Andrej Plenković smijenio je Marija Banožića. Prekasno, tek kad je ovaj ubio čovjeka. Tek nakon što je saznao da je ministar obrane skrivio nesreću u kojoj je Goran Šarić poginuo. Da ga je maknuo ranije, nakon brojnih njegovih afera, nesretni građevinac iz Privlake, otac dvoje sitne dječice, možda bi još bio živ. Da je na vrijeme zaustavio njegove obijesti s kojima je grabio sve što može – ogroman državni stan plus povlašteni stambeni kredit, promaknuće u znanstvenom, akademskom zvanju uz ministarsku funkciju, krađa tuđeg znanja za pisanje priručnika koji će pokradeni pozitivno recenzirati – možda bi Banožić shvatio da cesta kojom je u subotu prije svitanja krenuo u lov nije samo njegova. Da se i on dužan pridržavati zakona i svoju vožnju prilagoditi uvjetima, magli i slaboj vidljivosti. Premijer je tolerirao i hranio bahatost svog ministra. Sve dok se ovaj nije zabio u kombi čovjeka koji je pošao na posao, ali tamo više nikada neće stići.

Tragedija na cesti kod Vinkovaca jako će havarirati i premijera Plenkovića. Našao se u situaciji u kakvoj još nikada nije bio. Dosad se od svojih ministara i suradnika morao rastajati uglavnom zbog njihovih raspojasanih korupcijskih afera. Sada je član njegove vlade skrivio smrt jednog mladog čovjeka. Policija tvrdi, iz nehaja. Kaznena prijava već je podignuta. Banožiću sljeduje ozbiljna zatvorska kazna. Prometna nesreća svakome se može dogoditi, ali samo se bezobzirnim buzdovanima, koji misle da su iznad zakona i ljudskih obzira, može dogoditi da voze kao da su jedini na cesti pa nepopravljivo unesreće i druge i sami sebe. Dosad je za smijenjenim ministrima ostajala očerupana država, sada ostaju zgužvana vozila i izgubljen ljudski život. Političke posljedice Banožićeva relija smrti tek treba vidjeti.

Ocvali imperij

Ali teška vremena, izgleda, stižu za Andreja Plenkovića. U trenutku u kojem je planirao trijumfirati, ulazeći u izbornu godinu s najavom velikog povećanja plaća u javnom sektoru, što bi onda trebalo povući i druga primanja i generalno životni standard u Hrvatskoj pa zaustaviti bijeg stanovništva, nesreće ga sustižu jedna za drugom. Čini se kao da mu Vlada puca po šavovima. Upravljački kapaciteti korodiraju. Politička je nekroza uznapredovala. Banožićeva smjena te će trendove samo naglasiti, učiniti još vidljivijima. Ali zadah je HDZ-ova ocvalog imperija sveprisutan. Premijeru se tako ovih dana, šest godina od izbijanja slučaja Agrokor, ta drama kao bumerang vratila u lice. Priča koja ga je trebala katapultirati u status spasitelja nacije, pretvara se u sredstvo njegova dezavuiranja.

Visoki kazneni sud nevažećim je proglasio ključno vještačenje na kojem se bazira optužnica Državnog odvjetništva protiv nekadašnjeg vlasnika najvećeg regionalnog prehrambeno-trgovačkog imperija. Dok je u Americi Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) prihvatio nadležnost u tužbi Ivice Todorića protiv hrvatske države. Nekadašnji Gazda traži milijarde od Hrvatske. Sve to ne znači da će svojim tvrdnjama da mu je kompanija protupravno oteta na koncu uspjeti i pobijediti, u što on pokušava uvjeriti javnost, a možda i sebe sama. No recentni obrati njegovu poziciju sasvim sigurno jako popravljaju. Prijestolonasljednica već po medijima širi priču da im ponovno svi žele biti prijatelji. Egzaltirani Todorić najavljuje formiranje stranke i ulazak u bitku za premijera. Andreja Plenkovića označio je kao svoju glavnu metu.

Veliki gazda

Teško da će kao glava dinastije iz Kulmerovih dvora moći ostvariti bilo kakav ozbiljniji izborni rezultat. Todorićeva je politička uvjerljivost nikakva, učestali javni nastupi dodatno joj štete. Iz daljine, nedostupan, u visinama svoga poslovnog tornja ili obiteljske rezidencije, mogao je figurirati kao veliki Gazda, gospodar ne samo svoje firme nego gotovo cijele Hrvatske. Paradiranje pred televizijskim kamerama jako ga ogoljuje i ruinira. Sve više djeluje kao čovjek koji slabo korespondira s činjenicama i realnošću. Ali u izbornoj kampanji može Andreju Plenkoviću biti vrlo neugodan rival. Neugodan jer će temu dubiozne sudbine Agrokora držati stalno prisutnom i neće dopustiti da se premijerova uloga u tom političko-poslovnom galimatijasu izmakne iz fokusa.

Pa će se uvijek iznova obnavljati dilema je li Vladina intervencija u portfelj i poslovanje firme predstavljala spašavanje prehrambeno-trgovačkog giganta ili njegovo neprijateljsko preuzimanje. Odnosno, je li donošenje posebnog lex Agrokor bilo nužnost, kako bi se prelijevanje kolapsa s jedne div-firme na cijelu državu izbjeglo, ili je operacija otpočetka vođena kao predatorsko izbacivanje Todorića iz kompanije koju je stvorio. Ponovno će se spominjati svi koji su se u tom poslu debelo omastili. Prvo američki lešinarski fondovi, potom Plenkovićeva famozna skupina Borg, s već gotovim planom, kako se kasnije saznalo, da na isti način – navodno pod firmom kupovine Ine – uđe i u HEP, Hrvatsku elektroprivredu.

