Jako je bolesno kad ključni ljudi Hrvatske svojim međusobnim čerupanjem toliko overdoziraju političku i javnu scenu da se od njihove hračkaonice ništa drugo ne vidi. Teška je patologija kad međusobni obračun, napumpan do potencijala destabiliziranja cijele države, zametnu oko jednog objektivno ne previše važnog problema

Hrvatsku pretvaraju u psihijatriju. Način na koji međusobno komuniciraju dvojica prvih ljudi države apsolutno je bolestan. Obostrana prostačka pljuvačina, uvođenje diskursa pijane i razularene krčme u državni vrh, ekstremno radikalizirano nakon objavljivanja inicijative za pomilovanje dvojice starih udbaša – sve to nije samo nepristojno nego je i maksimalno toksično. Predsjednik države i premijer u svojim bjesovima više ne poštuju ni dostojanstvo grobova. Čak su i komemoraciju u Jasenovcu iskoristili za međusobno bučno valjanje po blatu. Zoran Milanović i Andrej Plenković maksimalno histeriziraju i sluđuju Hrvatsku. Kao da im je cilj da cijelu državu pretvore u psihijatrijski slučaj ili masovnu umobolnicu.

Molba za pomilovanje koju je odvjetnik Ante Nobilo u ime svojih klijenata, na višegodišnju kaznu zatvora osuđenih Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, uputio predsjedniku države jako je uzbunila i Pantovčak i Banske dvore. Predsjednik je države nervozan jer će morati donijeti odluku koja mu nikako nije ugodna i od koje osobno – bez obzira na to kako prelomi – teško da bi mogao imati koristi. Premijera pak neugodno žulja i uzrujava činjenica da su molbu za pomilovanje nekadašnjih čelnika zloglasne UDBA-e, tajne policije bivše, jugoslavenske države, koji su od devedesetih uspješno uglavljeni u Tuđmanovu arhitekturu vlasti, odlučili potpisati neki ugledni generali, prije svega ikona Domovinskog rata Ante Gotovina. Njihovu će potporu šef Vlade pokušati dezavuirati posrednim optuživanjem predsjednika Milanovića, puštajući s lanca svog ministra Medveda da inicijativu za pomilovanje proglasi zajedničkom kreacijom „između odvjetnika Nobila i Ureda predsjednika“, s implicitnom optužbom da su generali u tome sudjelovali kao, valjda praznoglave, žrtve manipulacije. Na što će predsjednik proključati pa sada, potpuno raspojasan, riga vatru po premijeru, izrijekom braneći generala Gotovinu od insinuacije da je udbaška pudlica.

Nepoznavanje Ustava

Zoran Milanović uporno će Andreja Plenkovića povezivati s UDBA-om, po obiteljskoj i stranačkoj liniji. Za HDZ tvrdeći da je zalijepljen na UDBA-u kao žvakaća guma na trotoaru zagrebačkog kolodvora usred ljetne žege, dok će premijera opetovano, u bezbrojnim varijacijama, nazivati udbaškim sinom, nasljednikom ili gojencem, Udbašenkom, uz pogrdu da je prljav, lažov i izdajnik. „Nikad veća grupa lijenčina, probisvijeta i lopova nije vodila ovu zemlju“, „banda vodi Hrvatsku“, „to je zlo“, potpuno eskalirajući grmi Milanović, ne gaseći se, mlatarajući jezikom i na mjestu jasenovačkog logora smrti, u prigodi u kojoj je sve osim šutnje i dubokog pijeteta potpuno nepodnošljivo.

