Andreju Plenkoviću trebalo je punih tjedan dana kako bi „načelom postupnosti“ shvatio da se na Baniji dogodila katastrofa. Ali su mu, kako se sam hvali, dovoljne tri sekunde za detektiranje rušitelja države.

Svoje kasno paljenje vizavi katastrofalnih učinaka razornog potresa, premijer objašnjava njegovim nepovoljnim tajmingom. Zemlja se zatresla baš u tjednu novogodišnjih blagdana i neradnih dana, pa se država valjda nije mogla inkomodirati. Ali je zato njegov osjećaj za prepoznavanje demontera države uvijek budan. „Imam toliko istančane radare i filtere da mi je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu i tko mi spina“, tvrdi. Sve koji se usude primijetiti da je država na potresom pogođena područja zakasnila – a on tvrdi da ništa nije kasnilo – proglašava protagonistima „ozbiljnih pokušaja demontaže države“. Čak povlači paralelu između Trumpove rulje koja je, prepuna destrukcije, provalila u američki Kongres, i hrvatskih građana koji su masovno, nošeni srcem, pohrlili u pomoć ranjenoj Baniji. Jedni i drugi vođeni su, po njemu, sličnim, namjerno stvaranim krivim dojmom. Ali on će se tome suprotstaviti. Na sva se usta kune da „neće dopustiti sumnje ni rušenje povjerenja u institucije države“.

‘Zaustavite Reuters’

Kraj dvije velike katastrofe – jedne pokrenute koronom i druge uzrokovane potresima – Hrvatska očito ima i problem paranoje u Banskim dvorima. Što nikako nije za podcjenjivanje. Hrvatski premijer zapravo pokušava „zaustaviti Reuters“. Kao što su svojedobno, za vrijeme Jugoslavije, neki ondašnji vlastodršci htjeli spriječiti objavljivanje neugodnih informacija pozivom da se zaustavi moćna inozemna novinska kompanija, tako bi i danas vlast, izgleda, zatajila slike onoga što je cijela nacija danima mogla pratiti – rijeke dobrote samoorganiziranih građana koji su odmah pohrlili u pomoć postradaloj Baniji, dok je država zakazala. Andrej Plenković se žesti na one koji „iz svojih udobnih fotelja tvrde da nešto nije dobro“. Ali ni njegov naslonjač nije nekomforan. Ne sjedi na ježu dok prodaje svoju lakirovku i docira javnosti. Njegove tvrdnje da je država promptno reagirala, demantiraju potresni prizori s terena. Sustav je zakazao – prenose mediji. Civilna zaštita trokirala. Danima se nije znalo tko za što odgovara. Pomoć iz svijeta pristizala je brže nego iz državnih Robnih rezervi. Dva tjedna ljude na Baniji samoinicijativno hrane privatni ugostitelji, pristigli iz svih krajeva Hrvatske.

Ideja da se država i njene institucije brane izostankom kritike, ili čak njenim proskribiranjem, prilično je nedemokratska. Premijer Plenković posebno je u više navrata stao u obranu Crvenog križa, tvrdeći da njihovi volonteri daju sve od sebe. Točno, volonteri su uglavnom srčani, ne štede se pomažući ljudima, ali povjerenje u Crveni križ kopni zbog onoga što se događa u vrhu te navodno nevladine organizacije koja je danas potpuno u vlasti HDZ-a. Sva su ključna mjesta zauzeli HDZ-ovi kadrovi. Predsjednik Josip Jelić otac je HDZ-ova državnog tajnika Dragana Jelića, koji se za jedno od svojih avanziranja preko društvenih mreža zahvaljuje sada već bivšim Plenkovićevim ministrima Tolušiću i Gabrijeli Žalac. Relativno donedavno, sve dok nije završila u Remetincu, gramzljiva Josipa Rimac bila je potpredsjednica. Na funkciju je birana pet dana nakon učlanjenja u Crveni križ. Drugi je potpredsjednik bivši HDZ-ov premijer Gregurić. Izvršni direktor Robert Markt, također član HDZ-a, koji se godinama povlači po funkcijama u državnoj vlasti, po savjetničkim, inspektorskim, državnotajničkim položajima, rezerviranim za stranačke podobnike, jasno se deklarirao dajući šator za navodno veteranski, a zapravo pučistički prosvjed u Savskoj. Jesu li i plinske boce koje su tada postavljene nasred jedne od glavnih zagrebačkih prometnica, došle iz Crvenog križa, nije poznato. Na poplave u Gunji gospodin Markt nije tako promptno reagirao. Da se o rupama u financijskom poslovanju, što su evidentirale i revizijske službe, ne govori.

Okupacija crvenog križa

Nije moguće da te činjenice premijeru Plenkoviću nisu poznate. Udar na Crveni križ zapravo je izvršio HDZ, koji je tu imenom nevladinu organizaciju potpuno okupirao. Vjerodostojnost institucija nerijetko najviše ruiniraju oni koji su ih najpozvaniji čuvati. Progon kritike ne može im sačuvati dostojanstvo. Možda bi Andrej Plenković – umjesto konsterniranosti pokazateljima slabog povjerenja u državu – mogao promozgati o tome koliko će ugledu institucija pomoći odluka da za šefa Kriznog stožera za Baniju postavi ministra Medveda, za kojega je netko na društvenim mrežama ironično primijetio da ga za novu funkciju, valjda, kvalificira bogato iskustvo sa šatorima i plinskim bocama.

