Andrej Plenković ne prestaje govoriti o dvije Hrvatske. U prvom postnovogodišnjem intervjuu, na ulasku u superizbornu 2024. također je podijelio Hrvatsku. Napravio oštar rez između svoje, vladajuće i one druge Hrvatske, koju – po njemu – čini „oporba različitih boja“, a hrvatski je premijer naziva floskulašima i potpunim političkim bezveznjacima. Zaista, sjajne poruke u blagdanskim danima!

Mantra o dvije Hrvatske postaje jedan od ključnih Plenkovićevih narativa. Vjerojatno će biti i jedna od udarnih poruka u izbornoj kampanji. Premijer stalno traži da javnost pravi distinkciju između jedne i druge Hrvatske. Pa kako je to Andrej Plenković rasjekao Hrvatsku? U rujnu – govoreći o dvije Hrvatske – vuče razdjelnicu između vlasti koja je, tvrdi, potpuno posvećena općem dobru i nemoćne oporbe. Prvu čine njegova „vlada i parlamentarna većina, koji konstruktivno i predano rade za građane, gospodarstvo, za ostvarenje strateških ciljeva, velikih infrastrukturnih projekata, smanjivanje inflacije, održavanje standarda“. S druge strane, kaže, „imate oporbu koja nema odgovor ni na jedno pitanje, ni o povećanju plaća i mirovina, niti o održavanju standarda“, pa u svojoj nemoći lijepe njegovoj vlasti – navodno „potpuno neutemeljeno, lažno i perfidno“ – etikete o korupciji ili veleizdaji. Ovu drugu doslovce naziva jalnom i jalovom Hrvatskom. Za razliku od njegove koja je, valjda, skroz pozitivna i produktivna.

Primitivna oporba

U listopadu, nakon urnebesnog dana u Saboru, kada mu je opozicija stvaranjem buke pokvarila litanije samohvale, premijer Plenković ponavlja kako je nikad plastičnije potvrđena teza o dvije Hrvatske. Hrvatskoj koja gradi i stvara i Hrvatskoj koja ruši, razara i vodi društvo natrag u anarhiju. „Oporba je svojim primitivizmom u potpunosti potvrdila moju tezu o dvije Hrvatske, jednoj koja radi, rješava probleme, brine o građanima, gospodarstvu, strateškim postignućima zemlje i druge Hrvatske u kojoj je nastao potpuni amalgam ljevice, krajnje ljevice i krajnje desnice, vrlo rubnih i radikalnih političkih opcija i zastupnika koji su se stalili u jedno, a vode ih mržnja, destrukcija i isključivost.“ U više istupa šef Vlade ne prestaje instruirati javnost o razlici „između ozbiljnih i odgovornih zastupnika parlamentarne većine i izrazito agresivnih i divljačkih nastupa dijela opozicije“.

U prosincu ponovno isto: „dvije političke Hrvatske, jedna radi, a druga grinta“. Svoju fiks ideju ucjepljuje po stranačkim skupovima, o tome govori HDZ-ovim ženama i mladeži, ali i novinarima nakon brzopotezne smjene na čelu Ministarstva gospodarstva. „Imate nas, uključujući manjine, liberale i umirovljenike“, to je prema premijerovim tvrdnjama Hrvatska koja se „brine i rješava probleme, to smo mi“, dok je ona druga, oporbena, pa i ukupna nehadezeovska Hrvatska – znamo! – niškorisna i zapravo štetočinska.

