Nikad od Andreja Plenkovića političara velikog zamaha. Da ima državničku dimenziju šef bi HDZ-a trenutak objave pravomoćne presude u aferi Fimi media iskoristio za ispriku svima onima koji su kriminalom u njegovoj stranci povrijeđeni ili oštećeni. Ali on se iz neugodne situacije pokušao vaditi tako da žestoko napadne opoziciju. Prozirnim manevrom drž’te lopova. Ostavke nema, prijevremenih izbora nema, isprika nema, ponavljao je vidno uzrujan, podignuta glasa, hvaleći se kako je njegov HDZ naspram opozicijskih stranaka NBA, prava šampionska liga.

Mala je nezgoda samo u tome što ni jedna druga stranka u Hrvatskoj nije osuđena za težak kriminal. Samo je HDZ-u presuđeno da je sa svojim bivšim šefom Ivom Sanaderom opljačkao Hrvatsku, da su novcem izvučenim iz državnih poduzeća financirani ćaćini privatni troškovi i crni stranački fondovi, pa zato u državni proračun vladajući sada moraju vratiti 14,5 milijuna nepripadajuće koristi i dodatno platiti 3,5 milijuna kazne. To su tvrdi fakti koje Plenković svojim kričanjem ne može poništiti. Niti je isprika pitanje odnosa između njegove i opozicijskih stranaka, kako on to u svojim bijesnim invektivama sugerira. Predsjednik HDZ-a dužan se ispričati hrvatskoj javnosti. Pristojnost i elementarni osjećaj povijesne odgovornosti nalagali bi iskazivanje neke vrste žaljenja. To mu ide po funkciji. Kao šefu stranke osuđene za ozbiljan kriminal.

Slava i sramota

Prošlost se ne može prebrisati, ali je vlastito nasljeđe, pozitivno i negativno, moguće kritički revalorizirati. Ostavština prethodnika uključuje i prava i obaveze. Slavu i sramotu. Zato bi se Andrej Plenković nakon pravomoćne odluke Vrhovnog suda trebao ispričati prvo svojim biračima, a potom i cijeloj Hrvatskoj. Onima koje je sutkinja Ivana Čalić još prije sedam godina u obrazloženju osuđujuće prvostupanjske presude prepoznala kao oštećenike, konstatirajući kako je „nezasitnost takozvanih elita dovela do bijede onih građana koji su te iste elite izabrali“.

Premda tvrdi da kao legalist priznaje presudu, pa će HDZ u državni proračun vratiti milijune koje je u aferi Fimi media jamio i platiti milijunsku kaznu za svoj lopovluk, Andrej Plenković ne vidi nikakve odgovornosti na svojoj stranci. HDZ nikada, pa ni sada nakon pravomoćne presude nije priznao vlastitu odgovornost za pljačku javnog novca. Što znači da se implicitno protivi sadržaju presude. Platit će što mora, ali odluku je Vrhovnog suda nemoguće svesti samo na njen financijski dio. Tvrdnje da je HDZ politički dug već platio gubitkom izbora nakon Sanaderova silaska s vlasti prazno su redukcionističko blebetanje. Najave da će stranka vrlo vjerojatno nastaviti pravnu bitku obraćanjem Ustavnom sudu – gdje su, ZNA SE, kumovi koji ih nikada dosad nisu iznevjerili – također govore da HDZ faktički osporava, a ne priznaje sudsku presudu.