S druge strane premijer će predsjednika države proglasiti teškim manipulatorom i patološkim lažljivcem, primitivcem, divljakom, neciviliziranim i nekulturnim, štetočinom i sramotom, karijesom s Pantovčaka, proruski nastrojenim, Kremljenkom, možda i ruskim agentom. Povrh svega insinuirat će njegovu poremećenost – „Mi smo uvjereni da on ima nekih ozbiljnih problema“, reći će – najavljujući potpuni bojkot predsjednika države: „Bojkotirat ćemo ga u svakom smislu.“ Na što će njegovi ministri i HDZ-ovi lokalni čelnici požuriti graknuti kako s Milanovićem više neće ni komunicirati ni surađivati. Kao da za njih više ne postoji. Čini se da hrvatski Ustav nisu uspjeli pročitati. Ili smatraju da ih Plenkovićeva direktiva obavezuje više od temeljnih akata države.

Predsjednik Milanović i premijer Plenković guraju Hrvatsku u potpuno rastrojstvo. Svojim uglavnom iracionalnim sukobima. Još više proizvodeći Ustavu suprotno stanje nesuradnje i međusobne blokade. Eksplozija bjesova povodom jedne molbe za pomilovanje samo je pjena. Mnogo je kobnije ono što se valja ispod, što skrivaju

Sijanje konfuzije

Jako je bolesno kad ključni ljudi Hrvatske svojim međusobnim čerupanjem toliko overdoziraju političku i javnu scenu da se od njihove hračkaonice ništa drugo ne vidi. Teška je patologija kad međusobni obračun, napumpan do potencijala destabiliziranja cijele države, zametnu oko jednog objektivno ne previše važnog problema. Pretjerano međusobno granatiranje u vrhu države služi prije svega sijanju konfuzije i zamagljivanju realnih problema koje Hrvatska ima, a koje vlast ne uspijeva riješiti. Silna dreka oko sudbine jednog zahtjeva za pomilovanjem postala je sredstvo kamufliranja nekih notornih činjenica. Blebetanje o udbašima, starim i novokomponiranim, stvarnim i izmišljenim, ne bistri, nego zagađuje i degenerira javnu scenu. Patogeno je kad se prvi ljudi države pretvaraju u prostake i verbalne siledžije. Još je zloćudnije kad svojom larmom i obijesnim sporenjem pokušavaju zatrpati stvarnost.

Činjenica je da se Nobilova inicijativa može smatrati posve legitimnom. Kao što je legitimno da u tome traži saveznike. Iskusni je odvjetnik dobro procijenio da mu u molbi za pomilovanje potpora grupe važnih generala može biti od velike, možda i presudne pomoći. Tvrdnje kako se puštanjem na slobodu Perkovića i Mustača pokušavaju postići neki drugi, politički ciljevi, bezvezna je konstrukcija.

Činjenica je da su dvojica nekad visokopozicioniranih udbaša zbog strašnog, brutalnog ubojstva bivšeg emigranta Đurekovića osuđena na doživotni zatvor. Ali činjenica je također da se UDBA nije bavila samo zločinačkim likvidacijama pripadnika ekstremne emigracije nego je posve legitimno osiguravala zaštitu Jugoslavije, što rade tajne policije svih država svijeta. Nesporno je, nadalje, da su se politička ubojstva događala i u devedesetim godinama te da se tek osamostaljena hrvatska država nije pokazala ekspeditivnom u njihovu procesuiranju. Neki od najpoznatijih slučajeva iz tog vremena nikada nisu ni stigli do suda.

Činjenica je da su se Perković i Mustač početkom devedesetih stavili na raspolaganje predsjedniku Tuđmanu te su imali važnu, neki tvrde i ključnu ulogu u uspostavi obavještajnog sustava moderne Hrvatske i u njenoj obrani. Transferi pripadnika aparata stare države u novu nisu nikakva hrvatska posebnost. Nesporne zasluge osiguravale su im zaštićenost, za Tuđmanova života. Hrvatska je potom u njihovom slučaju dva puta pogriješila. Pogriješila je kad počiniteljima udbaških zločina sama nije sudila. Jednako je pogriješila i onda kad ih je izručila Njemačkoj. Ni jedna država koja drži do sebe neće svoje prve obavještajce transferirati i prepustiti drugima. Na pitanje može li sudjelovanje u Domovinskom ratu popeglati i poništiti neke druge grijehe i zločine hrvatska država ni danas ne uspijeva nedvosmisleno odgovoriti. Predsjednik će Milanović čak sugerirati da bi braniteljski status morao podrazumijevati i nekakve posebne benefite pred zakonom.

