Hrvati nikad nisu bolje živjeli, nikad veće plaće, nikad veće mirovine, nikad više zaposlenih, nikad manje nezaposlenih, Europska unija, euro, Schengen, sva ova strateška postignuća – egzaltirano je prošloga tjedna zakliktao Andrej Plenković, ozaren rastom kreditnog rejtinga Hrvatske u viši investicijski status. Dvije su važne inozemne procjeniteljske agencije podigle rejting hrvatskih državnih financija na stabilnu A razinu, status koji nikada dosad nisu imale.

U oba slučaja premijer je promptno sazvao posebne konferencije za medije na kojima se dičio postignutim. U više izjava potom pokazujući uvrijeđenost što se nacija njegovoj euforiji nije pridružila. Pa se durio na medije, šibao po novinarima jer poboljšanje kreditnog rejtinga ni njegovu ulogu u tome nisu dovoljno slavili. Potom sam kreće širiti priču kako se u Hrvatskoj nikada nije živjelo bolje nego u njegovu vremenu. Litanijama samohvale smara Hrvatsku. Njegov običaj glancanja vlastitog lika i djela postaje izrazito nesimpatičan i sve odbojniji.

Za Hrvatsku je dizanje kreditnog rejtinga svakako veliki uspjeh, koji prije svega govori o stanju državnih financija i kreditnim potencijalima države. Ulazak je u elitni krug investicijski potentnih zemalja zaslužen poglavito dobrim kontroliranjem fiskalnog deficita. Što je medalja s dvije strane. Udio se duga u hrvatskom BDP-u smanjuje zahvaljujući velikim dijelom i rastu inflacije, koja je građane Hrvatske ozbiljno osiromašila. Tjednik Lider u svom uvodniku pod naslovom „Vjerujete li više Standard & Poor’su ili vlastitim očima?“ problematizira razloge dizanja rejtinga. Apostrofirana je agencija svoju odluku argumentirala provedbom reformi i „širim institucionalnim poboljšanjem“ , što je – jedno i drugo – u stvarnosti vrlo teško primijetiti.

Bez reformi

Ozbiljnih reformi u dva mandata Andreja Plenkovića nije bilo. Neće ih biti ni u trećem, pogotovo ako se kreditni rejting i bez bolnih strukturnih promjena može popravljati. Hrvatska se odlukom agencija probila u društvo investicijskih prvotimaca, ali s gospodarstvom na steroidima europskih financija. Industrija je u padu, izvoz također, poljoprivreda na koljenima, uvoz hrane nikad veći. Cvjeta samo turizam i izvoz mladih i školovanih ljudi. Gotovo se trećina mladih želi iseliti, prije svega zbog sveprisutnog nepotizma i preniskih plaća, pokazuje netom objavljeno istraživanje Instituta za migracije. Povodom njihovih dramatičnih nalaza premijer Plenković nije organizirao presicu na kojoj bi govorio o tome kako taj stampedo ljudi kani zaustaviti.

Njegovu tvrdnju o nikad boljem životu demantira i recentna, javnosti nedovoljno poznata anketa Hrvatske narodne banke o imovini i financijama hrvatskih kućanstava. Analiza pokazuje da su, unatoč rastu BDP-a i nikad višem kreditnom rejtingu države, Hrvati sve siromašniji. Neto bogatstvo hrvatskih kućanstava povećavalo se, naime, značajno sporije nego u drugim zemljama eurozone, pa se razlika između njih gotovo udvostručila. HNB navodi da je medijalno neto bogatstvo kućanstava RH u 2021. godini od 64.900 eura veće za 5,5 posto od onoga iz 2017., ali ta je vrijednost gotovo upola manja od medijalne vrijednosti neto bogatstva kućanstava u europodručju. Analitičari HNB-a zaključuju da je pola kućanstava u Hrvatskoj jako ranjivo. Ostanu li bez stalnih prihoda, mogu preživjeti tek mjesec dana. Na razini eurozone trostruko duže. Tamo se u slučaju gubitka dohotka uobičajeni standard može održavati tri mjeseca.

