Umjesto pred istražitelje ili možda čak u Remetinec, dojučerašnji ministar gospodarstva voljom premijera Plenkovića, odrađeno glasačkom mašinerijom HDZ-a i koalicijskih mu partnera, sve redom deklaratorno ljutih protivnika korupcije, ide u Hrvatsku narodnu banku. Tomislav Ćorić parkiran je na mjesto viceguvernera, s plaćom dvostruko većom od ministarske. Očito je jako zadužio svog donedavnog šefa, koji Hrvatskom vlada kancelarski i koji se inače voli hvaliti svojim navodno ekstremno istančanim kadrovskim radarima.

Ako je suditi po Ćoriću, premijer ima sjajne radare za kadrovski šrot. Donedavni je ministar, naime, roba s teškom greškom. Bivši ga je pomoćnik u svjedočenju pred Uskokom prokazao kao jednu od ključnih figura u korupcijskoj aferi Vjetroelektrane. Zato je vjerojatno i morao otići iz Vlade. U kojoj sasvim sigurno nije briljirao, nego je brljao. Prije svega pokazao se servilnim prema mađarskom interesu u Ini. Pogodovao je MOL-u asistirajući gašenju rafinerije u Sisku, kao i tajnim odobrenjem slanja hrvatske nafte u Orbánove tankove, što je pokušao braniti čuvenom izjavom da hrvatske nafte nema. U HNB-u će nadzirati rad svih banaka u Hrvatskoj. Možda će novi viceguverner uskoro konstatirati da nema ni hrvatskih banaka.

Plenkovićev standard

Instaliranje kompromitiranog HDZ-ova ministra u HNB nije greška, nego je standard Plenkovićeve kadrovske politike. Premijer nepogrešivo bira loše, nesposobne i oštećene ljude. Nikad Hrvatsku nije vodila bezveznija ekipa. Ni jednom šefu Vlade nije toliko suradnika završilo u reštu. Tvrde činjenice oko kojih se Andrej Plenković ne uzbuđuje previše. Nikoga od svojih evidentno potkapacitiranih ministara nije smijenio. Ni onoga koji je dvije godine potrošio na prazno blebetanje o obnovi. Još bi valjda stolovao da ga Državno odvjetništvo nije odlučilo eliminirati. Ali mogućnost ozbiljnije promjene premijer je već preduhitrio: upražnjeno je mjesto pokrpao personom mešetarskih sposobnosti, o čijem se osobnom bogaćenju na štetu mirovinskih fondova DORH već počinje raspitivati.

Donedavni je ministar roba s teškom greškom. Bivši ga je pomoćnik u svjedočenju pred Uskokom prokazao kao jednu od ključnih figura u korupcijskoj aferi Vjetroelektrane. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

Ozbiljne korupcijske afere nisu argument zbog kojeg će se Andrej Plenković odreći svojih ljudi. Kao što je Ćorića spakirao u HNB, tako je Martinu Dalić, šeficu zloglasne Borg skupine koja je na propasti Agrokora zgrnula milijune, postavio u Podravku, na plaću veću od pedesetak tisuća kuna plus bonusi. Bajke o Gabrijeli Žalac prepričava i nakon što ova završi s optužnicom za vratom. Kao sjajnu hvali ministricu koja je, pokazuju transkripti njenih tajno snimljenih razgovora, bila toliko bahata da je na upozorenja o mogućim posljedicama svojih naopakih odluka, pogodovanju, namještaljkama, zloupotrebi funkcije i trgovini utjecajem prezrivo odmahivala rukom: Neka se žale, koga briga, odgovarala je samouvjereno kao da je hrvatska država njena privatna prćija. Slično kako se ponaša i aktualni ministar obrane, prethodno ministar državne imovine, još jedan iz ergele HDZ-ovih provincijalaca koji dolaskom u Zagreb, na državnu funkciju, povjeruju da su postali VLAST kojoj je sve dopušteno, pa grabe gdje god stignu.

Podrška banditizmu

Recentnu intervenciju Andreja Plenkovića kod glavne državne odvjetnice nemoguće je shvatiti drugačije nego kao prešutnu podršku drpežu i banditizmu u ministarskim redovima. Nakon što su mediji objavili zapisnik sastanka na kojem je ministar Banožić od svojih podređenih tražio pogodovanje privatnicima koji su prevarili i za višemilijunske iznose oštetili državu, premijer nije smatrao potrebnim narediti tajnici da priredi odluku o njegovoj smjeni. Ne, premijer zove šeficu DORH-a, tražeći od nje da javno odbaci zahtjeve predsjednika države o ministrovom utamničenju. Što znači da joj sugerira ignoriranje objavljenih indicija o ministrovoj zloupotrebi položaja u funkciji zaštite lopovluka. Poruka vrlo slična onoj koju je hrvatskoj javnosti poslao postavljajući reputacijski oštećenog Ćorića u HNB.

