Heraklo je morao razbiti neke zidove i skrenuti dvije rijeke da bi očistio Augijeve štale. Za čišćenje Bandićevih štala također su potrebna izvanredna sredstva. Jer su se u njima nataložila brda smeća koja smrde do neba. O čemu svjedoče i prošlotjedna – baš u vrijeme konstituiranja nove zagrebačke Skupštine – hapšenja po gradskom stambenom poduzeću. Ali za razliku od junaka antičke mitologije, koji se svojim podvigom ispiranja decenijama neočišćenih staja proslavio, u Zagrebu je početak pospremanja velikog nereda, nasljeđe dvaju desetljeća duge vladavine Milana Bandića, umjesto aplauzom, dočekan kritikom. Sve do tvrdnji da se smjenom na čelu Zagrebačkog holdinga nova vlast u gradu opasno osramotila.

Prekomjerno granatiranje

Prvi potezi Tomislava Tomaševića brzopotezno su izloženi prekomjernom granatiranju. Izgleda kao da se novi gradonačelnik Zagreba našao u potpunom okruženju. Nešto kao Tito na Neretvi. Zbog njegova imenovanja nekoliko šefova u Holdingu državno Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa promptno pokreće postupak, navodno zbog kršenja zakonske procedure. GONG tvrdi da je iznevjerio obećanja o biranju nositelja svih funkcija javnim natječajem. Političkim rivalima suspektna je politička obojenost njegovih odabranika. Medijski su se analitičari podijelili – jedni tvrde da je Tomaševićeva ekipa nespremna došla na vlast i da se ne snalazi, drugima je sumnjivo što su svoje prve kadrovske akvizicije očito unaprijed dogovorili. Novinskim komentatorima smeta i životna dob. Nova ljevica za svoje uzdanice bira pripadnike stare ljevice. Možemo! je uzletjelo na krilima mladosti, a na čelo Holdinga postavlja ocvale kadrove, koji teško da mogu biti nositelji promjena. Propitivanje je uvijek dobrodošlo, ali apriorna zlovolja i prebrza osuda nisu. Većina tih kritika djeluje kao prazno zakeranje. Racionalna koliko i ona budalaština da je Tomašević nepogodan za gradonačelničku funkciju i usto vezane protokolarne prijeme jer mu žena nosi platnenu torbicu.

Dobili smo mandat da rješavamo probleme – podsjeća gradonačelnik Tomašević. Pobijedili su na obećanju da će očistiti grad od korupcije. Osvojili su vlast najavljujući da će promijeniti matricu na kojoj je Zagreb dosad funkcionirao. A to prije svega znači demontiranje Bandićeva modela vladanja gradom. Razgrađivanje njegove kriminalne hobotnice. Na tome je čelnik platforme Možemo! dobio briljantnih i jako obavezujućih gotovo 200 tisuća glasova. Smjenom u Holdingu, odlukom da s čišćenjem počne od glave, i to odmah, Tomašević nije prekršio, nije bacio pod noge, nego je počeo ispunjavati svoje najvažnije izborno obećanje. Povukao je potez bez kojega bi sve drugo bilo uzaludno. Bez micanja Bandićevih namjesnika nikakve druge promjene nisu moguće. A borba protiv banditizma u gradskim strukturama uvjet je svih uvjeta.

Sve ostalo može biti tek pjena. Sukob interesa? Zakoni su u toj stvari međusobno kontradiktorni. Javni natječaji? Njihovo vrijeme tek dolazi. Natječajem će se birati ostatak Holdingova rukovodstva, ukupno više od polovice članova Uprave i Nadzornog odbora. Ali logično je da nova vlast na ključna mjesta, ključna za provođenje svog izbornog programa, postavi vlastite odabranike. One kojima može vjerovati, preko kojih će moći upravljati procesima. Što je posebno važno u Zagrebu, gdje kompletna gradska uprava s gradskim poduzećima nosi pečat Bandićeve suspektne vlasti. Stari ljudi? Tomaševićeva je ekipa mlada i svježa. S novoizabranima mogu predstavljati dobar spoj iskustva i energije mladosti. Uostalom, da godine nisu nikakva garancija jako dobro govori podmladak velikih stranaka, Plenkovićevi ili SDP-ovi poletarci.

