Za predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića pomoć Ukrajini u obuci vojske postala je moneta za međusobno potkusurivanje. Rezultat je zasad neriješen: pobjednika vrlo vjerojatno neće biti, obje su strane gubitničke.

U vratolomnom pokušaju eskiviranja šefa države, premijer je odluku prebacio na Sabor, tražeći tamo dvotrećinsku većinu. Ali nakon žučne debate, glasanje je odgođeno za dva tjedna, kako bi u međuvremenu HDZ svojim dobro poznatim metodama žetoniziranja opozicije mogao sakupiti potreban broj ruku. U čemu se opet pokazuju pravim majstorima: fali im još ni desetak glasova. Međutim, anketna istraživanja nekih medija tvrde da je hrvatska javnost protiv. Prema RTL-u, čak 58 posto građana protivi se treningu ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Podržava ga oko trideset posto. Za HDZ je posebno nezgodno da ih u ovoj stvari podupire tek polovica njihovih vlastitih birača. Što znači da višetjedna bjesomučna kampanja, u kojoj su sve svoje oponente gađali teškim optužbama o rusofilstvu, ne daje ploda. Rezultat je po Andreja Plenkovića sasvim sigurno potpuno porazan.

Teorija proxy rata

Ali ni Zoran Milanović nema rezona za slavlje. Rezerviranost javnosti prema ideji da se Hrvatska uključi u obuku ukrajinskih vojnika teško da je izvedena iz njegova protivljenja. Trebat će analizirati što je proizvelo takva raspoloženja. Odbijajući stav rezultat je, vrlo vjerojatno, čitavog konglomerata razloga. Hrvatski građani, pokazalo se mnogo puta, sasvim sigurno nisu bešćutni. Ne može se reći da u njih nema solidarnosti, da muku brutalno, iz Rusije napadnute Ukrajine doživljavaju ravnodušno. Kako bi i mogli kad taj rat djeluje poput nekog, u njihovim vlastitim životima već viđenog užasa. Nije realno ni da bi hrvatska javnost bila znatnije proruski orijentirana. U Hrvatskoj postoji euroskeptični ili možda točnije antiamerički dio populacije, ali ne čini se vjerojatnim da je antizapadni splin ovladao polovicom ukupnog broja stanovnika.

Moguće je da su hrvatski građani distancirani prema mogućnosti obuke Ukrajinaca u Hrvatskoj i zato što jako dobro razumiju ono što se od njih pokušava prikriti. Razumiju da se ovdje uopće ne radi o Ukrajini, nego o Hrvatskoj. Ne radi se o pomoći ukrajinskoj vojsci, nego o obračunu u vrhu hrvatske države. O novoj fazi rata između šefa države i šefa Vlade, koji traje evo već mnogo duže od ruske invazije na Ukrajinu. Možda baš u tome ne žele sudjelovati. Možda se u sukob između dva brda vlasti u Hrvatskoj odbijaju uključivati. Zgađeni da su prvaci hrvatske države stradanje Ukrajine iskoristili za novu rundu svojih potpuno osobnih neprijateljstava.

Zoran Milanović obuci se ukrajinske vojske u Hrvatskoj protivi iz strateških i proceduralnih razloga. Smatra da se u rat u Ukrajini, po njemu proxy rat između Rusije i Amerike, Hrvatska ne treba previše involvirati. Bijesan je i zato što ga u donošenju odluke, suprotno Ustavom predviđenom postupku, premijer pokušava preskočiti, faktički ga tretirajući kao potpuno irelevantnog. Andrej Plenković u svojim postupcima nije tako transparentan. Nema kod njega s neba pa u rebra. Ali ponekad se omakne, pa ispod retorike solidariziranja s napaćenom Ukrajinom izrone motivi koji bi se teško mogli smatrati altruističnim. Premijer je u ovom slučaju sam sebe striptizirao s tri fraze svoje potpuno autokratske ekstaze.

Najveći poraz opozicije

Prva je ona o win-win situaciji. Komentirajući donošenje odluke u Saboru, Plenković je ustvrdio da je ishod za vladajuće u svakom slučaju pozitivan i dobitnički. „Kako god okrenemo, za nas je ovo win-win situacija. Mi smo u svakom slučaju na dobitku, ako se priključe neki iz opozicije, a ako se i ne priključe, to je njihova odgovornost“, obrazložio je. To može značiti samo jedno: da pomoć Ukrajini nije u prvom planu, nego su primarni razlozi koji se tiču političkih odnosa u Hrvatskoj. Da je Ukrajina najvažnija, onda se HDZ ne bi mogao smatrati dobitnikom ako se odluka o obuci njihovih vojnika ne donese. Da je premijer zaista posvećen ideji solidariziranja s ratom devastiranom zemljom, onda bi se valjda potrudio da za osiguravanje potrebne pomoći dobije što širu potporu. Na Pantovčaku, među oporbenim strankama, u javnosti. Ni jednu od tih adresa Plenković nije ni pokušao animirati. Predsjednika države potpunim je ignoriranjem dodatno razjario. Opoziciju nije pozvao na razgovor i suradnju, nego je moralnim ucjenama pokušava slomiti i poraziti. U čemu se zapanjujući dio oporbenih zastupnika pokazuje nevjerojatno suradljivim. Ako HDZ u Saboru dobije dvotrećinsku većinu, bit će to najveći poraz opozicije. Pravi moralni debakl, koji će po cijeloj Hrvatskoj širiti glas o prebukiranosti oporbenih stranaka potencijalnim političkim preletačima, uvijek spremnim na cash&carry trgovinu.

