Šef Sabora ne vidi nikakve veze između najnovije afere s navodnim lažiranjem covid-testova i HDZ-a. Čak se pomalo ljuti kad se mladcu koji je od države dobio vrijedan posao nabave epidemioloških sredstava, pa je – izgleda – bezobrazno muljao ugrožavajući zdravlje građana, spominje stranačka pripadnost. Kakve veze ima to što je on član HDZ-a, kaže. Osobno mu smeta, objašnjava Gordan Jandroković, što se zbog grijeha pojedinaca lijepe etikete cijeloj stranci. Po njemu, dotični nije zaglibio u kriminal „zato što je član HDZ-a, nego zato što ima kriminalan način razmišljanja i djelovanja“.

Naravno, bez kriminalne volje nema delikta. Ali neće biti da su klijentelističko-koruptivne afere kojima je HDZ popločao svoju vladavinu samo stvar neke gramzive individue. Mladić koji je tek prebacio dvadesetu, a već je samo u poslu s covid-testovima dobacio do milijunske zarade, milijunske u eurima, sin je jednog bivšeg HDZ-ova saborskog zastupnika i općinskog načelnika u varaždinskom kraju. Tiradom o grešnim pojedincima i bezgrešnom HDZ-u javnost se pokušava uvjeriti da između očeve stranačke umreženosti i paradiranja s bijesnim Lamborghinijem kojim se sin odlučio počastiti nema nikakve veze. Kao da je normalno da država usred epidemije ozbiljan posao nabave dragocjenog medicinskog pribora povjeri firmi koja u tom pogledu nema baš nikakve reference. Upravo suprotno, vlasnik joj je već imao problema sa zakonom zbog krivotvorenja novca.

HDZ-ov krimen

HDZ je odgovoran jer je napravio sustav u kojem su takvi aranžmani uhodan i dobro podmazan način funkcioniranja države. Stranka možda nije kriva za pojedinačne lopovluke svojih članova. Ali njen je krimen mnogo veći. Njenom zaslugom korupcija je u Hrvatskoj neman sistemskog karaktera. Momak s korona-testovima nije skrenuo u kriminal zato što je član HDZ-a, ali mu je HDZ-ov modus operandi omogućio da se nađe u poslu u kojem ga nikako nije smjelo biti.

Na sličan su način, falsificirajući stvarnost, vladajući u samo nekoliko dana pokušali proći kroz čitavu seriju vlastitih grandioznih blamaža. Kao prvo, Hrvatska se overdozira premijerovom, na dnevnoj bazi produciranom samohvalom o darovima koje navodno osobno dijeli narodu. Andrej Plenković glanca vlastiti lik i djelo logoreičnom pričom o povećavanju plaća i milijarde eura vrijednim paketima pomoći, namijenjenim navodno svima u državi: „i građanima, i gospodarstvu, i najranjivijim skupinama, i umirovljenicima, i ribarima, i poljoprivrednicima, i onima koji primaju dječji doplatak, i nezaposlenima, i hrvatskim braniteljima, i onima u privremenom smještaju, i onima koji inače primaju socijalne naknade“… Premijerovu laudu, međutim, jako relativizira činjenica da je po bruto cijeni rada Hrvatska među članicama EU-a predzadnja. Njemačka ima trostruko veću nadnicu. Recentna povećanja, kojima se premijer voli dičiti, također nisu bila šampionskih visina. U usporedivim državama rast je bio mnogo veći. Najnovije istraživanje Europske komisije navodi zastrašujući podatak da je 60 posto stanovništva Hrvatske u kategoriji apsolutno siromašnih. Samo je Rumunjska u tom pogledu gora.

Razarajuća inflacija

Životni standard hrvatskih građana uništava i dalje dvocifrena, razarajuća inflacija. Znamo da u njenom vrtlogu najviše stradaju najsiromašniji, siromašne države i siromašni ljudi. Ali tek se odnedavno i ovdje počinje priznavati da inflatorni stampedo ima učinak preraspodjele imovine, da povećava socijalno raslojavanje. Od njene je spirale u Hrvatskoj profitirala država, čiji se proračun rekordno puni, a guverner HNB-a Vujčić za svog je nedavnog boravka u Americi spomenuo i dosad ovdje nepoznat podatak da inflaciju u Hrvatskoj pojačava svojevrsna profitna groznica. U prošloj su godini zarade poduzetnika bile glavni – 60-postotni – poticatelj eksplozije cijena.

Drugo, državni se intervencionizam pokazuje šepavim i u slučaju mnogo slavljenog rješenja za Agrokor. Šef Vlade sam sebe godinama predstavlja kao spasitelja države od kataklizme koja je iz posrnule mega firme navodno prijetila cijeloj Hrvatskoj. Fortenova, kako se kompanija danas zove, ide u prodaju, problemi su ogromni, ali premijer pere ruke. Tvrdi da nova kriza s njegovom vlašću nema nikakve veze. Krug je zapravo zatvoren. Operacija svojedobno proglašena smrću ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj rezultirala je uspostavljanjem neke nove ortačke konstelacije. Samo se veliki Gazda drugačije zove. Ali princip je isti, sve su ostalo nijanse.

