LINIJA ŽIVOTA: Propadanje draže od reformi

Autor:

Nacional

Hrvatska se na provođenje reformskog paketa nedavno obavezala i pred Bruxellesom, što je uvjet za povlačenje velikih sredstava namijenjenih ekonomskom oporavku zemlje. Ali cijelo ljeto Vlada je potrošila ukopavajući se u status quo, mentalni i operativni, bez bilo kakvog spomena vrijednog iskoraka

Ako je Oluja zaista „jedan od najbolje organiziranih pothvata u hrvatskoj povijesti“, kako se to iz državnog vrha za recentne proslave u Kninu moglo čuti, što bi ta ocjena trebala značiti za današnju Hrvatsku?

Oluja je bila uspješna, ali ako se država u četvrt stoljeća nakon rata ne može podičiti nekim drugim pothvatom sličnog značenja, onda se nekadašnja pobjeda pretvara u poraz, a ponos u sramotu današnjih generacija. Oslobađanje se i obrana Hrvatske s razlogom slave, ali vojne pobjede svoj puni smisao mogu imati tek u miru. Oluja nije kruna hrvatske povijesti, kako se to njenim opetovanim diviniziranjem implicira. Oružana je operacija bila preduvjet za slobodan život i razvoj naroda. Međutim, Hrvatska je u tom pogledu jako podbacila. Zato valjda čelnici države toliko drve o ratu. Vlastitim bi se postignućima teško mogli pohvaliti pa svoj prilično prazni izlog pokušavaju popuniti ekstenzivnim veličanjem ratne epopeje. Kao da im je pronošenje vojne slave najvažnija obaveza. Važnija od izgradnje uređene i prosperitetne države.

Nužne promjene

Ovogodišnje prilično košmarno obilježavanje Oluje – s izostankom, zbog nepozivanja, nekih ratnih zapovjednika i prisutnošću, opet!, notornih ustaških provokatora – samo govori o teškoj i deprimirajućoj zaparloženosti Hrvatske. Govori i o nužnosti promjene. Ni organizaciju proslave aktualna vlast nije bila sposobna uspješno odraditi. Odlijepiti se od Oluje i rješavati probleme današnjeg vremena još manje.

Premda premijer Plenković najavljuje da s dolaskom jeseni otvara sezonu godinama odlaganih, a životno važnih reformi. Ali ništa na političkoj pozornici ne upućuje na takav razvoj situacije. Ništa ne govori da bi Vlada hvatala zalet u reforme. Upravo suprotno! Istina, Hrvatska se na provođenje reformskog paketa nedavno obavezala i pred Bruxellesom, što je uvjet za povlačenje velikih sredstava namijenjenih ekonomskom oporavku zemlje. Ali cijelo ljeto Vlada je potrošila ukopavajući se u status quo, mentalni i operativni, bez bilo kakvog spomena vrijednog iskoraka.

Iz Europe, diče se, stižu velike pare, ali od postpotresne obnove, posebno u Zagrebu, a slično je i na Baniji, još ništa. Vlast je euforična zbog uspješne turističke sezone, premda svoj cilj o procijepljenosti stanovništva nije ostvarila. Spajanje Pelješkog mosta premijer je iskoristio za grupni portret sa svojim stranačkim drugovima. Na gradilištu pred kamerama postrojavanje HDZ-ova politbiroa i stranački dernek. Jedan vođa, jedna stranka – slika kao iz Titova vremena. HDZ kao nekad komunistička partija. S proslave Oluje susjednoj se Srbiji na iritantne provokacije odgovara porukom neka se ostavi jalove prošlosti i okrene budućnosti. Premda je i Hrvatska neproduktivno ukopana u prošlost pa gotovo da nema dana bez obilježavanja nekog važnog vojnog datuma. Ratne su pobjede pretvorene u dogmu, Oluja je postala sakrosanktna, pa policija progoni čovjeka koji će je nazvati zločinom. Sloboda mišljenja uključuje i pravo na pogrešno mišljenje. Inače imamo oktroirane istine i uvodimo verbalni delikt, relikt nedemokratskih režima. Stav da je Oluja predstavljala etničko čišćenje točan je, odnosno netočan baš koliko i tvrdnja da je Oluja čista kao suza.

