnije najave o povratku korijenima i radnicima kao svom socijalnom temelju, nisu bile ništa više od puke retorike. Crveni su postali dio političkog establišmenta, bez veze s onima koje bi lijeva stranka morala zastupati. Umjesto radničkim više su se bavili pravima seksualnih manjina. Češće ih je bilo vidjeti na Paradi ponosa nego na sindikalnim prosvjedima i štrajkovima. Frekventnije su se šetali pod zastavom duginih boja nego koračali pod crvenim barjacima. Zaštita manjinskih zajednica, svih vrsta, imperativ je ljevice, ali nikako ne i njen jedini, pa čak ni glavni sadržaj.

Životni standard i kruh narodu su očito važniji od standarda demokracije. Ali borba za socijalna prava nije tek kritičko lupanje po desnoj konkurenciji. Pa bio to Trumpov maligni populizam ili o HDZ-ova korupcija. Od podsjećanja na prijetnje koje s promjenom vlasti dolaze, ni Kamala Harris nije uspjela prosperirati. Parolaškom se žestinom ni SDP ni intelektualizirana nova ljevica oko Možemo!, zapanjujuće indiferentna prema socijalnim temama, ne mogu nametnuti. Zaborave li, zanemare li radnike, lijeve stranke gube svoj smisao i političko sidrište. Plutaju od nemila do nedraga. Nošene događajima umjesto da ih kreiraju. Kad prezrene na svijetu ljevica prepusti i izruči desnici, cijelo društvo postaje jako bolesno. Gledamo u Americi. Vidimo i u Hrvatskoj.