Pri kraju druge godine mandata na Pantovčaku predsjednik ponavlja grešku koja ga je već koštala izgubljenih izbora. Svojedobno intimiziranje s desnilom zadojenim šatoraškim kolovođama, izjave o Plenkovićevoj majci „vojnoj lekarki“ i uvredljive, metropolski rasističke kvalifikacije susjednih zemalja, nisu mu se isplatile

Zoran Milanović overdozira hrvatsku javnost. Svojom dinamitnom serijom izjava o ubojstvu obitelji Zec, genocidu u Srebrenici i navodno balalajka odnosu hrvatske policije prema migrantima dok iz Europe stižu potresne, tvrde i dokumentirane optužbe o nasilju na granici, predsjednik u dnevnom ritmu konsternira svoje birače. Po društvenim ga se mrežama, zgroženi, odriču. Ljudskopravaške udruge digao je na noge. Čak se i uvijek mu dosad lojalan, stockholmskim sindromom zarobljeni SDP sada distancira. Ali vruća podrška stiže s desna, iz stranaka i skupina pozicioniranih desnije od HDZ-a. Napokon imaju lidera.

Pri kraju druge godine svog mandata na Pantovčaku predsjednik ponavlja grešku koja ga je već jednom koštala izgubljenih izbora. Svojedobno intimiziranje s desnilom zadojenim šatoraškim kolovođama, izjave o Plenkovićevoj majci „vojnoj lekarki“ i uvredljive, metropolski rasističke kvalifikacije susjednih zemalja, nisu mu se isplatile. Ali ni tada, a ni sada, Zoran Milanović nije proklizao. Nije se nespretno izrazio. Nije, nažalost, napravio grešku u koracima. Još manje da bi skrenuo u posve neočekivanom pravcu. Nema kod njega dramatične metamorfoze. On se samo autao. Definitivno je izašao iz ormara. Salonski nacionalizam u uličarskom ruhu njegova je furka.

Šokantno grozna izjava o zločinu nad obitelji Zec, ubojstvu zagrebačkog Srbina Mihajla Zeca usred grada, na Trešnjevci, te potom nepojmljivo svirepa egzekucija njegove žene Marije i dvanaestogodišnje kćeri Aleksandre na Sljemenu, gdje su prosvirane strojnicama i bačene u smeće, otkriva da Hrvatska za predsjednika ima emocionalno ledenu osobu, moralnog autista i ravnozemljaša. Čovjeka koji slabo korespondira sa stvarnošću. Koji vlastitim očima i tvrdim činjenicama usprkos, Zemlju smatra ravnom pločom, a hrvatsku državu potpuno nevinom u gnjusnom ubojstvu jedne zagrebačke obitelji.

Manjak humanosti

„Članovi obitelji Zec pozvani su u Vladu, dobili su odštetu, što još treba?“ pitao je Zoran Milanović na tridesetu obljetnicu likvidacije, da bi se potom, kao da jednom nije bilo dovoljno, i prema novinarima dodatno fajterski izbečio: „Sad vas moram direktno pitati – što još treba?“ Naknadno će priznati da je možda bio malo grub, ali i dalje uporno tvrdi da hrvatska država s tim zločinom nema ništa, da je riječ o grabežnom umorstvu jer je Mihajlo Zec bio bogat čovjek, ne vidi razloga ni za prihvaćanje ljudskopravaške inicijative o imenovanju neke ulice, trga ili škole u Zagrebu po malenoj Aleksandri, jer on, kaže, zna i groznijih priča od one koja se tom djetetu dogodila, a skrivili su ih „neki drugi ljudi, s jedne druge strane“. Naravno da su ubojstva staraca iz Promine koje spominje, a koji su „1993. ubijani jedan za drugim, iz osvete, od strane paravojske SAO Krajine“, strašna. Naravno da su agresori na Hrvatsku u svom ratnom mahnitanju počinili mnogo užasnih zločina. Ali nepodnošljivo je kad predsjednik Hrvatske u istu rečenicu stavlja zločinačku SAO Krajinu i hrvatsku državu. Kad licitira zločinima, pa one počinjene na hrvatskoj strani pravda činjenicom da su s druge strane bili mnogo krvaviji.