Bespoštedan sukob

Teza Andreja Plenkovića o dvije Hrvatske, o pocijepanosti Hrvatske na dva potpuno odvojena i nepomirljiva dijela, ekstremno je toksična. Otrovna je jer političku utakmicu pretvara u neprijateljstvo i konstantan bespoštedan sukob. Predsjednik bi Vlade trebao funkcionirati kao premijer svih građana Hrvatske, pa i onih koji su glasali za opoziciju ili su apolitični. Plenković je od tog integrirajućeg dijela svoje funkcije, očito, odustao. Za razliku od gotovo svih dosadašnjih šefova HDZ-a koji su često govorili o zajedništvu – i onda kada su dijelili Hrvatsku – on zajedništvo nikada ne spominje. Možda zato što zvuči arhaično. Ali nitko kao on nije povukao takvu liniju razdvajanja od onog dijela Hrvatske koji nije u vlasti. Franjo Tuđman pokazivao je respekt prema Ivici Račanu, kao patrijarhu ljevice, i znao ga je pozivati na razgovor. U jednom se trenutku odlučio i na formiranje vlade nacionalnog jedinstva. Ivo Sanader s opozicijom je skovao Savez za Europu, dragocjen alat u procesu pristupanja Europskoj uniji, kojega će lideri oporbe voditi. Jadranka Kosor jako se trudila da na kavu u Banske dvore dovede šefa SDP-a Zorana Milanovića. Samo je Tomislav Karamarko svojim ideološkim mahnitanjem oštro, do razine verbalnog građanskog rata, podijelio Hrvatsku.

Andrej Plenković nije ideološki ostrašćen, u tom pogledu zapravo djeluje anemično, ali uopće ne želi razgovarati s opozicijskim čelnicima. Sve koje nisu s njim, naziva drugom, po nacionalne interese navodno pogibeljnom Hrvatskom. U svom ocrnjivanju opozicije i prema HDZ-u distancirane javnosti premijer je uspio stići, možda i prestići dosad po zlostavljačkoj retorici nenadmašnog predsjednika Milanovića. Zaredao je s bagateliziranjem i bahatim vrijeđanjem političke konkurencije. Prikazujući je kao neprijatelja Hrvatske, svojim prezirnim stavom antagonizira i kompletno biračko tijelo opozicije. Implicira im manjak pameti, u najmanju ruku nepromišljenost ili zavedenost. Posve nekorektno i nerazumno, pogotovo s obzirom na to da je na izborima prije četiri godine ukupan broj glasova za opoziciju bio veći od onoga na HDZ-ovu kupu.

Još je stupidnija argumentacija s kojom premijer Plenković pokušava povući liniju demarkacije između njegove dvije Hrvatske. Jašući na tezi da HDZ sa svojim partnerima radi i gradi, dok opozicija navodno razgrađuje i uništava Hrvatsku, ne prestaje se uznositi svojom navodno presudnom ulogom u financijskom oporavku države. Stalno ponavlja kako je osiguravanje para za obnovu i investicije iz europskih fondova isključivo njegova zasluga. „Tko je našao te novce, pa nisu one pale s neba, mi smo se za to izborili, a ne netko drugi tko sad te novce koristi, važno je da ljudi razumiju kako je ta sredstva netko morao pribaviti…“ Nedavnu će proslavu obljetnice osnivanja HDZ-ova zagrebačkog ogranka iskoristiti da svoju navodnu uspješnost uspoređuje s navodnom neuspješnošću vlasti gradonačelnika Tomaševića, tvrdeći da se Možemo! kiti njegovim perjem, da je on osigurao pare za obnovu, a oni se naslikavaju pred obnovljenim objektima. Posao je premijera da zastupa Hrvatsku u europskim institucijama. Da traži pomoć kad se dogode potresi ili druge katastrofe, da osigura pristup europskim fondovima. Opozicija se tim zadaćama ne može baviti. Jednostavno zato što nije na vlasti. Kao što ni Plenković nije donosio pare iz Bruxellesa dok je HDZ bio u opoziciji. Osim toga, sredstva iz Europe idu Hrvatskoj, a ne premijeru na lijepe oči. Njegova dobra pozicija u europskim strukturama može biti od pomoći, ali sigurno nije u tome presudna.

Usporedba neusporedivog

Posebno je deplasirano kad svoju navodnu superiornost premijer dokazuje vlastitim utjecajem na trošenje državnog proračuna. Svoju rugalicu da opozicija “nije našla novac za obnovu od potresa“, Andrej Plenković ovih dana ekstenzira tvrdnjom da oporba „nije vodila odgovorno upravljanje javnim financijama“, odnosno nije kao on povećavala plaće i mirovine i smanjivala nezaposlenost. Kao krunski argument za svoju samodiku spominje da je SDP-ova vlada u mandatu od 2011. do 2015. „praktički stagnirala“, čak joj je, tvrdi, realan rast bio negativan. Premijer uspoređuje neusporedivo. Zoran Milanović nije bio uspješan u vođenju vlade, ali – za razliku od Plenkovića koji se kupa u parama – on je Hrvatsku preuzeo Sanaderovom vlašću financijski posve poharanu, u dubokoj recesiji, što je premijerka Jadranka Kosor za svog kratkog mandata brojnim restrikcijama i uvođenjem kriznog poreza pokušala premostiti. Suprotno Plenkovićevim tvrdnjama, SDP-ova je vlada nakon četiri godine otišla s vlasti s ponovno pokrenutim rastom. Istina, ni blizu obilju s kakvim današnji premijer raspolaže. Obilju europskih sredstava i za njegova dvostrukog mandata faktički poduplanog državnog proračuna. Proračuna koji pune svi hrvatski građani, a ne samo HDZ-ovi birači ili njegova vlada.

