Komemoraciju su skrenuli u grubu političku vulgarizaciju. Kompletan državni vrh – i predsjednik Republike, i predsjednik Sabora, i predsjednik Vlade – došao se u Jasenovac pokloniti žrtvama ustaškog zločina, ali su se istodobno sva trojica ogriješila o zahtjeve pijeteta. Svojim politički i ljudski nepristojnim, pa i neciviliziranim postupcima pokazali su nepoštovanje prema sjenama onih koji su na tom mjestu, u hrvatskoj varijanti Auschwitza, mučeni i likvidirani. Podno Kamenog cvijeta, takoreći nad otvorenim grobovima, nastavili su svoje infantilne sukobe, nedostojne ljudi izabranih da vode državu.

Prvo je Andrej Plenković odbio prijedlog šefa države o zajedničkom polaganju vijenaca na obilježavanju 76. obljetnice proboja zatočenika iz jasenovačkog logora smrti, ne skrivajući previše prave razloge svoje odluke. Razlog su krajnje zategnuti odnosi između njega i predsjednika Milanovića i teške riječi koje međusobno razmjenjuju. Nema razloga za glumljenje, nema potrebe da sad hinimo nekakvo prijateljstvo, suradnju i zajedništvo, rekao je. Andrej Plenković ima se pravo osjećati uvrijeđenim, ali kao premijer nema pravo da svoje osobne osjećaje pretvara u vodilju državne politike. Nema pravo privatizirati svoju funkciju. Odbijenica Milanoviću govori da njihov sukob smatra važnijim od Jasenovca i žrtava ustaškog zločina. Svojim međusobnim natezanjem i odvojenim kolonama njih su dvojica u drugi plan potisnuli sve ostalo. Umjesto snažnih poruka s komemoracije, javnost su ponovo overdozirali svojim prepucavanjem. Užas jasenovačkog stratišta pretvorili u kulisu za uzajamno naguravanje.

Mjesto genocida

Potom je Zoran Milanović, nakon poklona u kripti spomenika, izašao pred novinare i kao da se ne nalazi na mjestu strašnog masovnog stradanja ljudi, kojem je šutnja primjerenija od riječi, pokrenuo pravi verbalni cunami. Više od pola sata govorio je o svemu i svačemu, najmanje o onome što bi prigodi bilo primjereno. Izuzetno je važno da je Jasenovac označio kao mjesto genocida, termin koji se u Hrvatskoj izbjegava koristiti. Ali ta se konstatacija izgubila u smetovima nevažnosti. Jasenovac je pretvorio u pravu blablaonicu, u kojoj su se spominjale sibirske tigrice, „šumadijskim spajanjem stolova“ obilježeno predstavljanje HDZ-ova kandidata za zagrebačkog gradonačelnika, Plenkovićeve ucjene zbog kojih je šef Antifašističke organizacije Franjo Habulin u posljednji trenutak otkazao svoje pojavljivanje u njegovoj delegaciji. Premda je Habulin ucjenu demantirao, iz njegovih se riječi dalo razumjeti da je uvjetovanja bilo. Predsjednik o tome ima pravo govoriti, ali zaboga ne u Jasenovcu. Mlataranje jezikom eskaliralo je sve do toga da se Milanović upustio u kategoriziranje jasenovačkih žrtava, pri čemu mu se omakla i jedna u najmanju ruku dvosmislena, ako ne i povijesnim revizionizmom zadojena izjava. Doslovce je rekao da su Srbi u jasenovačkom konclogoru ubijani jer su „pružali otpor“, da bi odmah potom dodao kako je taj otpor, po njemu, došao sa zakašnjenjem. Ne, Srbi su, baš kao i Židovi ili Romi, u NDH ubijani po rasnim zakonima, zbog svoje etničke pripadnosti, samo zato što su bili nearijevske, nehrvatske nacionalnosti. Samo zato! Otpor je došao kasnije. Nakon što su logori već bili otvoreni i masovne likvidacije orgijale po srpskim selima.

