Nema tih aviona koji će nakon pada drona-ubojice usred Zagreba svojim preletima hrvatskim nebom umiriti ovdašnju javnost. Nema jer je letjelica neidentificiranih namjera, koja se na Jarunu zabila u zemlju, sasvim slučajno bez kobnih posljedica, proizvela silovitu razmjenu vatre između dvaju brda vlasti. Naravno da odjeci užasnog rata u Ukrajini koji su eto, s mlaznim pogonom, uspjeli stići do glavnog grada Hrvatske, plaše ljude. Ali još više uznemirava i zastrašuje ponašanje državnog vrha. U trenutku kad se višetonski projektil sovjetske proizvodnje strmopizdio u Hrvatskoj, čelni su ljudi države demonstrirali konsternirajuću neozbiljnost. Žestoko su se počupali oko potpunih efemerija.

Zoran Milanović nazvao je Hrvatsku svojedobno slučajnom državom, što su mu ljuti kritičari s desnice, danas sve redom njegovi dobri jarani, jako zamjerali. Recentni događaji potvrđuju da hrvatskom državom više upravlja slučaj, nego ozbiljna politika. Slučaj je spasio Hrvatsku od opasnosti da se dolet drona iz Ukrajine ne pretvori u tragediju. Da je pao samo nekoliko metara dalje, pobio bi ljude. Projektil dimenzija borbenog aviona, koji je preletio dvije zemlje da bi u treću zaronio, nije zaustavio ni NATO ni hrvatska protuzračna obrana. Toliko o njihovoj pouzdanosti i kapacitetima.

Zaglušujuća buka

Slučaj je htio i da se šef države na svom povratku u Zagreb nađe baš u zaglušujućoj buci avionskih preleta, koji su po premijerovoj želji, navodno radi smirivanja javnosti, parali nebo iznad grada. Za razliku od Plenkovića, Milanović tvrdi da takvo egzerciranje avijacije nisko nad gradovima nema apaurinski učinak, nego upravo suprotno, uznemirava ljude. Naravno, poludio je i zato što ga o tome nitko ništa nije pitao. Premijer ga po običaju na svaki način pokušava isključiti, pa je i skretanje francuskih aviona na rutu iznad Zagreba dogovorio bez predsjednikova znanja i pristanka.

Posebno je jadno da Plenković svoju presicu tempira u trenutku u kojem će mu naručeni avioni svojom grmljavinom stvarati zvučnu kulisu. Jednako je loše da šef države, bijesan, naredi zabranu zračnih vježbi nad gradovima, što će već iduće jutro morati korigirati. U sjeni ruske invazije na Ukrajinu hrvatski predsjednik i premijer zametnuli su svoj mali, interni rat, hranjen međusobnim rivalstvima koja datiraju još iz njihovih momačkih dana. U kojima su obojica propustili braniti Hrvatsku, što – izgleda – sada pokušavaju kompenzirati, svojim igricama s borbenim avionima. Kao što se prvi proslavio svojedobnim neuspješnim skokom s oklopnjaka, drugi se sada na francuskom nosaču zrakoplova na Jadranu dao uslikati u oranž vojnoj uniformi. Mokri snovi nerealiziranih ratnika!

Angažiranje bučne nebeske konjice, koja bi trebala sugerirati da je zračni prostor iznad Hrvatske čuvan i siguran, ne može djelovati umirujuće jer dolazi prekasno. Avioni su uzlijetali danima nakon što je mamutski projektil iz Ukrajine uletio u Zagreb. Nije ih bilo kada je tu potencijalno smrtonosnu letjelicu trebalo zaustaviti. Nije reagirao ni sustav NATO-a, ni sustavi zemalja koje je dron na putu do Zagreba preletio, na koncu ni Hrvatska ništa praktično nije napravila. Premijer Plenković će taj propust nakon posjeta bazi NATO-a u Španjolskoj pokušati opravdati, objašnjavajući kako se neželjeni nebeski gost na ekranima nije mogao vidjeti. Ako tehnika NATO-a ne može registrirati dron veličine borbenog aviona u letu od gotovo sat vremena, s preletom od skoro tisuću kilometara, iznad tri zemlje svoje članice, onda je pitanje što taj savez uopće može. Legendarni ratni pilot Ivan Selak tvrdi da je riječ o velikoj sramoti i NATO-a, i Rumunjske, i Mađarske, i Hrvatske, i da bi se svi od srama trebali zavući u mišju rupu. Naknadno slanje aviona u prelijetanje gradova smatra paradom i nepotrebnim bildanjem mišića.

