Metke pronađene u automobilu Ivana Turudića premijer Plenković brzopotezno je povezao s predsjednikom Milanovićem. Šefa države odmah je proglasio u najmanju ruku inspiratorom propucavanja vozila koje je u vlasništvu novoizabranog glavnog državnog odvjetnika. Komentirajući informaciju da su u Turudićevu Audiju otkrivena dva zrna, doslovce je rekao: „Govor mržnje koji sije najprije Milanović u hrvatskom političkom prostoru najčešće dovodi do prevođenja tih poruka na različitim razinama – neki pucaju, neki viču, dobacuju i vrijeđaju.” Svoju optužbu šef je Vlade bacio u javnost dok je policija još radila očevid. Da nije opasno, bilo bi neozbiljno.

Tragom premijerove insinuacije, kojom će pucanje u Turudićev auto proglasiti nastavkom kritičkog propitivanja njegova izbora na čelo Državnog odvjetništva, potom su krenuli pobočnici, redom HDZ-ovi prvotimci. Čak će i inače oprezni ministar Bačić, ne čekajući istragu, metke iskopane iz Audija direktno povezati „s današnjim ozračjem političkog kaosa, verbalne destrukcije, strašne difamacije i uvreda, čije su žrtve dužnosnici Hrvatske demokratske zajednice”. Ministar će bez policijskog utvrđivanja činjenica sam spremno adresirati i krivca i žrtve. Krivac je predsjednik Milanović, žrtva HDZ-ova vrhuška. Nije baš jasno kako bi se hitac u vozilo novog šefa DORH-a mogao smatrati pucnjem u HDZ. Ali vladajući ne drže mnogo do logike. Ekspresnom premijerovom optužbom pokazuju volju da slučaj zloupotrebe u političkoj borbi, protiv političke konkurencije. Skoro bi se moglo reći da su im čahure u Turudićevu autu – premda nepoznatog porijekla – došle kao naručene. Kako bi šefa države i opoziciju bez ikakvih dokaza, potpuno neargumentirano, označili kao protagoniste oružanog nasilja i terorističkog udara na institucije države.

Podjela države

A ta se namjera sasvim uklapa u novu Plenkovićevu podjelu države na nositelje reda i razuma te protagoniste nereda. Pri čemu bi njegova vlast trebala predstavljati snage poretka, a sve što je kontra njih naziva snagama kaosa. „To je kaos, agresija, divljaštvo, primitivizam i prostakluk”, ne prestaje šef HDZ-a i premijer ponavljati sa svojom svitom, u istom dahu mantrajući o „ogromnoj razlici između nas i njih”. „Nas“ koji, kako će reći, rano ustajemo i godinama izgaramo radeći za Hrvatsku i „njih“ koji, tvrdi, sve razaraju. Nemoćan parirati Milanovićevoj ubojitoj retorici, Andrej Plenković njegovom se bijesu odlučio suprotstaviti glumeći pristojnost i finoću. Čovjek koji je još jučer na stranačkom saboru derao glasnice, sada pred novinare izlazi stišan, govori ispod glasa, jedva ga čuješ. U javnosti se pojavljuje s buketom narcisa u ruci i malim sinom u naručju. Sam za sebe tvrdi da je jako uključiv, tolerantan i sklon dijalogu. Nakon mise u zagrebačkoj crkvi svetog Blaža u pozi mladomisnika lamentira o nadi, ljubavi, obiteljskom blagoslovu i zajedništvu. O Velikom tjednu kao vremenu introspekcije. Samo što novinare ne počne škropiti svetom vodicom. Ciničan kakav već jest, Milanović će reći: „Vođa kriminalne bande ide okolo, govori lepe reči i provjerava ograde na mostovima.”

Ali to ne znači da je Plenkovićeva taktika strašenja naroda burevjesnikom s Pantovčaka bez šanse. Zoran Milanović govori grube riječi, njegova je komunikacija gromovita. Logično, s obzirom na buntovničku ulogu koju sada igra. Šef je države zajahao oluju bijesa, ne samo zato što mu to karakterno odgovara nego i zato što su naslage u hrvatskom društvu nagomilanog gnjeva goleme. Ali lako je moguće da njegova silovita i brutalna kampanja uznemiri i odbije dio birača. Jedni će se umoriti od prejakih riječi pa odustati, drugi će se vratiti u svoje mišje rupe, užasnuti žestokim karakterom izbornog sukoba. Za Andreja Plenkovića radi i filistarski duh velikog dijela hrvatske javnosti. Onih kojima je psovka strašnija od kriminala. Onih koje Milanovićev nepristojni, često i sablažnjivi nastup skandalizira više od HDZ-ove užasne korupcije. Onih koji se furioznih riječi boje više nego mahnite politike.

Obmanjivanje javnosti

Dok predsjednika Republike uporno naziva kršiteljem Ustava i razaračem pravnog poretka, Andrej Plenković svojim svježe popeglanim imidžom, PR konstruktom, obmanjuje javnost. Sam poteže nuklearno oružje, Milanovićev ulet u izbore prvo nabrijano proglašavajući ekspoziturom Rusije, a potom rezultatom predsjednikove navodne osobne nenormalnosti i poremećenosti. „Četiri i pol godine gledamo nenormalno ponašanje”, „S njim očito nešto nije u redu, to svi govore“, „Ljudi su konsternirani, zabrinuti, pitaju što s tim čovjekom nije u redu, pa da stvara ovakav cirkus i rušilački pohod na ustavni poredak“… Premijer faktički insinuira da Hrvatska za šefa države ima psihički bolesnu osobu. Kao da pokušava pripremiti teren za njegovu eliminaciju. Za insceniranje njegova proglašenja nesposobnim za obnašanje funkcije.