Forsirano razvrstavanje Hrvatske na „nas“ i „njih“, dva tabora između kojih nema dodira ni dijaloga, samo palucajući zmijski jezici, posebno je nepametno s obzirom na vrlo tanku većinu s kojom Andrej Plenković raspolaže. Za HDZ je na prošlim izborima glasalo samo nešto malo više od 16 posto biračkog tijela. Nonsens je da s takvim rezultatom premijer formira faktički jednostranačku vladu. Još je poraznije da će je ubrzano, rastežući i ignorirajući ustavne i zakonske okvire, pervertirati u svoju osobnu vlast. Vlast jednog čovjeka, ne samo kancelarskih, nego faraonskih ambicija. Usto, HDZ-ova je većina u Saboru stabilna, ali po broju ruku jedva dovoljna. Složena manje političkim partnerstvom, više uz pomoć političke korupcije. Angažiranjem prevrtača i prebjega, notornih političkih prevaranata, koji su mandat osvojili na strani opozicije, da bi se potom beskrupuloznim žetoniziranjem našli na strani vlasti. Sve to Plenkovićev demokratski legitimitet jako ruinira. Pametan bi premijer na njegovu mjestu vodio uključivu, a ne isključujuću politiku. Više bi tražio saveznike, manje stvarao protivnike. Odbijanjem bilo kakvog uvažavajućeg razgovora s opozicijom i diskvalificiranjem kritičke javnosti kao neprijateljske, Andrej Plenković sve se više osamljuje. Kao da se njegova Hrvatska smanjuje. Što je, između ostalog, kolateralna posljedica bunkeriranja vlasti.

Last but not least, premijerovo inzistiranje na zloćudnoj tezi o dvije Hrvatske hrvatsku politiku čini prostorom apsolutne konfliktnosti, bez bilo kakve spremnosti na kompromis. U društvu raspiruje netrpeljivost, umjesto promicanja toliko potrebne tolerancije. Hrvatska se nagledala takvih umjetnih podjela na ove i one. Po etničkoj liniji, prebrojavanjem na Hrvate i na Srbe. Pa onda na hrvatske domoljube i na one koji „nisu htjeli Hrvatsku“. Pa na velike Hrvate nasuprot jugoslavenima i udbašima. Mržnja je uvijek bila moćno političko gorivo, samo su se objekti hejtanja mijenjali. Ali uvijek se dosad radilo o manjinama, nacionalnim ili političkim. Andrej Plenković napravio je kvantni skok, kompletnu opoziciju, pa onda valjda i njeno biračko tijelo, faktički polovicu Hrvatske tretirajući kao sumnjivce i državne neprijatelje.

Na koncu valja priznati da je premijer Plenković ipak u pravu. Da, Hrvatska je zaista podijeljena, ali razdjelnica ne ide linijom koju je on povukao. Hrvatska se rascijepila na vlast i sve ostale. Na konglomerat političke i ekonomske moći i mase koje su politički marginalizirane i nemoćne. Po prilici onako kako to predsjednik Milanović definira kad reinterpretira tezu o dvije Hrvatske. „Istina je da postoje dvije Hrvatske. Jedna koja jedva preživljava i druga u kojoj se jako dobro živi. Postoji Hrvatska koja se nekako batrga, ide naprijed, ali raste deformirano i postoji jedna druga razbojnička i klijentistička Hrvatska“, reći će šef države. Konfabulacije Andreja Plenkovića idu za tim da se ta dubinska politička i socijalna polarizacija kamuflira.