 

Kao pripadnik povlaštene, od društva otuđene političke nomenklature, premijer sustavno mrkvom i batinom, po vlastitoj procjeni pohvalom ili pokudom, pokušava suzbiti bilo kakvu kritiku. Čuva kapije svoje vlasti. Svima koje smatra nepozvanima ne dopušta pristup odlučivanju, čak ni raspravu o politici koju vodi

 

Premda su reforme nužnost, zapravo uvjet preživljavanja, Hrvatska se pokazuje kao na promjene jako rezistentna zemlja. Iz rata je izašla kao druga najuspješnija tranzicijska država, danas je predzadnja u Europi. Sve su se druge razvijale brže pa je Hrvatska padala sve niže. Zašto su reformski kapaciteti ove države tako skromni, zapravo nikakvi? Možda zato što Hrvatska sve više klizi u jednostranačje, čudan miks formalnog političkog pluralizma i apsolutne dominacije jedne, uvijek iste stranke. Kako Hrvatska demokratska zajednica diktira sve u državi tako diktira i smjer kretanja. Žabokrečine obično nisu reformski potentne. HDZ nikad nije bio reformska stranka. Čak ni kad je devedesetih vodio prevrat u državi. Zapravo je uskočio u cipele nekadašnje komunističke partije, kopirao njen ustroj, samo je na mjesto klase stavio naciju. Danas je to jedna stara, intelektualno lijena i okoštala stranka. Samo su interesi u HDZ-u i dalje vrlo živahni.

Hrvatska po volji HDZa

HDZ nije sposoban za promjene pa se onda ni Hrvatska kojom takva stranka gospodari nije sposobna transformacijski pokrenuti. Andrej Plenković uspio je malo zaobliti od prethodnika Karamarka naslijeđene političke radikalizme, ali karakter stranke nije promijenio. Odvukao je HDZ prema centru, ali ga nije demokratizirao ni modernizirao. Prigušio je vlastitu desnicu pa surađuje sa Srbima i manjinama, ali nije razmontirao HDZ-ove godinama građene i utvrđivane klijentelističko-korupcijske strukture. Hrvatska je danas uređena po volji interesa vrhuške jedne stranke. Dok HDZ vlada državom, nema šanse da će se to promijeniti. Sitni pomaci desno-lijevo ne znače mnogo ako sustav vlasti ostaje jednopartijski.

A sustav ostaje jednopartijski i zbog potpune pogubljenosti i jalovosti opozicije. HDZ će se mijenjati samo ako je prisiljen na promjene. Opozicijske stranke tu vrstu pritiska nisu sposobne proizvesti. Svojom nesposobnošću zapravo rade za HDZ. Vlastitom ga inferiornošću čine superiornim. Autodestrukcija, kojom su trenutno zahvaćene i desnica i ljevica, znak je možda nikad većeg propadanja oporbenog stava. U takozvanom se Domovinskom pokretu čerupaju oko ljubavnica, butelja graševine i lažnih katolika, onih koji se ne znaju prekrižiti. Sami sebe denunciraju kao lopovsku družbu. U SDP-u nova runda starih, javnosti potpuno nevažnih sukoba. Velika čistka bez čišćenja i potrebnog konsolidiranja stranke. Rezultat? Za Hrvatsku postaje potpuno irelevantno tko će stolovati na Ibleru.

