Andrej Plenković optužuje nas da sudjelujemo u spravljanju Molotovljevih koktela kojima je bio oboružan onaj mladac uhapšen na recentnom prosvjedu pred HDZ-ovom središnjicom, a kojega je premijer i prije okončanja istrage proglasio teroristom. Svojim tvrdnjama da u Hrvatskoj postoje organizirane paramilitarne skupine koje se naoružavaju i nasilno žele srušiti legalno izabranu vlast – teška tvrdnja koja može uznemiriti javnost, a nije poduprta nikakvim ozbiljnim dokazima – dodao je vlastitu listu navodnih inspiratora političkog ekstremizma u hrvatskom društvu.

Svašta je šef Vlade tu udrobio, pokušavajući insinuirati da je njegov HDZ žrtva namjerno, s više strana producirane mržnje. Od onih koji su mu oca proglašavali udbašem do onih koji mu stranku nazivaju ogrankom SS-a. „Ako imate medije koji kažu ili ste čovjek ili HDZ-ovac, onda je to predtekst za dehumanizaciju i mržnju. Ako imate manifest mržnje, napisan u jednom tjedniku na način nedovoljno mrzimo HDZ, to je sve predtekst za mržnju. Sve se to mora gledati objedinjeno“, reda Plenković, zaključujući da to neće vidjeti SOA, DORH ni policija, ali vidjet će on „kao političar koji povezuje sve konce“.

Zaista, premijer je sposoban vidjeti ono što drugi ne vide.

Po njemu, „amalgam mržnje prema HDZ-u“ vodi ruku s oružjem i ubojitim sredstvima. „Mržnja generirana iz više kutova, kontinuirano, ima svoj efekt, pa dio ljudi artikulira svoje nezadovoljstvo možda i bacanjem Molotovljevih koktela“, tvrdi. Optužba je ozbiljna, pa ne može ostati bez odgovora. Zaustavimo se samo na onome što je prikrpio Nacionalu. Ono što Plenković naziva manifestom mržnje, nije poziv na mržnju prema HDZ-u, nego je poziv da se vidi povezanost između rezultata vlasti i raspoloženja javnosti. Eksplozija kritike povodom pljačke u Ini posljedica je učinaka HDZ-ove vlasti u toj kompaniji. Onoga što su vladajući tamo uradili. Milijardu kuna teška afera čedo je HDZ-ovih struktura. Svi su njeni protagonisti povezani s HDZ-om. Štoviše, neki i s vrhom stranke i države. U HDZ-u, kao što smo napisali, ima i poštenih ljudi, ali stranka funkcionira kao zločinačka organizacija. Previše je korupcije proizvela. Dobacila u tome do neslućenih visina. Uspjela je prestići Ivu Sanadera.

Analiziranje činjenice da veliku štetu rade, ali i dalje vladaju državom, premijer naziva pozivom na mržnju koja hrani politički ekstremizam. Perfidna i opasna insinuacija koja nije rezultat zablude ili greške, nego svjesne odluke da se posluži neistinama i obmanom. Plenkovićevi su istupi postali pravi manifesti laži. Ni tajne službe ne potvrđuju njegove izmišljotine. Prema posljednjem javnosti dostupnom izvješću Sigurnosno-obavještajne agencije ekstremizam u Hrvatskoj ni po kojoj osnovi, vjerskoj, ideološkoj ili nacionalnoj, nema znatnije uporište, kao ni potporu javnosti. SOA također upozorava na društvenu uvjetovanost radikalizacije pojedinaca. Gospodarska i društvena nesigurnost, tvrde, pogoduju radikalizaciji ljudi, ekstremisti često dolaze s margine društva, iz miljea ograničenih poslovnih i životnih mogućnosti. Diseminatore mržnje prema vlasti, po Plenkoviću glavni razlog navodnog stvaranja paramilitarnih, pučistički raspoloženih skupina, SOA ne navodi kao utjecajan faktor.