Nitko meni neće prišiti Sanadera, žesti se Plenković, tvrdeći da njegov HDZ nema baš nikakve veze s onim otprije četrnaestak godina, kada su se Fimi media i drugi koruptivni skandali HDZ-ove vlasti događali. Istina, on se stranci pridružio prije deset godina, u vrijeme kada su se sve te afere baš počele otvarati, pa osobno u njima nije ni mogao participirati. Ali teze da HDZ više nema nikakve veze s onim iz Sanaderove ere, da je to danas jedna posve drugačija stranka, na jako su klimavim nogama. Mnogo je dokaza da je Plenkovićev navodno novi HDZ nedovoljno nov i slabo transformiran. Prvo, grupni se portret stranačkog vrha nije mnogo promijenio. Neki stupovi vlasti Ive Sanadera i sadašnjem su šefu stranke mili i nezaobilazni. Sanaderov ministar Jandroković sada je šef Sabora. Nekadašnji ministar Bačić, šire poznat kao nosač torbi s milijunima pronađenim u HDZ-ovoj središnjici, potpredsjednik HDZ-a i šef stranačkog parlamentarnog kluba. Gospođa Šuica uzdanica bila i ostala: kako se gurala uz rame Sanaderu, tako je danas uz Plenkovića. Slično kao i obojici neizostavni Vladimir Šeks.

Svi oni ovih dana, nakon potvrđene presude, uglas tvrde da o kriminalu u vrhu HDZ-a, u svojoj neposrednoj blizini ništa nisu znali. O organiziranoj pljački države u režiji vlastite stranke nikad čuli, ništa vidjeli. Sutkinja Čalić imala je potrebu problematizirati to navodno generalno neznanje i neupućenost, posebno apostrofirajući nekadašnjeg glavnog tajnika HDZ-a Jarnjaka s njegovom tekicom te Božidara Kalmetu i njegove suspektne sastanke s akterima afere Fimi media. Svejedno, Plenković se jako toksičnog Kalmete do dana današnjeg ne odriče.

Čisti kao suza

Drugo, ne stoji ni njegovu HDZ-u tako mila teza da je riječ o djelima pojedinaca, a nikako o kriminalu partije. Tvrdnja da je njihov nekad neprikosnoveni vođa kriv zbog zloupotrebe svog položaja, a svi su drugi, valjda, čisti kao suza, ne drži vodu. Intencija da se sva odgovornost za silno razgranatu korupciju svali tek na jednog čovjeka interesno je određena. Drugovi pokušavaju oprati ruke i sačuvati vlastitu kožu. Odbijajući mogućnost isprike Jandroković tako mudruje kako HDZ nije kriv, nego je samo posljedično – zbog Sanaderovih malverzacija – odgovoran. Ali stranka nije osuđena tek kao instrument kriminalne hobotnice svog nekadašnjeg šefa. HDZ je osuđen zbog vlastitog sudjelovanja u korupciji i pljački javnog novca. Zbog svojih pokradenim milijunima napunjenih crnih fondova, kojima su se kupovali izbori i podmazivalo funkcioniranje stranke.

Nije riječ o pojedinačnim slučajevima, nego je riječ o sustavu. Na što je još 2014. u obrazloženju svoje prvostupanjske presude upozorila sutkinja Ivana Čalić. Analizirajući praksu pretvaranja državnih firmi u faktički bankomate vladajućih, ona govori o HDZ-ovu modelu vlasti – o kadroviranju isključivo po podobnosti i poslušnosti, a ne sposobnosti, pri čemu su odabranici u funkciji interesnih skupina, a ne javnog interesa i razvoja povjerenih im poduzeća, a politička je korupcija više pravilo nego izuzetak. Čalić tvrdi da osuđeni, Sanader i šačica njegovih pomagača, ne bi mogli sami, bez suporta cijelog sustava, provesti tako obimnu pljačku države. „Oni koji su glavu spuštali, oni koji su je okretali, oni koji su zatvarali oči i oni koji su šutjeli o tome – svi su oni prešutno podupirali ovakav način funkcioniranja sustava“, rečenica na koju Jandrokovića i družbu u HDZ-u stalno, izgleda, treba podsjećati.