Svoju nesposobnost i kadrovske manjkove HDZ kompenzira čvrstom stranačkom organizacijom. Opozicijske se stranke organizacijski raspadaju, razorene višegodišnjim neprijateljskim, podzemnim djelovanjem HDZ-a, ali i vlastitim hendikepima. Kad je na vlasti, HDZ vlada apsolutistički. Mogu što hoću, kako bi rekao premijer Plenković. Dogodi li se da pređe u opoziciju, legalnu vlast ruši pučističkim metodama. Ulicom, šatorima, marševima, plinskim bocama. Praktično pokazuje da se smatra nesmjenjivim, da vlast nije na dispoziciji. Demokratski se karakter pojedine stranke ne dokazuje sudjelovanjem u izborima, nego dosljednim priznavanjem izbornih rezultata. Taj test HDZ još nije položio. Još je predsjednik Tuđman uveo praksu nedopuštanja „oporbene situacije“ pa je u Zagrebu spriječio uspostavu legalno izabrane vlasti. Danas se izborna volja građana eskivira i gazi modelom žetončića, odnosno političkom trgovinom, koja se posebno široko razmahala u prošlom Plenkovićem mandatu, a čini se da će i opet.

Nazadovanje demokracije

Na koncu, reforme su u Hrvatskoj nemoguće ili jako teško ostvarive i zato što je vladajući HDZ potpuno zarobio državu i dobar dio društva. Profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta Dario Čepo lani je u jednom uglednom međunarodnom časopisu objavio analizu kojom dokazuje da demokracija u Hrvatskoj nakon ulaska u Europsku uniju zaslugom HDZ-a nazaduje. S popuštanjem briselskog pritiska postignuti se pomaci u demokraciji, ostvareni u procesu pristupanja Europskoj uniji, ubrzano poništavaju. Što znači da su bili fingirani ili tek površinski ili se nisu ni stigli ukorijeniti. Potom se 2015. osvajanjem i Pantovčaka i Banskih dvora HDZ vraća u situaciju iz devedesetih kada je imao apsolutnu vlast u državi. Danas – skoro kao i onda – stranka preko svojih ljudi kontrolira sve u Hrvatskoj: od velikih dijelova privrede do pravosuđa, od sportskih organizacija do akademije, od sveučilišta do radijskih postaja. Čak je i u ona dva kratka navrata kada je ljevica bila na vlasti HDZ uspio zadržati veliki dio svoje stvarne političke i društvene moći. U Plenkovićevom mandatu ubrzano se osvajaju i zarobljavaju institucije koje bi trebale biti neovisne: Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, Agencija za elektroničke medije, povjerenik za informiranje… Što ne mogu okupirati, to sustavno marginaliziraju i pokušavaju učiniti irelevantnim.

Andrej Plenković uspio je malo zaobliti od prethodnika Karamarka naslijeđene političke radikalizme, ali karakter stranke nije promijenio. Odvukao je HDZ prema centru, ali ga nije demokratizirao ni modernizirao. PHOTO: Milan Sabic/PIXSELL

U tom kontekstu treba gledati i povremeno vrlo žestok rat Andreja Plenkovića s dijelom medija. Nije riječ tek o njegovoj osobnoj mrzovolji prema svima koji se ne daju podčiniti ili odbijaju služiti. Kao pripadnik povlaštene, od društva otuđene političke nomenklature, premijer sustavno mrkvom i batinom, po vlastitoj procjeni pohvalom ili pokudom, pokušava suzbiti bilo kakvu kritiku. Čuva kapije svoje vlasti. Svima koje smatra nepozvanima ne dopušta pristup odlučivanju, čak ni raspravu o politici koju vodi. Opoziciji se ruga, likujući nad njenim rasulom, premda demokracija bez opozicijske alternative postaje invalidna. Kao što ne može funkcionirati ni bez slobodnih medija i njihovim posredovanjem moguće demokratske kontrole vlasti.

U knjizi intrigantnog naslova „Zašto nacije propadaju“ dva Amerikanca, Daren Acemoglu i James A. Robinson, tvrde da je karakter institucija presudan. Ako su političke i ekonomske institucije uključive i omogućuju široku participaciju građana, onda se zemlji smiješi prosperitet. Ako se resursi i moć koncentriraju u rukama malobrojne, u sebe zatvorene vladajuće elite, nije dobro, slijedi propast. Zašto Hrvatska propada? Zato što bi se provođenjem potrebnih reformi HDZ morao odreći dijela vlasti kojom formalno i neformalno, institucionalno i izvaninstitucionalno sada raspolaže.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.