Čini se da samo papa Franjo zagovara mir na ratnom furijom zahvaćenom Bliskom istoku. Molimo da mir zavlada u Izraelu i Palestini, ponavlja u obraćanju vjernicima, objašnjavajući da terorizam i rat ne rješavaju nijedan problem, nego samo siju smrt i razaranje, povećavaju mržnju i umnožavaju osvetu. „Rat je uvijek poraz! Svaki rat je poraz!“ upozorava Papa pa obje zaraćene strane poziva da odlože oružje i poslušaju vapaje za mirom sirotih ljudi i nevine djece. „Zaustavite se! Zaustavite se!“ dovikuje iz Vatikana. Njegova poruka da Bliski istok ne treba rat nego mir, „mir izgrađen na pravdi, dijalogu i hrabrosti za ljudsko bratstvo“ djeluje razumno, ali i jako usamljeno. Apeli kao da mu padaju u crnu rupu.

Strašni se govor oružja na izraelskoj i palestinskoj zemlji ne zaustavlja, nego svakim danom postaje sve intenzivniji i krvaviji. Jer na obje strane kolo vode oni koji rat, izgleda, smatraju rješenjem. Teroristički se Hamas odlučio za rat kad je iz Gaze pokrenuo svoj zvjerski napad na Izrael, u kojemu je u jednom danu izmasakrirao i pobio skoro 1500 ljudi, uglavnom civila, mirnih građana, stanovnika kibuca, mladih na muzičkom festivalu. Izrael rješenje također vidi u eskalaciji rata. S idejom da će uništiti Hamas, prekomjernim bombardiranjem pretvara Gazu u spaljenu, leševima i ruševinama prekrivenu zemlju, gdje je na kraju drugog tjedna rata broj žrtava narastao na užasnih oko pet tisuća pobijenih ljudi, a djeca, kako kažu u UN-u, umiru alarmantnom brzinom.

Duboki korijeni sukoba

Neprijateljstva na Bliskom istoku dubokih su, povijesnih korijena. Arapske se zemlje uglavnom ne mire s postojanjem Izraela. Već 75 godina na razne mu načine, uglavnom pokretanjem ratova, odriču pravo na postojanje. Isto toliko traje i izraelska opstrukcija dogovora o stvaranju palestinske države. Lideri skloni kompromisu i dogovoru na obje su strane posmicani. Radikalni Židovi i Arapi svoje su mironosce pobili. S vremenom se šanse za mirno rješenje permanentne bliskoistočne krize ne povećavaju, nego se smanjuju. Procvjetali se ekstremizmi uzajamno podupiru. Umjesto umjerenih palestinskih organizacija danas Hamasovi militanti upravljaju Gazom. Izrael vodi nikada desnija vlada. Premijer Netanyahu nekad je podržavao Hamas, u njegovoj destruktivnosti nalazeći šansu za smrt ideje o palestinskoj državi. U svoju je vlast – spašavajući vlastitu kožu pred korupcijskim aferama – uveo ekstremističke stranke. Za ministra je nacionalne sigurnosti postavio čovjeka kojega je sama država Izrael proglasila rasistom i teroristom. U mladosti pripadnik pokreta koji je Izrael kao terorističku organizaciju bio zabranio, zbog ekstremno mu je desničarskih stavova zapriječeno i služenje vojnog roka. Ovih dana dotični Itamar Ben-Gvir izjavljuje da Palestinci „ne zaslužuju živjeti“. Da moraju umrijeti ili od granata ili od gladi i žeđi.

Izraelska je vlada provodila ili dopuštala otimanje zemlje i brutalne pogrome na palestinskim područjima, vjerojatno računajući na njihovu aneksiju, odnosno sustavno uništavajući davno dogovoreni UN-ov plan o stvaranju dviju država. Hamasovi su teroristi očito imali svog brata blizanca u izraelskom državnom terorizmu. Brutalnost u ratu također ih čini jako sličnima. Hamas je za svog upada u Izrael izmasakrirao sve koje je mogao dohvatiti. Izrael danas masakrira Gazu, kolektivno kažnjavajući cijeli narod. Jedni govore o pravednom ratu, drugi o pravednoj osveti. Legitimno pravo Izraela na obranu ne uključuje odmazdu. Civilizirane se države ne ponašaju kao terorističke organizacije. Međunarodno ih pravo i u ratu obavezuje.

Politički, a ne vojni problem

Snažan suport za svoje jahanje na ratnom rješenju Izrael je dobio i na međunarodnom planu, na moćnim svjetskim adresama. Amerika je stavila veto na UN-ovu rezoluciju kojom se traži „humanitarni prekid vatre“ na Bliskom istoku. Američki je predsjednik Biden bezrezervno stao uz Izrael. Za svog je posjeta toj zemlji potvrdio političku potporu i najavio veliku materijalnu pomoć. Upozorenja da Izrael ne bi trebao ponavljati američke greške s prelakim srljanjem u ratove, kao odgovorom na terorističke udare, ostala su vrlo blaga. Za Gazu i Palestince predsjednik Biden zapravo ništa nije napravio. Isposlovao je samo puštanje nešto konvoja humanitarne pomoći, kap onoga što dva milijuna izmučenih i raseljenih ljudi, bez hrane i vode, blokirani na jugu Gaze, trebaju svakoga dana. Rješenje o dvije države, jedino koje bi moglo donijeti smirenje na Bliskom istoku, u svom je obraćanju naciji spomenuo u jednoj polurečenici. Osnovna mu je briga, čini se, da se ratni sukob ne prelije na susjedne zemlje, u što bi se onda i SAD vrlo vjerojatno morao uključiti.