Revizionistički fake

Još više je u revizionistički fake otklizao Gordan Jandroković. Na mjestu na kojem je više od osamdeset tisuća ljudi, od toga dvadeset tisuća djece, ubijeno pod ustaškim „za dom spremni!“, otvorio je vrata puzajućoj rehabilitaciji tog pozdrava, tvrdeći da treba raditi razliku između ustaškog simbola i simbola HOS-a iz Domovinskog rata. Dodatno je strašne konotacije ZDS-a pokušao relativizirati uparujući ga s crvenom zvijezdom. Ponavljajući u HDZ-u omiljenu mantru o osudi svih totalitarnih režima, koja služi tendencioznom i netočnom izjednačavanju fašizma i komunizma, odnosno u našem slučaju socijalizma, našao je potrebnim posebno apostrofirati petokraku, „pod kojom su isto tako počinjeni grozni zločini, i Bleiburg, i Goli otok, i Vukovar i Škabrnja“. To je točno, ali plakati u Jasenovcu zbog Bleiburga, na kojem su stradali i mnogi od jasenovačkih koljača, praviti umjetne balanse u simbolici na mjestu ustaškog logora u kojem su se mučenja i masovne likvidacije odvijale pod ZDS-om, a crvena je zvijezda značila oslobođenje, takvo brutalno spajanje nespojivog može izvesti samo Gordan Jandroković. Problem je što je taj čovjek predsjednik Hrvatskog sabora.

Hrvatska ima ozbiljan problem s nasljeđem Endehazije. Što se komprimirano prije svega vidi u odnosu spram ZDS-a. Zahtjev naroda žrtava ustaškog zločina da se upotreba tog pozdrava i druge na NDH naslonjene simbolike zakonom nedvosmisleno zabrani i sankcionira, vladajući HDZ nije spreman prihvatiti, pa će se, poput premijera Plenkovića, protiviti donošenju zakona, zagovarajući tek ujednačavanje sudske prakse, ili će, poput Jandrokovića, implicirati da bi zakonski tretman ZDS-a i crvene zvijezde valjalo izjednačiti. Šef čuvenog premijerova gremija za prošlost, inače doktor, specijalist za bolesti štitnjače, javno na sve strane pametuje o tome kako je HOS-ov ZDS prihvatljiv jer su branitelji, baš kao i antifašizam, ustavna vrednota. Da, u preambuli se Ustava kao temelj države spominje i Domovinski rat, ali to ne znači da je sve što dolazi iz braniteljskih redova neupitna kategorija. Jer, po toj bi se logici onda moglo tvrditi da su i zločini počinjeni u ratu s hrvatske strane – ustavna vrijednost. Ono što je naopako i toksično ne može se braniti. A HOS-ovo se znakovlje, kao što otvoreno priznaju i njegovi utemeljitelji, baziralo na ustaškoj tradiciji. To ne mijenja činjenicu da se dio te isprva stranačke vojne formacije pošteno borio za Hrvatsku. Da mnogi možda i nisu znali kakve im odore, doslovno i simbolički, navlače. Ali, oni svojom žrtvom ne mogu oprati ZDS. Kao što se ni Domovinskim ratom ne mijenja i ne ispravlja zločinački karakter NDH.