Ogromna očekivanja

Sve to ne znači da Tomislav Tomašević i Možemo! neće razočarati. Niti da im je osiguran uspjeh. Neće ispuniti sve nade već i zato što su očekivanja ogromna, dijelom i nerealna. Nova je vlast u Zagrebu probudila veliki demokratski zanos. Mnogi očekuju čuda, precjenjuju mogućnosti. Sudar sa stvarnim životom može biti vrlo bolan. Hoće li sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj, ta sumnja o kojoj je pisao pjesnik koji je prije šezdeset godina skončao svoj život obješen o jednu granu na zagrebačkom Cmroku, i danas se čini posve razumnom.

Najveći je ograničavajući faktor Tomaševićeve vlasti zatečeno stanje. Preuzeli smo nasukani supertanker iz kojeg curi na sve strane, kaže dogradonačelnik Luka Korlaet. U dva desetljeća duge Bandićeve vlasti Zagreb je faktički nazadovao. Pretekli su ga mnogi gradovi koji su mu do devedesetih gledali u leđa. Lanjski je potres – s još nezapočetom obnovom – samo razotkrio katastrofalan nemar, opću zapuštenost i dubinu propadanja. Sada se otkrivaju i zastrašujući razmjeri naslijeđenih financijskih dubioza. Premda je raspolagao milijardama i najvećim prirezom u državi, pokojni je gradonačelnik iza sebe ostavio, s jedne strane, ogromne dugove, s druge strane, vrlo razgranatu i čvrstu klijentelističko-korupcijsku strukturu koja parazitira na Zagrebu. U Gradskoj upravi je 2500 zaposlenih, u Bandićevu je uredu radilo 290 ljudi, u njegovim stručnim službama još 170. Plus 27 posebnih savjetnika. Sve je to Tomašević sada morao preuzeti. Plus izvaninstitucionalna, interesna mreža koja po Zagrebu brsti milijunske poslove. Ponešto se o funkcioniranju te hobotnice zadnjih godina moglo čuti i po zagrebačkim sudnicama. Gradska uprava – pokazuju i recentna hapšenja – jednim dijelom funkcionira kao kriminalna organizacija.

Problem je što se prekobrojni zaposlenici, uhljebi, ne mogu tek tako otpustiti. Još su veći problem veliki igrači iz sjene koji nerijetko funkcioniraju kao mafijaška organizacija. Tomašević realno može očekivati različite vrste podmetanja i opstrukcija. Iznenađenje nije ni jedva prikrivena prijeteća intonacija poruka Bandićeva pajde Pripuza. Premda se zbog problematičnih poslova s Gradom protiv njega i dalje vodi sudski proces, Pripuz se očito osjeća vrlo moćnim. Osigurao se lukrativnim, teško raskidivim ugovorima i činjenicom da bi bez njegovih usluga Zagreb vjerojatno vrlo brzo bio zatrpan smećem, jer vlastite kapacitete za zbrinjavanje otpada nije razvijao. Bandonačelnik je hranio jaranov monopol, što je situacija za rješenje koje će trebati i hrabrosti i vremena.

Duboka država

Velika je opasnost također da gradonačelnik Tomašević sa svojom ekipom ne uspije preuzeti sve potrebne poluge vlasti. Da ne uspostavi punu vlast nad gradom. Jer u tom bi mu se slučaju moglo dogoditi isto što i Ivici Račanu, koji u četiri godine svoga premijerskog mandata nije ovladao bitnim segmentima državne vlasti i nikada nije uspio preuzeti efikasnu kontrolu nad kompletnim državnim aparatom. Duboka je država uvijek ostala u HDZ-ovom rukama. Što je onemogućilo provođenje ozbiljnih promjena i na prvim narednim izborima rezultiralo povratkom HDZ-a na vlast. U dvadeset godina Bandićeve vladavine, bolje reći gazdovanja Zagrebom, postavljena je i armirana masivna struktura, u osnovi koje su korupcija i mutna pogodovanja duboko i široko ukorijenjeni. Nemoguće je to čupati, pogotovo vezanih ruku, bez alata. Svaka vlast mora moći vladati. Teško ostvarivo ako na ključnim upravljačkim pozicijama neće imati svoje ljude. U tom slučaju kao vlast će funkcionirati neformalni centri moći, paralelne linije zapovijedanja i podzemlje.