Busanje u prsa

Treće, HDZ-ovo busanje u prsa kako oni više nemaju nikakve veze s korupcijom, uvjeravanja da su, štoviše, barjaktari protukorupcijske borbe, u drastičnom su raskoraku s realnošću. O čemu govore i brojne korupcijske afere Plenkovićevih ministara i suradnika. Po raširenosti političke korupcije Hrvatska je danas u vrhu Europe. Učestala proklizavanja s one strane morala i zakona upućuju na zaključak da se u HDZ-u ništa ozbiljno ne mijenja. Posve logično jer se ni model vlasti u međuvremenu uglavnom nije promijenio. Nikakva se značajnija transformacija HDZ-a, ni njegova načina upravljanja državom nije dogodila. Gotovo sve je frapantno slično Sanaderovu vremenu, samo njega nema.

Hrvatskom i danas vladaju stranački podobnici i poslušnici. Horde nesposobnih uhljeba. Gdje oni zasjednu, tu trava ne raste. Rastu mutni poslovi i pretvaranje Hrvatske u feud jedne stranke, odnosno jednog čovjeka. Mediji ovih dana otkrivaju kako je pola direktora po državnim firmama godinama već u v.d. statusu, jer politici odgovara da su u nesigurnosti, pod stalnim pritiskom. Dominacija je HDZ-a možda nikad veća, Hrvatska polako klizi u jednostranačje, vlast je – već viđeno – vrlo osobna.

Baš kao što je Ivo Sanader svojedobno funkcionirao kao apsolutni gospodar Hrvatske, koji je mogao sve što je htio, slično se i Andrej Plenković danas hvali kako može sve što hoće. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Baš kao što je Ivo Sanader svojedobno funkcionirao kao apsolutni gospodar Hrvatske, koji je mogao sve što je htio, slično se i Andrej Plenković danas hvali kako može sve što hoće. Formalno autonomne institucije njegov HDZ redom porobljava, antikorupcijskom Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa vlast je u sprezi sa svojim spavačima po pravosuđu povadila zube. Na čelo javne televizije HDZ-ova vrhuška po svaku cijenu, kršenjem zakona i ignoriranjem sukoba interesa, pokušava instalirati svog čovjeka, nakon što im je prethodna kadrovska akvizicija završila u Remetincu. Mnogi se ponovno odlučuju okrenuti glavu, zatvoriti oči, ne vidjeti.

Aktualni šef HDZ-a nema mahnitu potrebu gomilanja vlastitog bogatstva, po tome se razlikuje od prethodnika, ali stranka mu i dalje punom parom generira korupcijske afere. Može se Plenković napuhavati tvrdeći kako je superioran opoziciji, može rivale s lijeva proglašavati tiranima i nesposobnima, a desnici se rugati zbog zatucanosti. Ali ovdje je riječ o pretpolitičkim stvarima. O onome što dolazi prije politike. Možda je SDP-ov šef stvarno despot, možda neki mostovci zaista doživljavaju orgazme u protuvakserskoj svjetini, kako to Plenković glasno insinuira, ali stranka koja je pravomoćno osuđena kao lopovska nema legitimitet da bi o tome mogla debatirati. Nema pravo da bilo kome drugome drži lekcije. Zakon ili kriminal – to je pitanje na koje prvo sama mora odgovoriti. Pitanje koje dolazi mnogo prije rasprave o političkim sposobnostima i razlikama.

Svojedobni obračun sa Sanaderovom zločinačkom organizacijom rezultat je potrebe da se Hrvatska u pristupnim pregovorima s EU-om pokaže sposobnom za borbu s vlastitom sistemskom, visokoprofilnom korupcijom. Andrej Plenković te visoke standarde više ne mora ganjati. Njegovo je tumačenje već strašno zakašnjele pravomoćne presude u slučaju Fimi media pravno zapravo potpuno nerelevantno. Važno je isključivo za njegovu političku identifikaciju. Već je presuda iz 2014., sada uglavnom potvrđena i na Vrhovnom sudu, o Sanaderovu HDZ-u sve rekla. Njenim problematičnim i naopakim tumačenjem današnji šef HDZ-a ne govori o prošlosti. Govori o sebi i svom HDZ-u. Na toj se točki priča o osuđenom Ivi Sanaderu pretvara u priču o Andreju Plenkoviću.