Ni pokušaj da se ZDS spakira s crvenom zvijezdom, kako bi njegovo micanje iz javnosti ljuta desnica lakše probavila, ne prolazi. Prvo, zato što Europski sud za ljudska prava ne odobrava zabranu petokrake. Drugo, zato što fašizam i komunizam, posebno ovaj koji je Hrvatska živjela, nikako ne mogu biti isto. Ne može se jednačiti režim rasnih zakona, konclogora i genocida nad drugim, „nečistim“ narodima, i režim koji se temeljio na antifašističkoj borbi, bez obzira na sva njegove malformacije, povremeno i masovne zločine. NDH je bila gora od totalitarne države, bila je zločinačka država, socijalistička Hrvatska u 45 godina svog postojanja nije bila jednoznačno totalitarna, ali je bila nedemokratska država. Treće, svastika i ZDS isključivo su simboli fašizma, odnosno ustašluka, crvenom se zvijezdom ne kiti samo komunizam, nego se njome između ostaloga simboliziraju radništvo i antifašizam. Ako bi se petokraka proskribirala zbog u njeno ime počinjenih zločina, onda bi se po istoj logici i križevi morali zabraniti. Zrelo društvo, pogotovo ako je poput hrvatskog opterećeno bolnim povijesnim podjelama, sve do iskustva bratoubilačkog rata, vodit će računa o osjećajima traumatiziranih skupina, ali neće bježati od istine ni od jasnog razlikovanja zla od dobra.

Borci za slobodu

O dubokoj usađenosti tog prema avetima prošlosti benevolentnog, često i kukavičkog diskursa moglo se zaključivati i nedavno prilikom 80. obljetnice osnivanja NDH, što je kompletan državni vrh složno odšutio. Povodom jednog od prijelomnih događaja u povijesti hrvatskog naroda ni jedan se od trojice predsjednika nije oglasio, pa se 10. travnja u javnom prostoru moglo čuti samo ono što je imao reći notorni Skejo, hitlerovski dizajniranog brka, na čelu svojih crnokošuljaša, u prisustvu ali bez reakcije policije, tumačeći kako je ZDS isto što i vjernički pozdrav „Hvaljen Isus i Marija!“. Na tu političku i vjersku blasfemiju nitko ni iz države ni iz Crkve nije ni trznuo, nitko veličanje NDH da bi osudio.

Revizionističke sentimente Hrvatska će, već uobičajeno, moći pratiti i uskoro, kada se 15. svibnja budu komemorirale žrtve Bleiburga. Obilježavanje Bleiburga, masovnih zločina koje je partizanska vojska napravila po okončanju Drugog svjetskog rata, nije sporno. Sporno je što se taj dan, uveden u kalendar državnih blagdana i spomendana za Plenkovićeve vlasti, u zakonu naziva, doslovce, Danom sjećanja na žrtve borbe za slobodu i neovisnost Hrvatske. Crnu ustašku i domobransku vojsku, koja se krvavih ruku, vukući za sobom ustrašeni narod, povlačila pred partizanima, Vlada eurokrata Andreja Plenkovića proglasila je borcima za slobodu? Do njega takav status nisu uživali. Franjo Tuđman mora da se okreće u grobu. Zastrašujuće je da fašisti koji su Hrvatsku pokušali očistiti od židovskog i srpskog stanovništva, slijepo slijedeći jezivi model koji je emitiran iz nacističke Njemačke, dobivaju poštovanje i tretman kao da su zaista zaslužni za slobodu i neovisnost moderne hrvatske države, države čiji se Ustav temelji na antifašističkoj borbi, reagirali su lani povodom Dana Bleiburga iz Svjetskog židovskog kongresa.

Povijest je nemoguće promijeniti. Evociranje prošlosti ne mora govoriti ništa o onome što je bilo, ali govori sve o evokatorima. Za razliku od nekih drugih zemalja, u Hrvatskoj nema mjesta osjećaju kolektivne krivnje. Ni zbog Jasenovca ni zbog užasa Endehazije. Njemački predsjednik Steinmeier i njemačka kancelarka Merkel relativno često znaju govoriti o svom osjećaju „dubokog stida zbog barbarskih zločina koje su počinili pripadnici njemačkog naroda“. Hrvatska je imala jak antifašistički pokret, nasuprot zlu NDH. Partizanski ju je pokret doveo na pobjedničku stranu svijeta. Stid se može osjećati samo zbog onih koji se danas šamaranjem Jasenovca pokazuju nesposobnima nedvosmisleno i konzekventno osuditi zločin i sačuvati Hrvatsku na mjestu za koje se sama prije 75 godina izborila.