Tamo gdje je uputno šutjeti i pokloniti se žrtvama Zoran Milanović odlučio je verbalno šenlučiti. Jako slično izjavama negatora srebreničkog genocida koje dolaze iz četničkog dijela Beograda, sipa sol po ranama Srebrenice. Samo zato što se u BiH utalio s notornim Miloradom Dodikom

Što još treba, pita Zoran Milanović. Pa treba, predsjedniče, malo više empatije i pameti. Humanosti i istinoljubivosti. To je Hrvatska ostala dužna ubijenom djetetu i njegovim roditeljima. Hrvatska država dužna je obitelji Zec mnogo više nego se financijskom odštetom može kompenzirati. Pravda je na koncu ostala nezadovoljena. Predsjednikove ravnozemljaške tvrdnje da taj zločin nema veze s hrvatskom državom suprotne su činjenici da su ga počinili pripadnici posebne policijske jedinice, pod kontrolom Tomislava Merčepa, u kritičnom vremenu i godinama kasnije posebnog savjetnika ministra unutarnjih poslova, koji će nakon beskrajnog pravosudnog metiljanja tek 2017. biti osuđen za težak ratni zločin nad srpskim civilima.

Težak teret na savjesti države

Još je kompromitantnija činjenica da je država propustila sankcionirati svirepu likvidaciju obitelji Zec. Faktički je sudjelovala u zataškavanju zločina. Ne samo da su počinitelji zbog nekakve proceduralne greške – slučajne ili namjerne? – oslobođeni, nego će ih država, kao da su čisti poput suze, kao da su joj na diku, snažno prigrliti. Na oslobađajuću presudu nije se žalila. Jedan od ubojica ubrzo postaje tjelohranitelj ministra obrane i tadašnji ga šef države odlikuje za junački čin u ratu. Po tome se, po involviranosti hrvatske države, ubojstvo malene Aleksandre razlikuje od smrti sve one hrvatske dječice koja su ginula u zoni ratnog djelovanja, ubijena neprijateljskim oružjem. Ružna je manipulacija te sudbine međusobno suprotstavljati, pa kad se spomene na Sljemenu likvidirana djevojčica odmah mahati listom od 402 u ratu poginula djeteta. Sve te žrtve treba pamtiti, sve su to naša djeca, djeca Hrvatske, ali krivci za njihovu smrt nisu isti. Odgovornost za 402 u ratu pokošena dječja života nije na Hrvatskoj, nego na onima koji su Hrvatsku napadali. Dok je sirota Aleksandra Zec težak teret na savjesti hrvatske države.

I druge su Milanovićeve tvrdnje prilično falične. Istina je da su Merčepovi eskadroni smrti funkcionirali kao hijene rata, ali su jednako tako cijelo vrijeme regularno bili u sastavu MUP-a. Istina je da je obitelj Zec bila bogata, ali to vrlo vjerojatno nije bio ni jedini ni glavni razlog njena stradanja. Bogati Hrvati nisu završavali u Pakračkoj Poljani ili opljačkani i prosvirani mecima na kućnom pragu. Predsjednik može govoriti kako mu je ravno čudu da likvidacija poput one obitelji Zec „nije bilo više“, kako mu je fascinantno da se „dogodilo samo jedno takvo ubojstvo“. Činjenica je, međutim, da su deseci Srba u gradovima pod kontrolom hrvatske vlasti skončali kao Mihajlo Zec. Neki od tih slučajeva i sudski su sankcionirani.

Krajnje su problematični i razlozi Milanovićeva opiranja inicijativi za imenovanje nekog zagrebačkog lokaliteta po nesretnoj, jezovito na Sljemenu smaknutoj djevojčici. „To je previše, postoje stotine i stotine žrtava po kojima se ne zovu ulice u Beogradu“, kaže, što bi impliciralo da bi se Hrvatska, po njegovu mišljenju, trebala ponašati poput Srbije. Ili kad njegovanje spomena na Aleksandru Zec odbija sugestivnim pitanjem: „Hoćemo li idućih 50 godina jedni u druge prstom upirati?“ Jedni u druge? Tko su jedni, a tko drugi? Čini se da predsjednikov rezon uključuje nacionalnu kolektivizaciju krivnje. Naravno da svi Hrvati nisu krivi za zločin nad obitelji Zec, kao što se ni srpski narod kolektivno ne može kriviti za velikosrpske zločine. Ali jedni i drugi vazda bi morali upirati prstom u zločince. Da pokažu neslaganje, da osude, da se ne ponovi. Oni koji komemoriraju Aleksandru Zec nisu nikakvi moralni kamatari, kako to predsjednik insinuira. Prije će biti da su borci protiv nacionalizacije zločina. Ne pristaju, ne dopuštaju da sjena ubijanja nevinih ljudi padne na cijelu naciju. Kilere djece Hrvatska, većinska Hrvatska, ni na koji način, pa ni prešutno, nespominjanjem, ne može podržati. Od prvoga čovjeka države trebalo bi očekivati da se u tim razgraničenjima dobro snalazi. Da čvrsto zastupa vrijednosti Republike. I da se s tog puta ne da skrenuti. Eto, to bi trebalo, predsjedniče!