Socijalno raslojavanje

HNB-ova analiza konstatira još jednu po Hrvatsku vrlo nepovoljnu činjenicu – ogromno socijalno raslojavanje. Socijalna je nejednakost u Hrvatskoj ekstremna, u europskim okvirima među rekordnima. Imovina deset posto najbogatijih gotovo je pet puta veća od ukupnog imetka polovice lošije stojećih. Preciznije, siromašnija polovica hrvatskih kućanstava sva zajedno imaju niti 11 posto ukupnog neto bogatstva, dok deset posto s vrha raspolaže skoro s polovicom, 47,1 posto, imovine. Toliko o socijalnoj koheziji o kojoj Plenković stalno mantra. Premijerova je fraza o navodno njegovom zaslugom postignutom sprečavanju socijalne frakture prazna priča.

Politekonomski analitičar Željko Ivanković upozorava da je visoka nejednakost u distribuciji dohodaka i imovine u Hrvatskoj na neki način normalizirana. Podaci o nejednakosti ne uzimaju se kao pokazatelj dubokih društvenih poremećaja, nego se tretiraju kao normalnost, što nikako ne mogu biti. Njihovo prešućivanje odgovara političkoj vlasti i bogatunskoj klasi. Portal Telegram nedavno je objavio podatke o profitu stranih banaka u našoj zemlji. Lani su strani vlasnici banaka iz Hrvatske povukli 1,22 milijarde eura dividende. To su tri Pelješka mosta s pristupnim cestama samo u jednoj godini. U prvom kvartalu ove godine još više od 400 milijuna eura. Ali hrvatska vlada neće uvesti porez na ekstradobit. Ni rejting agencije neće joj to sugerirati. Neće, jer su njihove preferencije na strani banaka. U svakom slučaju, nalazi HNB-a ne potvrđuju uznosite premijerove tvrdnje o nikad boljem životu u Hrvatskoj. Možda bi se njihovim tragom mogao reaktivirati svojedobni SDP-ov izborni slogan: Bolji život svima, a ne samo njima!

Načinom interpretacije rasta hrvatskog kreditnog rejtinga, ali i nekim drugim potezima premijer Plenković pokazuje potpunu uživljenost u svoju, implicira, mesijansku ulogu. Nikad mu dosta vlasti, priznanja i pohvala. S medijima će, uvrijeđen što cijelom zemljom ne zvone u njegovu slavu, otvoriti novi krug sukoba. Ponovno docirajući o čemu bi i kako trebali izvještavati. Sve pogrde i prijetnje kojima ih je prethodnih mjeseci počastio, a onda u predizbornom vremenu relativizirao, sada obnavlja. Tvrdi da ništa u njima nije bilo neistinito. Potvrđuje i svoju formulaciju o medijskoj osovini zla, izrečenoj na jednom HDZ-ovu stranačkom skupu, koja se pojavila kao predložak terorističkih poruka o likvidacijama novinara. Premijer će sada reći da s medijima „nešto nije u redu“. A nije, po njegovu mišljenju, u redu to da odluku rejting agencija nisu dovoljno opjevali. Strašno je ogorčen jer je čak ni njegovoj vlasti bliski mediji nisu uzeli kao dokaz navodno nikad boljeg života u Hrvatskoj. Optužba da novinari sakrivaju njegove uspjehe, što je – po njemu – „ozbiljan problem hrvatskog društva“, djeluje alarmantno. Izjava je zabrinjavajuća jer upućuje na Plenkovićev kurcšlus u sudaru sa stvarnošću. Premijer je vrlo blizu stanju pregorijevanja. Vazda u grozničavim pokušajima uljepšavanja realnog stanja stvari.