Huškačka kampanja

Činjenica je da se huškačka kampanja protiv molbe o pomilovanju Perkovića i Mustača, za potrebe koje se čak i general Gotovina maltene proglašava komunjarom i jugoslavenčinom, suprotstavlja Tuđmanovoj ideji nacionalne pomirbe. Za ostvarenje koje je Slobodan Milošević možda zaslužniji od prvog hrvatskog predsjednika. Tuđman je znao da samo ujedinjena nacija može dobiti rat za slobodu i samostalnost, ali velikosrpska je agresija snažno pomogla homogeniziranju Hrvata u obrani države. UDBA je tako sudjelovala u stvaranju današnje Hrvatske, kao što je sudjelovala i u protuhrvatskom ratu. Baš kao što su u formiranju Hrvatske vojske važnu ulogu odigrali i nekadašnji pripadnici JNA. U HDZ-u je uostalom završilo 97 tisuća komunista.

Potpuno je pogrešno i bolesno da se predsjednik i premijer već desetak dana žestoko tuku povodom Perkovića i Mustača, dok im drugi, stvarni problemi države prolaze ispod radara. Sukob oko sudbine dvojice nekadašnjih udbaša i reperkusija cijelog slučaja se, izgleda, ciljano raspiruje. Lakše se valjda okupirati mudrovanjem o opravdanosti jednog pomilovanja nego najavljenom i stalno odgađanom rekonstrukcijom Vlade. Urgentnije se baviti UDBA-om nego aktualnim ministrima protiv kojih se vode izvidi i istrage. Nepostojeća obnova državnom je vrhu mnogo manje intrigantna od razglabanja o tajnim službama prije tri desetljeća propale države. Ni Milanović se nikada nije previše uzrujavao zbog ljudi koji su zbog nemara i nesposobnosti Vlade već dvije godine osuđeni živjeti u kontejnerima. Više će se angažirati braneći Gotovinu nego oko njihova jada i bijede.

Šamaranje oko nekih ocvalih obavještajaca premijer Plenković koristi kao dimnu zavjesu, kako bi mu porazni pokazatelji ekonomske situacije i narastajuće socijalne drame Hrvatske prošli što neprimjetnije. Prognoze ekonomskog rasta prepolovljene, najave rasta inflacije udvostručene, realne plaće zbog poskupljenja života u padu, mirovine nikad manje, trenutno ni 36 posto od prosječne plaće, broj siromašnih u rapidnom rastu. Za šefa Vlade sve nevrijedno spomena. Ali se u bijesnom fajtu sa štemerom s Pantovčaka maksimalno angažira. Obojica jako zainteresirani za skrivanje porazne činjenice da su u svojoj politici prema Bosni i Hercegovini upravo doživjeli težak poraz. Valjda jedina točka na kojoj su se njih dvojica slagali, inzistiranje na promjeni izbornog zakona u susjednoj državi po HDZ-ovom, odnosno Čovićevom modelu nije uspjelo pa se oko toga sada prepucavaju, jedan na drugoga prebacujući krivnju za debakl koji im se zapravo morao dogoditi.

Predsjednik Milanović i premijer Plenković guraju Hrvatsku u potpuno rastrojstvo. Svojim međusobnim, uglavnom iracionalnim sukobima. Još više proizvodeći Ustavu suprotno stanje nesuradnje i međusobne blokade najviših adresa vlasti. Eksplozija bjesova povodom jedne molbe za pomilovanje samo je pjena. Mnogo je kobnije ono što se valja ispod, što skrivaju. Njih će dvojica zajedničkim snagama poremetiti statiku države. Hrvatsku pretvaraju u psihijatrijsku ustanovu.