Razglabanja o genocidu

Jednako su problematična i ravnozemljaška i recentna razglabanja Zorana Milanovića o genocidu. Pokušavajući relativizirati genocidni karakter zločina u Srebrenici, potvrđen i odlukama međunarodnih sudova, hrvatski predsjednik opasno je zaratio s činjenicama i dobrim ukusom. Pa tvrdi da „postoje genocidi i genocidi“, pa graduira zločin mudrujući o tome da „nije sve isto“, da Srebrenica nije usporediva s holokaustom ni Jasenovcem, pa veli da „mi u Hrvatskoj nikada ne govorimo da je Vukovar bio genocid, vjerojatno zato što imamo neku mjeru“, što bi impliciralo da Bosanci nemaju mjere kad insistiraju da je zločin u Srebrenici bio genocid. Milanović je, izgleda, zaboravio da je Hrvatska svojedobno tužila Srbiju kao odgovornu za genocid u Vukovaru, ali ta tužba pred Međunarodnom sudom pravde u Haagu nije prošla.

Najvažnije je ipak da predsjednik Hrvatske teško griješi u razumijevanju i tumačenju genocida. Zločin genocida ne čine samo njegova masovnost i ukupni broj žrtava, nego prije svega namjera. Namjera da se „potpuno ili djelomice uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina“. Namjera je u Srebrenici bila školski genocidna. Pobijeno je sve muško stanovništvo te istočnobosanske enklave. Starci, muškarci u punoj snazi, dječaci, do najmanjeg. Traga da im ne ostane. Uostalom, kad bi se mjerilo Milanovićevim metrom, onda je Srebrenica veći genocid od Jasenovca. U Srebrenici je u tri-četiri dana pobijeno više od osam tisuća ljudi, ritam ubijanja u Jasenovcu ipak nije bio tako furiozan i mahnit.

Tamo gdje je uputno šutjeti i s dubokim se poštovanjem pokloniti žrtvama, hrvatski predsjednik odlučio je verbalno šenlučiti. Suprotno svojim dosadašnjim stavovima, a jako slično izjavama negatora srebreničkog genocida koje dolaze iz četničkog dijela Beograda, sipa sol po ranama Srebrenice. Samo zato što je u Bosni i Hercegovini pronašao novog jarana, jer se utalio s notornim Miloradom Dodikom koji tu državu na svaki način pokušava razvaliti. Svoje destruktivno glavinjanje Milanović tumači humanim namjerama. Ne podnosi, kaže, da se „svakih 50 godina nekom narodu nabija kompleks da je genocidan. To se radilo Hrvatima, sad to Bošnjaci rade Srbima“. Ali svojim tumačenjem teško falsificira činjenice. Nema potrebe da hrvatski predsjednik Srbe u BiH brani od optužbi da su genocidan narod, jer se takve kvalifikacije jako rijetko mogu čuti. Ali se vrlo često može čuti da Dodik i družba negiraju genocid u Srebrenici. Zato je i donedavni međunarodni gubernator u Sarajevu u zakon ugradio zabranu njegova poricanja, na što su ovi potpuno pobješnjeli. Tim snagama predsjednik Milanović trenutno asistira. Zato ga tumačenje genocida toliko okupira. Zato kvalifikaciju o genocidnom karakteru pogroma u Srebrenici, čvrstu kao stijena, pokušava potkopati.

Kad barnumski sipa uvrede, što je njegova omiljena aktivnost, Zoran Milanović voli druge, svoje oponente ili sporadične mete, nazivati šakom jada. Njegova eskalacija u posljednje vrijeme govori da u ovom slučaju nije riječ tek o šaci jada. Riječ je o nečem mnogo većem. O cijelom jad predsjedniku.