Andrej Plenković kao Franjo Tuđman ili Andrej Plenković kao Ivo Sanader? Oko te se dileme lome koplja nakon iznenađujuće visoke pobjede HDZ-a na netom okončanim parlamentarnim izborima. Osvojeni broj mandata (66) usporediv je s najboljim rezultatima stranke koja već tri desetljeća, s dvije četverogodišnje pauze, vlada Hrvatskom. U HDZ-u su odmah zatalambasali o „veličanstvenom uspjehu“. Dosadašnji, a vjerojatno i budući šef Sabora Gordan Jandroković govori o plebiscitarnoj podršci HDZ-u. Jednoglasna potpora? Partija svakako ima razloga za slavlje, ali euforiji nikako nema mjesta. Pobjeda nije onako sjajna, bez sjene i mane, kako se to u HDZ-u želi predstaviti.

Andrej Plenković može formirati jednostranačku, HDZ-ovu vladu, što se zadnji put dogodilo 1995., nakon izbora na kojima je predsjednik Tuđman politički kapitalizirao Oluju. Ali tadašnjih je 75 mjesta u Saboru osvojeno s više od milijun (skoro 1,1 milijun) glasova. Uz izlaznost od skoro 69 posto. Sanader je 2003. i 2007. dobio točno koliko i Plenković danas – 66 saborskih mandata, ali u oba slučaja s odazivom birača debelo iznad 60 posto. Plenković je pobijedio na izborima na koje prvi put u Hrvatskoj nije izašla ni polovica elektorata. Svoj glas odlučilo je iskoristiti ni 47 posto građana. Čak dvadeset posto manje nego je sudjelovalo na izborima 2003. godine. Rekordno niska izlaznost – to je ključ paradoksa da HDZ ponavlja nekadašnje velike pobjede, unatoč gotovo nikad manjem broju glasova. Samo je jednom dosad, nakon sloma Sanaderove vlasti, kada je bivši premijer završio u Remetincu, HDZ imao manju potporu. Plenković je u minusu i prema vlastitim rezultatima. Danas osvaja 80 tisuća glasova manje nego prije četiri godine, a bere pet mandata više nego tada. Brojke znaju djelovati dosadno, ali sve govore. Tvrda je činjenica da će s oko 17 posto glasova ukupnog biračkog tijela HDZ imati apsolutnu, stopostotnu vlast u državi.

Opasna apatija birača

Koncentracija vlasti u rukama jedne stranke i jednog čovjeka – pogotovo ako takva dominacija ne proizlazi iz biračke volje građana, nego je određena i najgorim odazivom u povijesti hrvatskog višestranačja – ne može biti dobro rješenje. Andreju Plenkoviću, kao budućem premijeru, osigurava ogroman komoditet i moć, ali je legitimitet takve vlasti vrlo tanak. Opasnosti koje slabo ukorijenjena vlast nosi moguće je ovih dana razgoropađene gledati u susjednoj Srbiji. Gdje se na drastičan način pokazuje raskorak između osvajanja izbora i većinske volje građana. Beograd i drugi gradovi te države planuli su pobunom, samo dva tjedna nakon što su tamošnji vladari premoćno pobijedili na izborima. Ali pobijedili su uz ogromnu apstinenciju birača (odaziv je bio ispod 50 posto, no ipak veći nego u Hrvatskoj) i bojkot opozicije. Ako se većina građana ne osjeća politički predstavljeno, ako tijela vlasti ne smatra svojima, onda će se nezadovoljstvo i bijes možda zavaljati ulicom. Negdje moraju eruptirati.

Hrvatska nema tradiciju masovnih prosvjeda, još manje prevrata, a ni Sabor nije bez opozicije, pa nikakve bune ovdje nije realno očekivati. Ali duboka apatija može biti jednako opasna. Ništa manje devastirajuća od burnih demonstracija. Posebno u grdim vremenima pred kojima se Hrvatska nalazi. Vremenima teških odluka i velikih socijalnih potresa, kakvi nam trenutno zbog koronakrize i njenih posljedica jako prijete. Snažna bi se vlast s takvim izazovima lakše nosila. Premoćna izborna pobjeda Andreju Plenkoviću osigurava vlast, vrlo vjerojatno i faktički kancelarski status, ali to ipak ne znači da raspolaže i većinskom potporom građana. Bez koje svaka vlast postaje ranjiva i slaba.

Izopačena vlast

Druga je velika opasnost ogromne koncentracije vlasti u HDZ-ovim, odnosno Plenkovićevim rukama – kvarljivost. Svaka vlast kvari ljude, a apsolutna vlast kvari enormno. Stara istina koju i povijest HDZ-a uvelike potvrđuje. Tuđmanova se potpuno autokratska vlast nakon njegove smrti doslovce raspala, razjedena grabežom i kriminalom, gaženjem opozicije i uzurpacijom demokracije te žestokim sukobima svojih do krvi antagoniziranih frakcija. Kako je skončala Sanaderova svemoć, nikoga valjda ne treba podsjećati. Bivši premijer je u zatvoru, stranka još uvijek pod optužbom za sistemski kriminal. U oba slučaja ogromna politička moć, kojoj se samo nebo činilo granicom, rezultirala je potpunim potonućem. HDZ-ova se vlast izopačila, ucrvala, pa je stranka neslavno gubila izbore, duboko osramoćena i devastirana.