Drugo, premijerov manifest fakea mržnjom proglašava i posve legitimnu kritiku vlasti. Pod firmom borbe protiv pizme Andrej Plenković zapravo vodi bitku protiv svakog kritičkog problematiziranja učinaka svoje Vlade i stranke. Kada su u jeku pandemije u nekom riječkom kafiću hadezeovci nazvani nepoželjnim gostima, pa je jedan portal postavio pitanje koje pravi razliku između čovjeka i člana HDZ-a, slučaj koji šef Vlade ponovno apostrofira kao primjer sijanja mržnje, ugledna je odvjetnica Vesna Alaburić, stručnjakinja za medijsko pravo, objasnila da se kritika vlasti i vladajuće stranke ne može smatrati govorom mržnje, nego spada u slobodu govora. „Govor mržnje je mrzilački govor prema određenim, ranjivim društvenim skupinama, koje karakterizira neka objektivna značajka poput rase, vjere, etničkog podrijetla, racionalne ili rodne pripadnosti, spolne orijentacije ili kakvog drugog sličnog obilježja. Dakle, govorom mržnje nikada se ne može smatrati kritika vlasti i vladajuće stranke, ma kako grubim, pa čak i mrzilačkim tvrdnjama bila izražena… Raznorazni oblici izražavanja nevoljenja ili mržnje prema vlasti spadaju u set zaštićenog prava na slobodu govora, kritičkog javnog dijaloga i prava na kritiku vlasti.“

Pinokio manifest

Vesna Alaburić upozorava da izražavanje vlastitih političkih stavova, čak i kad uključuje žestoku kritiku vlasti, ne može podlijegati nikakvim ograničenjima, a pogotovo ne smije biti kazneno sankcionirano. Vrijeđanje nekog ministra ili premijera nikako ne ide u red kaznenih djela i u demokratskom se društvu ne smije kažnjavati. Građani ne moraju voljeti svoju vlast, ni Vladu ni državne dužnosnike i svoja raspoloženja imaju pravo izraziti. Pravo na izražavanje mržnje legitimno je koliko i pravo na iskazivanje ljubavi. Nositelji vlasti moraju biti spremni trpjeti i kritiku koja im djeluje šokantno. Čitanje i praktično apsolviranje tekstova Vesne Alaburić o govoru mržnje i slobodi govora vjerojatno bi premijeru Plenkoviću jako moglo koristiti. Da se ne sramoti. Da ne sramoti Hrvatsku.

Treće, Pinokio manifest Andreja Plenkovića, živi dokaz narodne mudrosti da su u laži kratke noge, na tragu je njegova konstantno nabrušenog stava prema svakom kritičkom ili opozicijskom stavu. Čak prema bilo kakvom postavljanju pitanja. Medijske slobode premijer opskurizira. Novinare – ako mu ne služe – sklon je tretirati kao gnjavažu, čak državne neprijatelje. Otac mu je još relativno nedavno, prije godinu-dvije, napravio svojevrsnu bijelu knjigu, indeks medija koji nedovoljno vole njegovu vlast. Po uzoru na čuveni dokument iz vremena bivše države, kada je Partija složila obiman indeks političkih i idejnih skretanja u ondašnjim kulturnim i medijskim krugovima. Predložak za represiju prema svojim kritičarima i protivnicima. Pokazalo se, međutim, da problem nije samo u tati. Formiranom u nedemokratskom sustavu, koji je u novi poredak političkog pluralizma pokušao prenijeti obrasce funkcioniranja komunističke vlasti. Sina krase slične inkvizicijske sklonosti.

Usidrena korupcija

Kada je Nacional objavio dokumentima poduprto otkriće o stambenim malverzacijama šefa premijerova ureda Frka-Petešića, ministrica Nina Obuljen Koržinek, resorno zadužena za medije, javno tvrdi da Nacional objavljuje fake news. Njena je optužba užasno opasna. Opasna je jer s ministarske pozicije pokušava difamirati medij koji se usudi istraživati prljave poslove vlasti. Dok suspektno privilegiranje premijerovih najbližih suradnika opravdava, što praktično funkcionira kao obrana i njihovih s moralom i zakonima posvađanih postupaka. Ministrica Obuljen nije povukla svoju izjavu ni kad su naknadne istrage dodatno potvrdile Nacionalove navode.