Treće, sve veći problemi s uvozom radne snage samo su drugo ime za kronično nepostojanje demografske politike u Hrvatskoj. Strani su radnici potrebni hrvatskoj državi jer je vlastite potjerala i raspršila kojekuda. Inozemci sada spašavaju turističku sezonu, građevina bi bez njih morala stati, ali manjkove u ljudskom potencijalu neće trajno kompenzirati. U Hrvatskoj je, tvrdi demograf Tado Jurić, riječ o zamjeni stanovništva. Katastrofalna politika koja je iseljavanje smatrala dobrim sredstvom za rješavanje socijalnih, pa i političkih problema, teško se osvećuje. Hrvati u potrazi za boljim životom odlaze, izdaleka dolaze ljudi kojima je Hrvatska uglavnom tek privremeno boravište. Nijedna članica EU-a nije u sedam godina izgubila 10 posto populacije kao Hrvatska. Bježe visokoobrazovani. Hrvatska je, navodi Jurić, samo Njemačkoj u sedam godina, od 2013. do 2020. darovala cijeli državni proračun, 18 milijardi eura, uložen u obrazovanje iseljene radne snage. Stiže nižekvalificirana i jeftina radna snaga. U Hrvatsku se doselilo manje od jedan posto visokoobrazovanih stranaca.

Kada se Andrej Plenković prsi da mu je HDZ postao nepobjediv, kao da u Hrvatskoj prepisuje Vučića ili Orbána. I njih su dvojica silno dominantni, svaki u svojoj zemlji. FOTO: Igor Soban/PIXSELL

Četvrto, užasna slika dvije starice smještene u jedan krevet bolnice u Sisku nije pokazatelj samo tragične devastacije i urušavanja hrvatskog zdravstva. Fotografija u bijele plahte spakiranih leševa na podu bolničke mrtvačnice na Svetom Duhu dokaz je bezočnog narušavanja mira pokojnika, uskratom dostojanstva ili morbidnom inscenacijom za potrebe političkog obračuna, gotovo svejedno. Neki prethodni događaji, poput slučaja Čavajda ili slučaja Matijanić, kada je zdravstveni sustav teškom maltretiranju izložio jednu ženu ili je nepružanjem pomoći na smrt osudio jednog bolesnog čovjeka, već su signalizirali raspad ne samo funkcionalne sposobnosti, nego i moralnog kompasa velikog dijela javnih službi. A mislili smo da je više od dvije godine duga ogluha vlasti na potrebu pokretanja postpotresne obnove najgore što se Hrvatskoj može dogoditi.

Moralni idiotizam

Peto, odluka ministra Banožića da od države traži subvencioniranje izgradnje obiteljske kuće, a posebno tumačenje ministra Primorca da ovaj osim političke odgovornosti ima i odgovornost prema vlastitoj obitelji – sutra bi ga, kaže, dijete moglo pitati zašto nije uzeo te pare – dokaz su moralnog idiotizma i grabežnog karaktera HDZ-ove vlasti. Ministrima, izgleda, nitko nije rekao da plemstvo, pa i ono političko, stranačko, obavezuje. Skloniji su onoj da svaku priliku i privilegij valja iskoristiti. Banožić bi od države uzeo više od 25.000 eura, premda nije stambeno nezbrinut. Primorac se svojedobno zajedno sa ženom preko reda cijepio protiv korone. Nedavno se Andrej Plenković jako obrušio na pohlepu. Podizanje cijena uz uvođenje eura proglasio je dokazom nedopustive jagme i drznicima prijetio svim mogućim sankcijama. Bezobzirna gramzivost članova vlastitog kabineta, putokaz za cijelu stranku, peting za visokobaždarenu korupciju, nije mu, izgleda, problem.

Šesto, propast s vrha Državnog odvjetništva servirane, a iz Vlade podržane šuplje priče da je šefica USKOK-a morala otići zbog neke glupe prometne nesreće, upućuje na eskalaciju autoritarne volje Andreja Plenkovića. Smjena Vanje Marušić pokazala se pravno neutemeljenom, ali nitko zbog toga neće odgovarati. Nitko se za njeno javno cipelarenje neće ispričati. Ni glavna državna odvjetnica, ni ministar pravosuđa, ni premijer koji je u njenom smicanju imao ključnu ulogu. Slučaj implicira da šef Vlade zaista može sve što hoće. Ne samo da će zajahati svaku instituciju koja ga žulja, nego osvajački, nerijetko i osvetnički karakter svojih akcija više i ne pokušava prikriti. Odstrelom ravnateljice USKOK-a prešao je Rubikon. Pokazao se spremnim na svaku vrstu uzurpacije.

Sedmo, odlukom da se novi izborni zakon, odnosno izborne jedinice skroje u uskom HDZ-ovom gremiju, bez sudjelovanja stručne javnosti i opozicije, Andrej Plenković demonstrira opasne demokratske deficite, u trideset i nešto godina hrvatskog višestranačja još neviđene. Ni devedesetih se tako nije radilo. Poziv oporbenih stranaka na razgovor i dogovor o modelu po kojemu će Hrvatska dogodine na izbore odbio je grubo i bahato, jedva promrsivši da nije on tu da odgovara opoziciji.

Analizirajući odnos Plenkovićeve vlasti prema obavezi koja je zadata inzistiranjem Ustavnog suda na jednakosti biračkog prava, politolog Goran Čular primjećuje da HDZ ulazi u fazu regresije u demokratskim standardima. „Uvijek smo bili ponosni na to da Hrvatska nije došla na razinu Srbije ili Mađarske, ali u nekim elementima idemo u tom smjeru“, tvrdi profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, prognozirajući da će sljedeći izbori definirati daljnji demokratski razvoj države. Kada se Andrej Plenković prsi da mu je HDZ postao nepobjediv, kao da u Hrvatskoj prepisuje Vučića ili Orbána. I njih su dvojica silno dominantni, svaki u svojoj zemlji. Ali takva premoć jednog čovjeka ili jedne stranke obično retardira demokratski poredak.