Najveća greška Tomaševićeve vlasti nije izbor čelnika Holdinga mimo natječaja, nego profesionalizacija funkcije predsjednika Skupštine, što je SDP-ov Joško Klisović objeručke prihvatio. PHOTO: Robert Anic/PIXSELL

Na koncu, hoće li Možemo! postati Ne možemo! ovisi i o njihovim vlastitim kapacitetima. Mnogi im zamjeraju neiskustvo u upravljanju velikim sustavima. Jedni će govoriti da su kadrovski tanki, da nemaju ljudi, posebno onih stručnih. Neće biti dovoljno samo njihovo poštenje, kažu, jako su važne i upravljačke sposobnosti. Također da aktivistička gerila nije isto što i vođenje grada. Drugi im zamjeraju nikakvu komunikacijsku strategiju. Ne kreiraju svoje poruke javnosti, uglavnom reagiraju reaktivno, tvrde. Činjenica je da se Možemo! stalno mora boriti s podcjenjivanjem. Do prije nekoliko mjeseci malo bi se tko na njih kladio. Ali premda tehnički možda loš komunikator, Tomašević je na izborima osvojio rekordan broj glasova. Nije baš neki govornik i ne pokušava šarmirati javnost. Ali ima uvjerljivost.

Zagreb ga je prepoznao kao najčvršćeg borca protiv bande i bandićizma. Ljudima se sviđaju njegova čestitost i skromnost. Sviđa im se bicikl i na tom tragu sada reduciranje voznog parka zagrebačke Gradske uprave. Rezanje Bandićeve luksuzne limuzinske ergele. Svođenje na tek trećinu onoga što je prethodnik smatrao potrebnim. Ništa Mercedesi, Audiji i BMW-i. Sam će sa svojim zamjenicima za protokolarne potrebe koristiti Opel Astru. Trošak najma vozila, koji je do kraja godine trebao premašiti dva i pol milijuna kuna, tako je smanjio na oko sto tisuća kuna.

Ali sliku kvari koalicijski partner. SDP kao da dolazi iz nekog posve drugog filma. Stara partija, koja se kreće po inerciji, nedotaknuta promjenama. Najveća greška Tomaševićeve vlasti nije izbor čelnika Holdinga mimo natječaja, nego profesionalizacija funkcije predsjednika Skupštine. Zagreb je jedini grad u kojem se taj posao ne obavlja volonterski, nego ga je moguće pretvoriti u radno mjesto. Što je SDP-ov Joško Klisović objeručke prihvatio. Premda je pozicija nezahtjevna, više protokolarna i objektivno ne traži puno radno vrijeme. Dok mediji nisu vrisnuli, Klisović nije smatrao problematičnom ni činjenicu da će mu plaća biti veća od gradonačelnikove i tek za mrvicu manja od premijerove. Neprimjerenim nije smatrao ni službeni Passat, naslijeđen od prethodnika. Slučaj opasno miriše na uhljebništvo. Poruka posve suprotna svemu što su Tomislav Tomašević i njegov Možemo! dosad pokušavali demonstrirati. Drugovi, ako nam netko dođe glave, bit će to mangupi u našim redovima, još je davno, prije stotinjak godina, upozoravao jedan ortodoksni ljevičar, vođa sovjetske proleterske revolucije Vladimir Iljič Lenjin. U SDP-u bi svakako morali osvježiti gradivo.