Premijer Andrej Plenković je tolerirao i hranio bahatost svog ministra obrane. Sve dok se ovaj nije zabio u kombi čovjeka koji je pošao na posao, ali tamo više nikada neće stići. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Saldo Vladina involviranja u tešku krizu i svojedobno prijeteći bankrot Todorićeva poslovnog carstva ne izgledaju dobro. Optužnica protiv Gazde opet je na početku. Sud je srušio vještačenje, najskuplje koje je Državno odvjetništvo ikad naručilo. Više od milijun eura bačeno je u vjetar jer su ga, umjesto poljskog KPMG-a, izradili hrvatski vještaci, angažirani i od Agrokorove izvanredne uprave, što je evidentan sukob interesa. Premijer Plenković tvrdi da u tome nema ni mrve njegove odgovornosti. Ali njegova većina skrojila je kadrovsku situaciju u DORH-u, gdje su poslove oko posrnule Todorićeve firme vodili tako kao da im je cilj sabotirati vlastitu istragu. Martinu Dalić, koja je s mjesta potpredsjednice Vlade morala otići zbog Borga kao neformalna šefica te skupine, premijer će potom počastiti lukrativnom pozicijom na čelu Podravke. Nakon svih poslovnih i kadrovskih preslagivanja sudbina je nekadašnjeg Agrokora, danas Fortenove, prilično neizvjesna. Vlasnička je situacija kaotična, zaduženost vrlo visoka. Slom ortačkog kapitalizma, kako je Vladinu operaciju u Agrokoru gospođa Dalić svojedobno nazvala, šest godina kasnije pokazuje se samo kao nova faza u čvrsto zabetoniranom sustavu crony kapitalizma. Ali umjesto Todorića, koji je godinama bujao, vazda privilegirano poduprt HDZ-ovom vlašću, Plenković danas ima novog najdražeg tajkuna, Pavla Vujnovca, koji je kao najveći, ali ne i većinski pojedinačni dioničar potpuno zagospodario firmom. Princip je isti, akteri se po potrebi mogu promijeniti.

Bedem ljubavi

Korupcijskim aferama već jako izbušen bedem ljubavi Andreja Plenkovića otvaranjem se novih slučajeva sličnog, lopovskog karaktera nastavlja urušavati. Proteklog tjedna novi krak hobotnice omnipotentne Josipe ex-Rimac stigao je sve do premijeru jako drage bivše rektorice zadarskog sveučilišta Dijane Vican, a potom su se o funkcioniranju dosad navodno neporočne ministrice Nine Obuljen Koržinek počeli raspitivati europski istražitelji. Vican je pritvorena jer je vlastiti fakultet oštetila za oko 200 tisuća eura u korist jedne privatne građevinske tvrtke za koju je Rimac lobirala. Ministrica kulture osobnom je odlukom, bez natječaja, za vrlo sumnjiv posao dubinskog postpotresnog snimanja zgrada Geodetskom fakultetu platila 19 milijuna kuna, zbog čega će njihov bivši dekan Almin Đapo s pomagačima završiti u Remetincu. Obuljen Koržinek na obavijesni razgovor još nije pozvana. Ali napada novinare koji se skandalom bave, dok premijer bjesni na europske tužitelje, koji u službenom priopćenju nakon uhićenja grupe povezane s profesorima Geodezije navode da istražuju i posao snimanja kulturne baštine dogovoren s Ministarstvom kulture. „Što, oni puštaju informacije o ministrici Obuljen? To ne dolazi u obzir, da DORH ili Ured europskog tužitelja tako plasiraju, točka“, uzrujano će Plenković i svojim uobičajeno benevolentnim ili zaštitničkim odnosom prema suradnicima uhvaćenim u korupcijskim skandalima striptizira pravu prirodu svoje vlasti. Nije problem u pokvarenim i gramzljivim pojedincima, nego je problem u načinu na koji sustav funkcionira.

Koruptivne metastaze

Zato trakavica od korupcijskih svinjarija u koju se Plenkovićevo upravljanje Hrvatskom zaplelo kao pile u kučine, ne prestaje metastazirati. Nakon sedam godina prljave vlasti pitanja kako se taj sveprisutni kriminal ne uspijeva zaustaviti potpuno su naivna. Deplasirano se sada iščuđavati kako se to moglo dogoditi da Dijana Vican, navodno ozbiljna i respektabilna premijerova odabranica za čelnu osobu Hrvatskoj važne obrazovne reforme, odluči zaploviti u korupcijske malverzacije. Kao što više nema smisla debatirati o tome kako je to Josipa Rimac, kao jedna obična državna tajnica u ne baš važnom Ministarstvu uprave, u svoju mrežu uspjela uključiti ministre i državne službenike, šefove javnih poduzeća i bankare, poslovne ljude i sveučilišne profesore, rektorice, lokalne prašinare i sverješavajućeg AP-a. Legije onih koji su joj se našli pri ruci, a nitko – koliko je poznato – da bi njene suspektne ideje i pothvate prijavio premijeru ili istražnim organima. Ne, jer su korupcija i kriminal ovdje normalizirani. Postali su uobičajeni način funkcioniranja. Aktualna vlast u Hrvatskoj do kosti je trula. Raspadanje se ubrzava.