Dok s jedne strane tvrdi da je Milanović fejk, premijer se Plenković s druge strane i sam upustio u lažljivu i klevetničku kampanju. U intervjuu javnoj televiziji, koja uglavnom funkcionira kao stranački, HDZ-ov medij, podmeće da šef države prijeti hapšenjem i otmicom djece. Tvrdi da je čuo njegovu izjavu „da su ustavni suci gangsteri i banda, da ih treba pohapsiti i da im djecu treba uzeti za taoce”. Njegovom će se pokušaju obmanjivanja javnosti HDZ-ove službe odmah pridružiti, izrezivanjem i falsificiranjem onoga što je Milanović zaista rekao. Predsjednik je govorio upravo suprotno. U ovom slučaju nije prijetio, nego se referirao na prijeteće poruke koje s čela Ustavnog suda stižu na njegovu adresu.

Za Andreja Plenkovića radi i filistarski duh velikog dijela hrvatske javnosti. Onih kojima je psovka strašnija od kriminala. FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL

Lako se složiti da Zoran Milanović poseže za neprimjerenom retorikom kad Ustavni sud naziva gangsterajem. Što ne znači da je reakcija ustavnih sudaca u slučaju njegova utrčavanja u parlamentarne izbore bila primjerena. Posebno su problematična tumačenja predsjednika tog suda Šeparovića, koji će ustvrditi da je Milanović prekršio Ustav te zaprijetiti mogućim poništenjem odluke o raspisivanju izbora. Što se – ni jedno ni drugo – u objavljenom stavu Ustavnog suda ne spominje. Vedran Đulabić, profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, tvrdi da su postupkom donošenja, sadržajem i javnim obrazloženjima svojih odluka Ustavni sud i Šeparović izašli izvan granica svojih ovlasti. Posebno u stavu prema SDP-u, stranci kojoj se bez pravnog utemeljenja ograničava sloboda političkog djelovanja. Profesor Đulabić na ovom slučaju zaključuje da se „Ustavni sud koji ne donosi proceduralno i sadržajno perfektne akte može pretvoriti u sredstvo erozije, a ne očuvanja vladavine prava, načela diobe vlasti te temeljnih ustavnih i demokratskih vrijednosti”.

Uličarska retorika

Milanovićevo nazivanje ustavnih sudaca stajskim muhama i drugim pogrdama nekulturno je i prostačko, ali od njegove uličarske retorike još su mnogo toksičniji sastav i način funkcioniranja Ustavnog suda. Što ćemo s činjenicom da ondje sjede ljudi vrlo sumnjive reputacije? Da je Šeparović, kumovski povezan s vrhom HDZ-a, s njegovim sivim eminencijama, svojedobno bio šef jedne tajne službe, i to baš u vrijeme dok je ova protuustavno i protuzakonito uhodila novinare, sve do rovanja po ginekološkim kartonima? Ružno je kad šef države Šeparovićevu prethodnicu – koja se ničim izazvana sjetila javno podržati ideju o poništavanju izbora – mizogino nazove političkom priležnicom. Ali što ćemo s nespornim faktom da se zbog njenog svojedobnog instaliranja u Ustavni sud zaista mijenjao zakon i da je u tom kadroviranju kao presudan zaista funkcionirao politički poguranac? To bi je moralo moralno diskreditirati, dok aluzije o navodnom ljubavničkom statusu, za cijeli slučaj potpuno nevažne, diskreditiraju šefa države.

Na koncu, HDZ-ove tvrdnje da predsjednik Milanović gazi i razara institucije države te proizvodi nered i kaos također treba kontekstualizirati. Šef države ne gaji neki poseban respekt prema institucionalnim autoritetima, Ustavnom će sudu poručiti da mu odluke ne smatra obavezujućima. Ali ondje su vlastiti ugled sami upropastili, stavljajući se vazda na dispoziciju interesima jedne stranke, jedne vlasti i jednog čovjeka. Primjerice, uporno ignorirajući zahtjeve da se očituju o nekim premijerovim suspektnim potezima. O indicijama da se Andrej Plenković u više navrata ogriješio o vlastite ustavne obaveze. Mnogo prije nego što je Zoran Milanović krenuo u ruženje i rušenje institucija, premijer se oko toga snažno angažirao. Predsjednik sada nasrće izvana, Plenković ih godinama rastače iznutra. Sustavnim slabljenjem i marginalizacijom, kadrovskom okupacijom, stavljanjem pod svoju kontrolu, uzurpacijom, eutanaziranjem.

S najviše je žara rasturao i uništavao antikorupcijske institucije, od Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa do Državnog odvjetništva. S prezirom se narugao njihovoj ustavnoj ulozi kada je na čelo DORH-a odlučio dovesti vezama s kriminalnim miljeom kompromitiranog suca. Njegova je odgovornost za ubijanje institucija golema, mnogo veća nego ona na Pantovčaku. Uneredio je državu. Pod firmom stabilnosti proizvodi zbrku i metež. Od sadržaja ispražnjene institucije ne funkcioniraju, funkcionira samo njegova osobna vlast, preko okvira postavljenog Ustavom i zakonima. Premijer kaotizira Hrvatsku. Rusvaj nastao ususret skorim izborima nije rezultat samo Milanovićeva karaktera nego je prije svega posljedica karaktera Plenkovićeve vlasti.