Ili, kakvoj se vjeri u institucije premijer može nadati dok ga za obilaska ruševina po Baniji prati župan Žinić, svojedobno glavni inženjer za poratnu obnovu tog kraja, koja je izgleda – ako je suditi po kućama koje su se u potresu urušavale kao kule od karata – provedena nekvalitetno, možda i kriminalno. Žinić bi trebao rukovoditi hitnim rušenjem objekata s crvenom oznakom, oko dvije tisuće s područja Banije, u kojem će se vrlo vjerojatno uništiti i dobar dio tragova koji bi ga možda mogli teretiti. Premijer je mogućem osumnjičeniku prepustio čuvanje dokaza i sav se zgranut, u pravedničkom gnjevu, pita zašto ljudi ne vjeruju institucijama njegove vlasti! Baš čudno.

Paranoje Andreja Plenkovića, koji svuda oko sebe vidi kritičare, a u svakom kritičaru prepoznaje demontere države, uopće nisu bezazlene. Nisu bezazlene jer tamo gdje nema kritike, nema ni napretka. Ako je zadovoljan, i to potpuno, kako tvrdi, odlukama svoje vlasti za vrijeme korone, ako je njegova epidemiološka politika bila bez greške, ako ne nalazi mane funkcioniranju države nakon potresa na Baniji, onda je od premijera nemoguće očekivati bilo kakva poboljšanja u budućnosti, u nekim novim krizama. Zato Plenković ne trpi medije, jer mediji uglavnom ne mogu šutjeti. Jer iz Petrinje, Gline i Siska svakodnevno objavljuju bolna svjedočenja koja ga demantiraju. Jer služe, u velikoj mjeri, demokratskoj kontroli vlasti. Bez čega se država brzo pretvara u močvaru. Zemlja kojom upravlja vlast uvjerena u vlastitu nepogrešivost i savršenstvo, u najboljem je slučaju osuđena na stagnaciju.

Nedodirljivi status

Plenkovićeva netrpeljivost prema kritici može biti opasna i zato što upućuje na njegovu autoritarnu aberaciju. Premijer faktički aspirira na status nedodirljivog. S jedne strane, overdoziranjem javnosti svojim svakodnevnim istupima i intervjuima pokušava dominirati javnim prostorom. S druge strane, inklinira građenju vlastitog kulta ličnosti. Kao da je Hrvatska „Kimilsungija“, njegova svita svaku izjavu započinje veličanjem lika i djela voljenog vođe. Ministar Medved konferenciju za medije u razrušenoj Petrinji započinje zahvalom premijeru što je posjetio potresom postradalu Baniju. Hvala vam, premijeru, jer ste uradili to što vam je posao!

Na koncu, potpuno toksične optužbe Andreja Plenkovića, koji će kritičare funkcioniranja vlasti proglasiti rušiteljima države, ne pripadaju liberalnoj demokraciji. Takve se grozomorije ovdje nisu čule još od olovnih sedamdesetih. Čak ni Tuđmanovo prokazivanje „stoke sitnog zuba“ i „jugoškudaša“ nije djelovalo tako zloslutno. Potpuno jednačeći vlast i državu, aktualni premijer svoje kritičare označava kao demontere i neprijatelje Hrvatske. Takav rezon pripada totalitarnim režimima. Koji će svoje oponente, čak i svaki šušanj kritike, tretirati kao neprijateljsku djelatnost. Koji vlastitu nesposobnost rješavanja realnih problema kompenziraju pokretanjem hajki na izmišljene unutarnje neprijatelje. Takvo ponašanje može biti neugodno, možda čak i ekstremno, jer vlast raspolaže instrumentima represije. Ali istodobno djeluje i strašno deplasirano i anakrono jer ne korespondira s duhom vremena ni uglavnom demokratskim europskim okružjem.

Cijela se nacija ovih dana svila oko unesrećene Banije, pokušavajući tamošnjim ljudima pružiti pomoć i osigurati elementarne uvjete za život, dok se premijer istodobno predstavlja kao ekspert za otkrivanje demontera države i veliki dio vlastite energije troši na pokušaje delegitimiranja i lustriranja svake zamjerke državnim institucijama. U nesreći, Hrvatska se pokazala u najboljem svjetlu. Tisuće se ljudi osjetilo pozvanima da vlastite emocije i materijalne resurse poklone stradalima. Premijer se pokazao u jako lošem svjetlu, nesposoban prepoznati značaj tog dragocjenog spontanog zajedništva, još manje mu biti liderom. Njegov birokratizirani habitus ne razumije novoprobuđeni aktivizam, možda ga se i boji. Andrej Plenković faktički nastupa kao njegov rušitelj. Što narod gradi, premijer će demontirati.