Tu sramotu treba maknuti s Pantovčaka – bijesno će nedavno Andrej Plenković, iz petnih se žila upirući docirati o tome kako je smjena Zorana Milanovića nužna za uspostavljanje normalnog funkcioniranja države. Sramotom premijer naziva predsjednika Republike. Uopće ne krijući da državni vrh ne funkcionira, razloge blokade pritom nalazi u šefu države. „Zašto mi ne funkcioniramo? Pa tko bi funkcionirao s nekim tko se ponaša tako da glavnog političkog partnera, HDZ, proglasi nacističkom strankom. Doviđenja! Aut! Ne zanimate nas!“ odapinje strijele gnjeva prema formalno prvom čovjeku države.

Premijerova žudnja za promjenom na Pantovčaku potpuno je legitimna. Ali sav onaj politički celofan u koji je upakirao svoju fiksaciju strašno je problematičan. U nekim aspektima i suprotan Ustavu. Derogira ustavne obaveze koje idu uz njegovu funkciju. Šef Vlade posve otvoreno priznaje da s predsjednikom Republike ne kani surađivati. „Nekome tko vas naziva nacističkom strankom nije realno odazivati se na sastanke“, kaže. Svojom porukom pokazuje ne samo prezir prema šefu države, nego i prezir prema Ustavu. Jer suradnja s predsjednikom nije stvar njegove dobre volje, nego je upisana u Ustav.

Razmjena vatre između dva brda

Pokušavajući opravdati opstrukciju vlastitih ustavnih obaveza premijer izmišlja razloge. Tvrdnju o tome da Milanović naziva HDZ nacističkom strankom neki dan je pred novinarima najmanje tri puta ponovio. Razmjena vatre između dva brda vlasti toliko je bjesomučna da je postaje teško pratiti. Lamataju jezicima, uzajamno se časte poganlucima. Jedan su o drugome baš svašta izgovorili. Ali optužba da je Milanović proglasio HDZ nacističkom strankom jednostavno ne stoji. Plenković izmišlja. Možda konstruira iz svojedobnog Milanovićeva nazivanja bivšeg ministra obrane Banožića „lokalnim stranačkim gauleiterom“. Gaulajter je regionalni vođa iz vremena nacističke Njemačke, ali se izraz upotrebljava i bez nacističkih konotacija, kako kaže Anić-Goldsteinov „Rječnik stranih riječi“, za one koji se ponašaju nasilnički ili misle da imaju neograničenu vlast. Plenkoviću je to, kao obrazovanu čovjeku, sigurno dobro poznato.

Ali čak da je Milanović govorio o cijeloj stranci, što nije, ni u tom slučaju njegove se riječi ne bi mogle smatrati valjanim razlogom za suspenziju Ustava. Odnosno za premijerovo samoizuzimanje iz njegovih ustavnih dužnosti. Može Andrej Plenković biti uvrijeđen, mogao bi – nađe li dovoljno ruku u Saboru – pokrenuti postupak opoziva šefa države, ali ne može sam sebe osloboditi obaveze poštovanja ustavne norme o suradnji između predsjednika i premijera. Ustav ne predviđa uvjetovanje suradnje, još manje da bi šef Vlade sam mogao odlučivati o praktičnoj ekskomunikaciji Milanovića.

Nažalost, njegov je odnos prema ustavnim obligacijama jako komotan. Dok šefa države uporno naziva kršiteljem Ustava, svoje prekoračenje ovlasti ne primjećuje. Štoviše, osobno se proglašava čuvarom ustavnosti.“Lako se mogu sjetiti prilika u kojima je Ustav bio prekršen na štetu predsjednika“, kaže nedavno Ivo Josipović, koji je za svog mandata na Pantovčaku pokušao pokrenuti ustavne promjene, između ostalog i neke koje bi se ticale preciznije profilacije predsjedničkih nadležnosti. Očekivao sam, objašnjava, da će Ustavni sud reagirati na ustavno problematičan način funkcioniranja vlasti, ali to se nije dogodilo. „Ustavni se sud ograničio na to da – i kad je trebalo i kad nije trebalo – podrži Vladu.“ Razlika između Milanovićeva i Plenkovićeva kršenja Ustava uglavnom se svodi na to da Ustavni sud na predsjednika reagira, pa mu zavrće ruku i prijeti sankcijama, dok premijeru pušta da radi štogod hoće.

Vozikanja helikopterima

Način na koji Andrej Plenković odrađuje kampanju za HDZ-ova predsjedničkog kandidata Dragana Primorca također je na razini uzurpacije države. Stranačkog kandidata voda po Hrvatskoj, po događajima koje kao šef Vlade pohodi. Dok Primorac nešto muca i uglavnom glumi mladomisnika, s frazama o ljubavi među ljudima i prijedlogom o preimenovanju poreza na nekretnine u doprinos domovini, što je ljiga dostojna najvećih demagoga, premijer organizira difamacijsku kampanju protiv predsjednika Milanovića. Pokušava ga ogaditi u javnosti, zbog omiljenog mu vozikanja helikopterima. Tvrdi da je to nepotrebno, skupo i bahato. Da vojni resursi nisu predviđeni za obijesna taksiranja dužnosnika. Premda i sam za vlastita putovanja koristi sličnu, policijsku eskadrilu. A svoje drugove u HDZ-u zna počastiti i transferom državnim avionom, sve do Finske, na stranački skup.