Druga je Plenkovićeva samoraskrinkavajuća izjava ona da njegova vlada nije dječji vrtić, kojom je odbio svaku mogućnost da s predsjednikom Milanovićem pokuša naći zajednički jezik i kompromisno rješenje oko sudjelovanja Hrvatske u obuci ukrajinskih vojnika. „Gospođo draga“, obratio se novinarki, „nismo djeca, mi dobro pratimo tko što govori mjesecima. Nemamo mi vremena za one koji imaju politički stav da su protiv da se mi oko njih opkolavamo, da im možda nekakav appeasement radimo, od politike appeasementa ništa… Neću izvoditi kerefeke. Nije ovo dječji vrtić. Ovo je ozbiljna politika.“ Premijer, dakle, nije spreman na popuštanje ni pomirljivost. Na primjedbu o kršenju ustavnosti tvrdi da toga uopće nema. Kako nema, kad o tome govori i predsjednik, i opozicija, i jedan dio ustavnih stručnjaka? „Ja kažem da ga nema“, odvraća. Svojim slično konfliktnim invektivama i Milanović vatru gasi benzinom. Kao da njih dvojica hrvatski Ustav nikad nisu imali u rukama. Kao da nikad nisu čuli da njihova suradnja nije pitanje dobre volje, nego je ustavna obaveza.

Razvaljivanje hrvatskog Ustava

Treća je autodemaskirajuća izjava Andreja Plenkovića mantra o pravoj strani povijesti. Premijer je uobičajio da sebe i svoju stranku hvali tvrdnjom kako su oni na pravoj strani povijesti, insinuirajući da svi drugi, a posebno oni koji im oponiraju, biraju krivu stranu povijesti. Takva je retorika potpuno nedemokratska, vrlo bliska totalitarnom rezonu. Nespojiva s političkim pluralizmom, jer isključuje različitost mišljenja, uključuje političko postrojavanje, jednoglasje i jednoumlje, stigmatizaciju višestranačja, prokazivanje svakog kritički i opozicijski intoniranog djelovanja, konstruiranje kategorije državnih neprijatelja. Tako je nekad komunistička partija samu sebe nazivala avangardom, alibi naslovom za zabranu i progon bilo kakve političke konkurencije. Na tom je tragu HDZ godinama svojatao poziciju jedinog pouzdanog garanta državotvornosti i domoljublja, u čemu se ni osudom da je opljačkao Hrvatsku nije dao smetati. Plenković bi morao znati da o tome tko je na pravoj, a tko na krivoj strani povijesti neće on odlučivati. Jako je zahirio kad samog sebe proglašava vrhovnim sucem po kojem će se povijest ravnati. Samozvanci se obično – uči historija! – pokažu teškim lažnjacima. Premijerova podjela Hrvatske na podržavatelje Ukrajine i navodno proruskog predsjednika Republike, opoziciju i njihovu sljedbu također je izmišljotina sračunata na etiketiranje i ušutkavanje javnosti.

Zanemarujući slovo i duh hrvatskog Ustava, premijer Plenković radi na uspostavljanju sustava svoje osobne vlasti, bez bilo kakve ustavnom normom predviđene podjele i provjere. FOTO: Matija Milanovic/PIXSELL

Bivši predsjednik Ivo Josipović ovih dana upozorava da se sudar dva ega na čelu države više ne smije trpjeti. Hrvatska je postala zarobljenica sukoba u državnom vrhu. Riječ je o dubokoj krizi ustavnosti, jer dva odlučujuća faktora vlasti, predsjednik i Vlada na čelu s premijerom, ne funkcioniraju na Ustavom predviđeni način. Ustav traži suradnju, Milanović i Plenković proizvode permanentni sukob. Zato Josipović smatra da bi Ustavni sud trebao pokrenuti proceduru utvrđivanja stanja neustavnosti te o tome obavijestiti Sabor. Spor oko obuke ukrajinske vojske pokazuje, međutim, da razlog nefunkcioniranja sustava nije samo nebriga za ustavnu normu. Namjerna je opstrukcija, čini se, sve važnija i utjecajnija. Pomoć Ukrajini postala je instrument za razvaljivanje hrvatskog Ustava. Tako se koristi.

Po volji da zanemare i praktično demontiraju ustavne odredbe, predsjednik i premijer pokazuju veliku sličnost. Razlika je u tome da su Milanovićevi sudari s Ustavom neslavno završavali, dok je Plenković politički profitirao. Prvi nije uspio da se izbor šefa Vrhovnog suda provede po njegovu scenariju, od opstrukcije prijema Finske i Švedske u NATO sam je na koncu morao odustati. Drugi je uspio da rasklimavanjem ustavnih ograničenja svoju poziciju nabilda do kancelarskih dimenzija. Možda i više od toga. Nakon svojedobnog raskidanja koalicije s Mostom, novu je vladu formirao bez izbora, u ustavno diskutabilnom procesu. U epidemiji korone ljudska je prava ograničavao i suspendirao mimo predviđene dvotrećinske većine u Saboru.

Andrej Plenković uradio je sve da rat u Ukrajini pretvori u unutarnjopolitičko pitanje. S tri zacrtana cilja. Ponajprije da ustali postupak praktičnog zaobilaženja i potpunog obesnaživanja predsjednika Republike, kako bi ga učinio figurom bez bilo kakvog političkog utjecaja i moći. Zatim da moralno difamira i potpuno polomi opoziciju, kako bi se već uznapredovali proces uspostavljanja jednostranačja, bez stvarne mogućnosti smjene vlasti, dodatno pogurao. Na koncu da bi svoju svemoć još malo napumpao. Premijeru nije dosta da je najvažniji čovjek vlasti u Hrvatskoj. Zanemarujući slovo i duh hrvatskog Ustava, radi na uspostavljanju sustava svoje osobne vlasti, bez bilo kakve ustavnom normom predviđene podjele i provjere.