Kad je prošlog tjedna Nacional objavio da je Plenković u ljeto 2018. u svom kabinetu pred svjedocima tadašnjem ministru Ćoriću naredio gašenje rafinerije u Sisku i izvoz hrvatske nafte u Mađarsku, premijerov je glasnogovornik sugerirao da zlonamjerno lažemo. Premda je u najmanju ruku notorno da se takve odluke bez znanja šefa Vlade nisu donosile. U tjednu u kojem premijer Nacional optužuje da objavljuje manifest mržnje, glavni urednik Nacionala Berislav Jelinić u američkom Kongresu kao pozvani gost govori o fenomenu fake newsa. Motive sazivanja konferencije na tako visokoj razini inicijatori objašnjavaju alarmantnim rastom nasilja nad novinarima. Autoritarni silnici, ističu, novinare pokušavaju ušutkati optužbama za širenje lažnih vijesti, dok istodobno pokreću maliciozne dezinformacijske kampanje kako bi potkopali povjerenje javnosti u novinarstvo utemeljeno na činjenicama.

Kad je Nacional objavio da je Plenković 2018. u svom kabinetu pred svjedocima ministru Ćoriću naredio gašenje rafinerije u Sisku, premijerov je glasnogovornik sugerirao da zlonamjerno lažemo. FOTO: Matija Habljak/PIXSELL

Voljom Andreja Plenkovića dirigirani pokušaji zastrašivanja i pritiska na medije pokazatelj su panike. Premijerovi se stavovi radikaliziraju, njegova potraga za distributerima mržnje, stvarnim ili navodnim, isfantaziranim, eskalira jer ga je pucanje afere u Ini bacilo u nikad opasniju situaciju. Teško je neutralizirati činjenicu da je milijardu kuna iscurilo na privatne račune preko HDZ-ovih ljudi i struktura. Premijer tvrdi da je riječ o pojedincima. Premda je u pljački sudjelovao cijeli arhipelag jako dobro povezanih HDZ-ovih visokopozicioniranih kadrova. Kojima je stranka omogućila da budu gdje su bili i naprave što su uradili. Bez dobro podmazanih HDZ-ovih mehanizama vjerojatno se lopovluk takvih gigantskih razmjera ne bi mogao dogoditi. Jednako su porazna i naknadna otkrića koja ne prestaju curiti u javnost. Mnoga vode prema šefu Vlade. On je postavio svoje ljude u Upravu i Nadzorni odbor Ine, a sada perući ruke navodno bjesni jer se bez raskošnih otpremnina odbijaju povući. Smijenit će ih kako bi sam sebe abolirao. On je već šest godina na čelu Vlade i sada otkriva kako je postojeći sustav upravljanja Inom neodrživ. On je prema Nacionalovim izvorima svom sada već bivšem ministru, a danas za nagradu viceguverneru Ćoriću naredio likvidaciju rafinerije u Sisku i izručenje hrvatske nafte MOL-u. On je ignorirao inozemne investitore zainteresirane za reaktiviranje sisačkih kapaciteta Ine, o čemu svjedoči nekadašnji predsjednik Mesić.

Andreju Plenkoviću sigurno nije lako. Teško je ranjen aferom Ina. Koja je lupila repom sve do njegova kabineta. Zato izmišlja dudu varalicu kojom će okupirati javnost i zavarati tragove. Zato se uporno pokušava prikazati žrtvom političkog ekstremizma. Zato svaku naznaku kritike proglašava govorom mržnje. Zato opoziciju i medije optužuje kao inspiratore političke destrukcije i scenarija nasilnog rušenja vlasti. Zato javnost plaši paramilitarnim organizacijama. Premijer je bezobzirno iskoristio tragičan slučaj jednog tko zna iz kojih razloga zabludjelog više dječaka nego mladića, s Molotovljevim koktelom u ruksaku, za veliku manipulaciju.

Hrvatskoj se pokušava prodati priča da je glavni problem države političko nasilje, a ne sveprisutna, u vladajućim krugovima usidrena korupcija. Horor o tome kako premijera osobno, njegovu Vladu i stranku, pa čak i ustavni poredak Hrvatske ugrožavaju mržnjom zadojene i teroristički raspoložene skupine. Ali taj se Plenkovićev fake slabo kupuje. Čini se da ga je i inače naivnoj hrvatskoj javnosti nemoguće uvaliti.