Milanovićevo korištenje helikoptera Plenković pokušava dići na razinu prvorazrednog državnog problema. Tvrdi da trenutno nema u Hrvatskoj ništa važnije od toga. Važnije mu je to, kaže, i od nedavne tragedije u Jadroliniji, gdje su na strašan način poginula trojica radnika. Nije važno zašto trajektne rampe padaju i drobe ljude, nego je važno zašto šef države leti! Postavljanje pitanja o odgovornosti za nesreću u državnom brodaru premijer proglašava hajkom i skretanjem pozornosti s „flagrantnog i nedopustivog Milanovićeva ponašanja“. Premda traženje odgovornih za havariju takvih razmjera, s pogibijom ljudi, predstavlja elementarnu demokratsku higijenu.

Premijer Plenković je u rat protiv predsjednika Milanovića gurnuo i svoje ministre. Ovoga puta ministra obrane Anušića, koji je odjednom jako uskipio, pa tvrdi da on ovako više ne može, da predsjednik onemogućava normalno funkcioniranje oružanih snaga te da će on tražiti promjenu zakona. Prethodno je u medije pustio informaciju kojom broj letova šefa države jednostavnim cjepkanjem peterostruko uvećava. Promjenom zakona ministar bi htio osigurati vlastiti utjecaj na naredbe koje Milanović kao vrhovni zapovjednik izdaje. Predsjednik bi praktično bio razvlašten, dok bi premijer, preko ministra, dobio zapovjedne ingerencije i nad vojskom. Ideja je protuustavna. Na mala bi se vrata, promjenom zakona, smanjile ovlasti šefa države, povećala dominacija šefa Vlade, što je ništa drugo nego prekrajanje ustavnog poretka. Nedopustivo je Ustavom definiranu nadležnost pojedinih državnih institucija mijenjati zakonom, bez dvotrećinske većine Sabora. Zamisao da se Milanoviću ograniči zapovjedništvo nad vojskom govori o namjeri da se predsjednik Republike faktički pretvori u fikus na Pantovčaku. Ako ga se već odande ne može izbaciti.

Teško da će Primorac, glancajući lik i djelo Andreja Plenkovića, uspjeti kupiti ulaznicu za Pantovčak. To će predsjedniku biti glavni adut u izbornoj kampanji. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

Plenković na Pantovčaku želi laudatora

Na ciljano obezvređivanje funkcije šefa države, za račun već do kancelarskih gabarita hipertrofiranog premijera, upućuju i Plenkovićeve izjave o navodno dobrodošlim promjenama koje bi njegov predsjednički kandidat Primorac trebao osigurati. Hrvatska će u njemu, kaže, dobiti predsjednika koji poštuje Ustav, respektira vladavinu prava, koji će Hrvatsku čvrsto pozicionirati u zapadni transatlantski krug, pridonijeti civiliziranom i kulturnom dijalogu na političkoj sceni i vratiti kvalitetne, normalne odnose između ključnih institucija vlasti. Uglavnom, premijer je s njim spreman sjesti za stol i dogovarati sve što treba. Neće ga ignorirati kao predsjednika Milanovića. Neće mu javno slati poruke da ga ne zanima. Ni dovikivati odbij! Ni aut! Ni sikter! Spreman je na nježnu kohabitaciju zato što Primorac „upravo naglašava postignuća Vlade“. To je ključ cijele priče. Andrej Plenković želi na Pantovčaku laudatora. Figuru s kojom će se eventualno natjecati samo u hvalospjevima HDZ-ovoj vlasti. Nikako nekoga tko se neće diviti njegovoj premijerskoj, sverješavajućoj genijalnosti. Nipošto nekoga tko bi mu mogao udarati kontru.

Kenjkavi Primorac nema ništa protiv takve podjele uloga. Što HDZ-ov predsjednički kandidat misli o bilo kojem vrućem hrvatskom problemu, to Hrvatska još nije čula. Svoje stavove skriva kao zmija noge. Uglavnom talambasa o ljepoti snova i ljubavi prema čovjeku i Domovini (obavezno veliko slovo). Ali Plenkovićevu je vlast krenuo hvaliti punim ustima. Za njegovu će vladu reći da je među najboljima u Europi. Premijeru komplimentira kao vrlo agilnom, za ministre tvrdi da su uvijek spremni na iskorak. Kao šefu države suradnja s Vladom bila bi mu, veli, prioritetna. Nonsens je što se Primorac istodobno predstavlja kao kandidat promjene. Premda iza njega stoji vladajuća stranka, već devetu godinu ukopana u statusu quo. I premda svojim izjavama sam sebe definira kao Plenkovićeva klanjatelja. Kakve bi promjene takav profil mogao donijeti Hrvatskoj? Možda to da bi s njim na Pantovčaku pala zadnja institucija vlasti koja nije pod HDZ-ovom kontrolom? Da ništa više ne kvari idilu njihova jednoumlja? Da Andrej Plenković, vazda gladan vlasti, napokon bude podmiren?

Veliko je pitanje kako bi s takvom kampanjom Dragan Primorac mogao pobijediti na predsjedničkim izborima. Premijer nije baš najpopularniji čovjek u državi, pa da mu nosi glasove. HDZ može dobiti vlast kad političkom trgovinom napiljka žetone, nužne za stvaranje parlamentarne većine. Ali na predsjedničkim izborima takva kombinatorika nije moguća. Za pobjedu je nužna natpolovična većina glasova. Teško da će Primorac, glancajući lik i djelo Andreja Plenkovića, uspjeti kupiti ulaznicu za Pantovčak. Može samo pomoći Zoranu Milanoviću. Može mu pomoći u oštrenju njegove uloge posljednje institucionalne brane HDZ-ovoj svemoći. To će predsjedniku biti glavni adut u izbornoj kampanji. Mnoge će mu se greške, neke i goleme, zbog toga oprostiti i zaboraviti. Prljava Primorčeva kampanja u HDZ-ovoj izvedbi otkriva koliko je važno da Pantovčak ne padne. Da se Andreju Plenkoviću ne dopusti osvajanje i zadnje nehadezeovske poluge vlasti u državi.