Uzbunjivanje javnosti

Selak je kritičan i prema kakofoničnoj buci koju je nakon pada drona na Jarunu državni vrh emitirao. Posebno je rezerviran prema tumačenju da je letjelica nosila avionsku bombu. Informacija s kojom je ministar obrane prvi istrčao, a na čemu će potom i premijer Plenković nastaviti inzistirati, kao krunski dokaz nudeći javnosti fotografiju ostataka iskopanog projektila. Sliku krhotina za koje će stručnjaci reći da baš ništa ne dokazuju. Kontradiktornim izjavama koje o opasnom zračnom uljezu stižu iz vrha države, konfrontiranjem političara i stručnjaka oko njenog karaktera, ukratko potpuno konfuznom i kaotičnom pričom o ratnoj mrcini koja je pala na Zagreb, hrvatska se javnost ne smiruje, nego dodatno uzbunjuje. Ako ne znaju upravljati kriznom komunikacijom, kako će državni vrh upravljati zemljom u uvjetima ratne psihoze koja se širi Europom. Selak će ministru Banožiću poručiti neka se sabere i ustabili. Isto bi se moglo preporučiti i dvojici gromovnika s čela države. Predsjedniče i premijeru, ustabilite se! Svojim ispadima strašite Hrvatsku. Više od dron-incidenta javnost uznemirava incidentno vođenje države. Ljudi se pitaju ima li pilota u avionu. Ili Hrvatskom pilotira slučajnost, hazard i improvizacija. Upravlja li vlast procesima ili dnevni događaji, poput doleta sovjetskog Striža, upravljaju vlašću.

Prilično je konsternirajuće da je strašnu rusku invaziju na Ukrajinu i cijelu gungulu oko pada projektila u blizini studentskog doma i jednog vrlo živog zagrebačkog prometnog čvorišta, premijer Plenković spreman iskoristiti kako bi kamuflirao i iz fokusa javnosti izmakao svoje enormne probleme s korupcijom. Ni jednoj se vladi u tridesetak godina hrvatske samostalnosti nije dogodilo da joj toliko ministara završi pod istragama ili u zatvoru. Policija je prvi put jednog ministra s funkcije pospremila u Remetinec, prvi put se protiv nekoliko članova Vlade, jednog potpredsjednika i jednog ministra, vodi kazneni postupak. Ali premijer se ponaša kao da mu to nije baš nikakav spomena vrijedan problem. Kao da je normalno da mu u kabinetu sjede ljudi protiv kojih se vodi istraga.

Predsjednik i premijer gorljivo se tuku oko nevažnog, oko toga hoće li avioni letjeti malo niže ili malo više iznad Zagreba i drugih gradova, ali će složno zaljuljati temelje pravnog poretka. FOTO: Tomislav Miletic/PIXSELL

Kada je krajem 2020. presuda Ivi Sanaderu i HDZ-u u slučaju Fimi medija postala pravomoćna, Plenković se pjenio tvrdeći kako nema šanse da bi stranka još nosila etiketu svoga nekadašnjeg Ćaće. „No way. Ovo je danas drugi HDZ“, grmio je. Naravno da aktualno vodstvo HDZ-a nije odgovorno za Sanaderovu, ali je itekako odgovorno za svoju vlastitu hobotnicu. Koju je – hvala na pitanju! – baš lijepo uzgojilo. Transkripti razgovora i prijepisi poruka koji iz istraga cure u javnost otkrivaju da je koruptivno upravljanje Hrvatskom i danas HDZ-ov modus operandi. Uobičajeni način funkcioniranja, u koji se svaki ministar i dužnosnik i kompletna HDZ-ova vertikala gotovo bez izuzetka mora udjenuti. Fingirani natječaji, namješteni poslovi, pogodovanja po rodbinskoj i stranačkoj liniji, lopovluk sitnog i krupnog zuba, „Bit će riješeno“ – poruka koja s kraja na kraj Hrvatske cirkulira HDZ-ovim kanalima vlasti.