Problem je što rat, kako ističe papa Franjo, ne donosi rješenje, nego donosi samo novu patnju i stradanje, nove bjesove i želju za osvetom. Čak kad bi Izrael i uspio istrijebiti Hamasove teroriste iz Gaze, što je realno vrlo teško izvedivo, na njihovim će se ostacima pojaviti novi. Sve dok se uzroci njihova nastanka ne uklone. Hamas je proizvod tragičnih uvjeta u kojima živi palestinski narod. Bez obećane im države, iza ograda, kao u logoru, bez mogućnosti dostojanstvenog života. Tisuće mrtvih Palestinaca razlog su za nove radikalizacije. Narod koji je osuđen na veliku patnju i stradanje regrutirat će nove generacije ekstremista. Dario Špelić, urednik vrijedne emisije Hrvatskog radija Povijest četvrtkom, koji je hrvatskoj javnosti ovih dana znalački objašnjavao korijene novog kruga sukoba na Bliskom istoku, tvrdi da je ovdje riječ o političkom problemu, koji se ne može riješiti vojskom, obavještajnim službama ni bespilotnim letjelicama. „Politički se problem rješava politički, političkim dogovorom.“

Čak kad bi Izrael i uspio istrijebiti Hamasove teroriste iz Gaze, što je realno vrlo teško izvedivo, na njihovim će se ostacima pojaviti novi. Sve dok se uzroci njihova nastanka ne uklone. FOTO: STRINGER/REUTERS/PIXSELL

Njemački dug prema Židovima

Bliski se istok ratom udaljava od održiva rješenja. Rat između Hamasa i Izraela, čiju će vrlo visoku, krvavu cijenu najviše platiti civili, Židovi i posebno Palestinci, može imati pogubne, kataklizmičke posljedice. Ako se regionalno proširi, a svakim danom sve je više signala eskalacije, dobar bi se dio svijeta mogao zapaliti. Uključe li se Iran i SAD, a u obje države već drže prst na obaraču, prognoze su armagedonske. Europi je Bliski istok mnogo bliži nego Americi. (Kao što je i posljedice rata u Ukrajini mnogo bolnije pogađaju. ) Europskim su se tlom odjeci tamošnjih ratnih operacija već počeli prelijevati. U oficijelnim političkim strukturama potpora Izraelu uglavnom je bezuvjetna, empatija prema žrtvama Gaze nedovoljna. Disbalans možda slijedom dugova iz prošlosti. Najevidentnije u Njemačkoj, gdje se propalestinski prosvjedi zabranjuju, dok one proizraelske otvara šef države. Javno objašnjavajući da „Njemačka ima poseban odnos s Izraelom“. Međusobno ih, kaže predsjednik Steinmeier, „povezuje strašna priča i svatko tko živi u Njemačkoj mora znati za ovaj poseban odnos s Izraelom, svatko mora znati povijest Auschwitza i odgovornost i misiju koja je iz toga proizašla.“

Ispravno je da Njemačka osjeća svoj dug prema Židovima. Ali nije pravedno da zbog vlastite odgovornosti za Holokaust šuti o svježim zločinima izraelske države nad Palestincima. Događaji na recentnom Frankfurtskom sajmu knjiga govore o količini moralne konfuzije i pristranosti. Uručivanje je nagrade jednoj palestinskoj književnici na tom Sajmu otkazano, što je skandalozna odluka; filozof Slavoj Žižek doživio je prosvjede samo zato što je upozorio na kontekst u kojem je Hamas udario na Izrael. Premda je u svojoj bezrezervnoj osudi Hamasova terorističkog napada bio izričit. Nedvosmislen i u stavu da Izraelu priznaje pravo na obranu. Dok istodobno zagovara potrebu da se čuje i palestinska strana. Žižek tvrdi da Izrael ljudima u Gazi ne daje nikakvu nadu. Svoje negodovanjem prekidano izlaganje zaključio je rezolutnim upozorenjem da bez rješenja palestinskog pitanja nema mira na Bliskom istoku. Što bi trebalo biti notorno.

Hamasovi zločini kao i način na koji Izrael provodi svoje pravo na obranu mogu u Europi stvoriti velike probleme. Mogu rezultirati novim valom izbjeglica, posebno dođe li do eskalacije rata. Mogu proizvesti novu poplavu terorističkih incidenata po europskim gradovima. Mogu dovesti do sukobljavanja manjinskih zajednica koje žive po Europi. Do preslikavanja izraelsko-palestinskog rata u europskom prostoru. Zato je važno da Europa zauzme vrlo principijelan stav. Dužna je – radi vlastite sigurnosti – spriječiti svaki antisemitizam, ali i antimuslimanstvo. Židovi se u Europi moraju osjećati sigurno, a doseljenici iz palestinskih zemalja prihvaćeno. Slavljenje se Hamasovih zločina mora zabraniti, borba za slobodnu Palestinu podržati. Formula uopće nije komplicirana. Kao što između Hamasa i Palestinaca ne postoji znak jednakosti, tako ga nema ni između Izraela i Židova. Nije svaki propalestinski stav pristajanje uz Hamas, kao što ni svaka kritika Izraela nije antisemitizam. Pokazala je to prošloga tjedna i velika skupina Židova koji su se u sjedištu američke vlade u Washingtonu usprotivili etničkom čišćenju Palestinaca, za što optužuju izraelsku vladu. Uz demonstrante dvadesetak je rabina predvodilo molitvu. Tražeći prekid rata, prosvjednici su nosili transparente s jasnim porukama: „Ne u naše ime!“ i „Pustite Gazu da živi!“. Amen.