Andrej Plenković inklinira Sanaderovom modelu vladanja. S otklonom od ljute desnice, ali ne i od bujajuće, sveprisutne korupcije. Uspio je HDZ pomaknuti prema političkom centru, dok je trasa prema političkom poštenju i transparentnosti ostala uglavnom neprohodna. Čvrsto vezan uz klijentelističke, na shvaćanju države kao stranačkog i privatnog vlasništva izgrađene grabežne i parazitske strukture. Svoje ozbiljne reformske potencijale Sanader je upropastio vlastitim lopovlukom. Plenković nije gladan materijalnog blaga, nego isključivo vlasti, što će platiti i vrlo problematičnim, čak i prljavim spregama. U četiri godine premijerskog mandata pokazao je jednu jedinu veliku strast – žarku žudnju da dograbi i kontrolira sve poluge vlasti. Često bahat i bezobziran, unatoč diplomatskom i briselskom šušuru. Mogu sve što hoću, tako je govorio i radio. Nije tajna da Narcis smatra kako mu čitava Hrvatska nije ni do koljena. Da se baš zna osiliti.

Sad kad je potpuno ovladao HDZ-om i praktički sam može formirati novu vladu, udarnički se ubrzava kovanje kulta njegove ličnosti. Premijera pretvaraju u karijatidu. Hodajući spomenik. Na djelu je Plenkovićeva monumentalizacija. O toj kim-il-sungovskoj tendenciji sve govori jedan detalj što ga ovih dana spominje Jadranka Kosor, bivša premijerka koja je današnjeg učlanila u HDZ. Na web stranicama njihove stranke više nema nikoga i ničega između Tuđmana i Plenkovića. Kao da Ivo Sanader ili gospođa Kosor nisu postojali. HDZ-ova službena memorija svaki im je trag izbrisala i zatrla. Zastrašujući, totalitarni impuls.

S velikom pobjedom – premda na klimavim nogama – Andrej Plenković može i mora preuzeti punu odgovornost za Hrvatsku. S jednostranačkom vlašću može napraviti sve što hoće. Morao bi formirati jak, sposoban i kompaktan kabinet, daleko bolji od dosadašnjeg. Nema više nikakvog opravdanja za izostanak nužnih reformi. Jedina smetnja može biti u njegovom karakteru. Koji je spor u odlukama i nesklon promjenama. Koji slavi stabilnost, a Hrvatsku pretvara u močvaru. Kao veliku novost premijer sada najavljuje smanjenje broja ministarstava. Ali to je samo sažimanje i preslagivanje. Bez smanjenja, transformacije i modernizacije državnog aparata, tek novo pakiranje za stari sadržaj.

Uloga manjina

Nešto ozbiljniju inovaciju predstavlja odluka da će manjine, konkretno srpska manjinska zajednica, dobiti mjesto potpredsjednika vlade. Dosadašnji i budući premijer smatra da takvim potezom šalje pozitivan signal, dobar za cijelo hrvatsko društvo. S tim se nije teško složiti. Riječ je o civilizacijskom iskoraku, koji može relaksirati međunacionalne odnose i kojim se HDZ razgraničava od radikalne desnice i njenog, posebno u izbornoj kampanji često prakticiranog, raspirivanja antisrpske retorike. Rješenje se možda čini hrabrim, premda se Plenković samo vraća na model iz vremena Sanaderove vlade, u kojoj je Slobodan Uzelac imao jedno od potpredsjedničkih mjesta.

Presedanskom bi se, međutim, mogla pokazati nova uloga manjina u stvaranju buduće parlamentarne većine. Predstavnici manjina dosad su znali stati uz vlast, ali je nisu formirali. Andrej Plenković odlučio je da mu manjine, uz dva zastupnika minornih liberalnih stranaka, čine većinu. Dosad su manjinski zastupnici izbjegavali takva rješenja. Nije na njima, tvrdili su, da odlučuju o većini. Takav se stav smatrao razumljivim i opravdanim zbog načina njihova biranja. Manjinci ulaze u Sabor s jako malim brojem glasova. Višestruko manjim od onoga koji je potreban drugim zastupnicima. Samo su tri izabranika Srba ovoga puta plesala svaki na oko deset tisuća glasova, pa je njihov legitimitet neupitan. Ostali su predstavnici manjina uspjeli skupiti između 1514 i 3649 glasova. S tim da dosadašnji zastupnici Talijana i Mađara uopće nisu imali protukandidate.

Zakon ne pravi razliku u saborskim mandatima, ali je veliko pitanje trebaju li odabranici manjina s objektivno slabim, čak krnjim izbornim legitimitetom presuđivati o vlasti. Andrej Plenković se za takvu kombinaciju vrlo vjerojatno odlučio s računicom da mu je tako najlakše i najjeftinije. Dobit će ruke za formiranje većine, ali ih ministarskim mjestima ne mora platiti. Na to ne pretendiraju. Tako novi stari premijer formira HDZ-ovu vladu, eskivirajući bilo kakvu mogućnost dijeljenja vlasti. Pozicija kakvu je samo Franjo Tuđman imao. Znamo kako je ta samodovoljnost funkcionirala i kakve je posljedice ostavila. Apsolutna vlast lako skrene u apsolutizam. Pogotovo ako za to postoje karakterne pretpostavke. Ni stranka se od takvog načina funkcioniranja nikada zapravo nije oprostila. Plenkovićeva osobna vlast kao HDZ-ov povratak korijenima.