Premijerova arogancija

Njegov neprimjeren odnos prema novinarima postaje predmetom bavljenja i međunarodnih organizacija. Tako se u nedavnom izvješću Media Freedom Rapid Responsa konstatira da je situacija sa slobodom medija u Hrvatskoj zabrinjavajuća. Zbog kritičkog izvještavanja o njemu osobno ili o njegovoj stranci premijer javno diskreditira novinare. Od sedam ove godine zabilježenih slučajeva kršenja medijskih sloboda pet su počinili članovi Vlade ili drugi dužnosnici. MFRR upozorava i na famozni Lex AP kao sredstvo cenzure. Njihove nalaze, međutim, Andrej Plenković ne uvažava. Dok kreditne agencije oduševljeno citira, pad demokratskog rejtinga Hrvatske, što ga bilježe inozemni autoriteti koji se bave slobodom medija, arogantno će odbaciti.

Na opasno intenziviranje samozaljubljenosti i gubitka takta upućuje i premijerov odnos prema drugim akterima na političkoj sceni i prema ukupnoj javnosti. Na recentnom Aktualnom satu u Saboru uobraženko je pokazao ne samo prezir prema opoziciji, nego i prema parlamentu koji mu je formalno nadređen. Na pitanja zastupnika uglavnom ne odgovara, neugodne opozicionare, pogotovo ako su žene, nedopustivo će vrijeđati. Umjesto o nedovoljnom broju, pravoj nestašici asistenata za djecu s teškoćama u razvoju, što ga se pitalo, talambasa o drugoj cijevi tunela Učka, koji je nedavno svečano otvorio. A onda dubinu svoga pada otkriva sijući pohvale notornom Hrvoju Zekanoviću. HDZ-ovu prirepku, bezveznom i prizemnom, koji za njihovu vlast odrađuje prljave političke poslove. Koji je proljetos u Saboru pozivao na likvidaciju političkih rivala. Koji je za šefa SDP-a otvoreno prizivao kolac u srce i metak u čelo. Koji je blebetao o tome na kojem će stablu Peđa Grbin visjeti. Prošloga je tjedna na sličan način pokušao gaditi opozicijske stranke. “Dobro je da ste to tako precizno i jasno identificirali“, komplimentirao mu je premijer, podržavajući i ohrabrujući njegove bljezgarije.

Kako je, pobogu, Hrvatska došla do toga da fini europejski Andrej Plenković za svoju referencu uzima redikuloznog Zekanovića? Da mu on postaje zastava kojom će mahati? Da političku spodobu citira kao politički autoritet? Da rame uz rame, zagrljeni, bljuju po oponentima? Riječ je o fatalnom strmoglavu. Egotriper u Banskim dvorima sam sebi podmeće nogu. Ništa jasnije ne govori o gubitku elementarnih moralnih skrupula i degeneraciji premijera Plenkovića kao pozivanje na potpuno skandaloznog Zekanovića. Kompromitantno društvo kojeg bi se pristojni ljudi stidjeli. Izričito solidariziranje s njegovim ljudskim i političkim imbecilijama slika je srozavanja i propadanja vladajuće garniture. U trećem uzastopnom mandatu ta će se slika izopačenja HDZ-ove vlasti vrlo vjerojatno samo izoštravati. Rejting agencijama usprkos. Kreditni se status države konsolidira, ali svemoćni premijer puca po šavovima. Sve je u državi pod njegovom kontrolom, ali vlastite izjave više ne drži na lancu. Manifestacije se njegova patogenog egotizma, sve grubljeg i bezobzirnijeg egoizma, ubrzavaju. Sve češće ih ne uspijeva kontrolirati. Eskaliraju li, postaju prijetnja i njegovu osobnom rejtingu. Reputaciju mu razumna čovjeka i umjerena političara, na koju je godinama, u svom karijernom usponu, jako igrao, mogu uništiti. Nikad bolje na koncu bi moglo ispasti kao nikad gore.