O potpunoj atrofiji Plenkovićevih kadrovskih radara govori i ovih dana reaktualizirani slučaj Ćorušić. Slučaj ginekologa koji nije postao ministar zbog suspektnih detalja iz svoje biografije – činjenice da je jednoj ženi izvadio krivi jajnik, odnosno da ima problema s alkoholom i vatrenim pucaljkama – ali ga svejedno, svemu tome usprkos, HDZ postavlja za šefa najveće bolnice u Hrvatskoj i šefa svog odbora za zdravstvo, što ga čini silno utjecajnom osobom, ne samo u medicinskim krugovima. Doktor se sada potrudio svoj lik i djelo dodatno osvijetliti: krivo operiranoj ženi otkriva identitet i cinično tvrdi da zapravo nije bila oštećena, jer vađenje zdravog jajnika nije „bitno utjecalo na njen život“, dok svoj mutni angažman u nedavnom slučaju trudnice s teško malformiranim plodom zakucava potpuno bezdušnom, monstruoznom optužbom da je „gospođa željela mrtvo dijete, nije željela da to dijete zaplače”. Dodatno viktimizirajući ženu koja je doživjela strašnu tragediju, Ćorušić pokazuje potpuni, s liječničkim zvanjem kontraindicirani, nedostatak empatije i sam sebe portretira kao moralnog idiota. Što ne znači da će ostati bez svojih funkcija, voljom stranke i premijera Plenkovića.

Postavljanjem problematičnog Tomislava Ćorića za viceguvernera i ostalim kadrovskim odlukama Andrej Plenković pokazuje ponajprije svoje autokratske sklonosti. Pokazuje da je HDZ-ova glad za pozicijama gigantska i bolesna. Baš kao što je patogeno i njegovo nepoštovanje i gaženje autonomije drugih, s izvršnom vlašću nespojivih institucija u državi. Središnja bi banka trebala funkcionirati kao neovisan autoritet, čemu je do prije nekoliko godina bio prilagođen i način izbora njenih čelnika. Ali guverner više nema nikakve ingerencije u biranju ključnih ljudi HNB-a. Svojedobno je predlagao zamjenika i šest viceguvernera, ali je zakon promijenjen pa guvernera Vujčića ovoga puta nitko ništa nije pitao. Politika je u kadroviranju tom institucijom vazda bila utjecajna, ali Plenković je sve nadmašio. Prvi put viceguverner postaje ex-ministar, čovjek koji je do prije mjesec dana sjedio u Vladi.

Okupacija države

Radimir Čačić ovih dana na primjeru svoje županije govori o HDZ-ovoj potpunoj okupaciji svih državnih struktura. U godinu dana od preuzimanja vlasti HDZ je u Varaždinskoj županiji smijenio sve nestranačke ljude i postavio svoje. Od ravnatelja Crvenog križa do ravnatelja bolnice i ravnateljice ljekarni. „Nema više ni portira koji nije HDZ-ovac“, tvrdi. Govorio je o tome i premijeru: „Sve to oni znaju, točno znaju da je to jadno, nesposobno, umreženo, da su pokrili sve do zadnjeg portira.“ Uzalud! Čačiću, ali i svima ostalima koji nisu iz HDZ-ova krda ostaje tek konstatacija: „Jadna nam zemlja!“ HDZ-ova kadrovska politika, grabež za svim raspoloživim funkcijama u državi, Hrvatsku je pretvorila u feud jedne stranke i njene vladajuće klike.

Drugo, svojom kadrovskom politikom Andrej Plenković pokazuje potpunu nezainteresiranost za stručnost i sposobnost u obavljanju državnih poslova. Svakakvih se premijera i ministara Hrvatska nagledala, ali nitko nije imao tako nemaran, ignorantski i prezriv stav prema kompetentnosti. Što znači da je šefu Vlade potpuno nevažno kako će hrvatska država funkcionirati, kako će se poslovi odrađivati. Pa se zato državni poslovi u Hrvatskoj odrađuju traljavo. Zato ministar gospodarstva može tvrditi da nema hrvatske nafte dok crno zlato s hrvatskih bušotina ilegalno šalje u Mađarsku, a njegovom novopostavljenom nasljedniku, nesuđenom gradonačelniku Zagreba, najveća je briga protokolarna etikecija: kako će ga predstavljati, koliko će mu onih đinđuva od prof. i dr. ime krasiti. Zbog premijerovih krivo nasađenih radara hrvatski je šef diplomacije karikatura od čovjeka, kojega bi se svaka pristojna zemlja morala stidjeti. Iz istih se razloga na mjestu ministra obnove vrte ljudi od kojih ni jedan još ni jednu kuću nije uspio sagraditi. Zato ministar zdravstva, dok mu resor propada, pandemiju koristi da unosnim poslovima na trošak države počasti prijatelje. Zato će ministar državne imovine, kasnije ministar obrane, prvo sebi zgrabiti preveliki stan, pa odmah potom stati na branik višemilijunskog potkradanja države. Hrvatska ima neuspješnu vlast zato što premijer uopće ne bira ljude koji bi mogli biti uspješni. Ne voli sposobne, preferira podobne.

Treće, Andrej Plenković sam je sebe postavio kao vrhunski kadrovski kriterij. Kralj Sunce oko kojega se sve vrti. Nagrađuje lojalne, one koji su mu vjerni. Vladu je ustrojio kao svoju sljedbu i skutonoše. Kult ličnosti opet cvjeta, laude su njegovoj genijalnosti svakodnevne, rituali zaklinjanja u velikog vođu i učitelja obvezatni. Kritičnost se stigmatizira, poltroni uzgajaju, klimoglavci avanziraju. Hrvatska se pretvara u političku kloaku. Toksičan rezultat premijerovih potpuno pokvarenih kadrovskih radara.