Presumpcija nevinosti

Zadržavajući u svojoj Vladi ministre protiv kojih je pokrenut kazneni postupak, a sve pod izgovorom krivo tumačene presumpcije nevinosti, Andrej Plenković relativizira opasnost korupcije, čini je zapravo normalnom, uobičajenom, podrazumijevajućom sastavnicom funkcioniranja vlasti. Premijer će čak nedavno, za jednog od svojih napada na Državno odvjetništvo, implicirati da sistemsku, visokoprofilnu korupciju smatra drugorazrednom temom. Prva je tema i prvi posao DORH-a, po njemu, otkivanje indoktrinera onog nesretnika koji je prije dvije godine zapucao po Banskim dvorima, pa se zatim ubio. Plenković taj napad sada prvi put otvoreno proglašava atentatom na sebe, jako nezadovoljan jer ni organi istrage ni sigurnosne službe ne potvrđuju njegova uvjerenja.

Svita iz HDZ-a sekundira. Ne vide ništa neprihvatljivo u tome da ministri protiv kojih se vodi istraga ostanu na funkcijama. Toga nije bilo ni u jednoj vladi dosad. Ali sada postaje normalno, skoro pa standard. To je Plenkovićev doprinos borbi protiv korupcije. To je njegov „No way HDZ“. Prvorazrednu svinjariju tako Jandroković, kao šef Sabora, opravdava spominjući slučaj Polančec, dakle primjer presude za korupciju koja nikada nije postala pravomoćna, nego je nakon dugogodišnjeg procesa na koncu poništena. Ali problem Hrvatske nije prekomjerno granatiranje korupcije, problem je velika propusnost sustava za kriminal, problem je slab obračun s korupcijom. Problem je da previše lopova nikada nije ni gonjeno, ni uhvaćeno, ni osuđeno. Pa se hobotnica, logično, udomaćila i na najvišim adresama vlasti. U HDZ-u ne bježe čak ni od toga da rat u Ukrajini javno iskoriste kao argument za suspenziju pravne države. Vječni će Bačić nedavno reći kako bi „u ovim osjetljivim vremenima DORH morao postupati izuzetno pažljivo da ne bi destabilizirao Vladu“. Vremena jesu osjetljiva, ali posao DORH-a nije da brine o stabilnosti Plenkovićeva kabineta. Zadaća je Državnog odvjetništva progon kriminala, bez obzira gdje bio.

Nimalo iznenađujuće, ali Plenković u ovoj stvari ima snažnu potporu s Pantovčaka. Predsjednik i premijer gorljivo se tuku oko nevažnog, oko toga hoće li avioni letjeti malo niže ili malo više iznad Zagreba i drugih gradova, ali će složno zaljuljati temelje pravnog poretka. Ni Zoran Milanović, kako smo na ovom mjestu prije dva tjedna već analizirali, ne podržava Ustavom određenu samostalnost DORH-a, on bi ga također stavio pod kontrolu političke vlasti. Praktično bi onemogućio kazneni progon pripadnika političke klase. „Ministri moraju imati zaštitu“, „Premijera se mora pitati može li član Vlade biti lišen slobode”, to su rečenice koje je šef države pred mikrofonima izgovorio. Hrvatska javnost zaista nema razloga za uznemirenost i zabrinutost. Što bi kraj takvih karijatida države, predsjednika i premijera, uopće moglo poći ukrivo? Dron koji je doletio iz rata u Ukrajini možda nije najgore što se ovoj državi može dogoditi.