O smrti Predraga Freda Matića javna je televizija izvijestila negdje oko dvadesete minute svog središnjeg dnevnika. Nakon starih vijesti o promjenama u režimu iznajmljivanja stanova i ovlastima komunalnih inspektora, o čemu se nadugo razglabalo s nadležnim ministrom. Odlazak ratnog heroja i svojevrsnog junaka mira, zatočenika srpskih logora i hrvatskog ministra, smatraju na HRT-u manje važnim. Gdje bi ga gurnuli da premijer Plenković, mjera uređivačke politike na Prisavlju, nije izrazio sućut?! Tretman jednog od najčasnijih ljudi hrvatske politike profesionalna je sramota onoga što se nekada pompozno zvalo Katedralom duha, danas reducirano na ulogu batlera HDZ-ove vlasti.

Veliki čovjek, ljudina Fred zaslužuje da ga hrvatska država isprati sa svim počastima. Bio je vukovarski branitelj, od početka rujna do zadnjeg dana, jedan od zapovjednika s armagedonske Trpinjske ceste, likvidator srpskih tenkova, potom devet mjeseci interniran u tri najzloglasnija koncentracijska logora u Srbiji. Sam je govorio da je tamo dobio batina za deset života. Nositelj je devet najviših državnih odlikovanja. Hrabrost ga je krasila i kad je oružje utihnulo.

Registar branitelja

U miru pokazao se jednim od oštrih protivnika sveprisutne mitologizacije Domovinskog rata. Kao SDP-ov ministar branitelja napravio je velike stvari za ratne stradalnike, vojne i civilne, ali je koncem 2012. objavio i Registar branitelja, čemu se dio veteranske populacije u strahu od provjetravanja svojih silno naraslih redova žestoko suprotstavio. Borba za očuvanje vlastitih privilegija pokazala se važnijom od borbe protiv malverzacija. Kreće hajka, a potom uz potporu u to vrijeme oporbenog HDZ-a i šatoraška pobuna. Dio se desničarski raspoloženih branitelja ulogorio pred Ministarstvom i halabučno traže smjene. Nekadašnjeg junaka Trpinjske ceste proglašavaju petokolonašem, izdajnikom i dezerterom. Zasipaju ga klevetama i uvredama. Prosvjed je trajao dvostruko duže od njegova zatočeništva u srpskim logorima, točno 555 dana, raspušten je tek nakon smjene vlasti, nakon odlaska predsjednika Josipovića i premijera Milanovića i HDZ-ova povratka na Pantovčak i u Banske dvore. Za Matića su ministarske godine bile jako traumatične. Javno je govorio o tome da mu je šator u Savskoj bio bolniji od njegova ratnog stradanja. Od vlastitih je ratnih drugova doživio veliku nepravdu. Dao sam im srce, dao sam im dušu, a život su mi pretvorili u pakao, jadao se.

Kasnije, kao saborski zastupnik, a potom i europarlamentarac, Fred će se posebno okupirati obranom ženskih prava. Prije tri godine Europski je parlament usvojio njegovu rezoluciju o zaštiti seksualnog i reproduktivnog zdravlja, dio koje je i pravo žena na odlučivanje o vlastitom tijelu, odnosno pravo na pobačaj. HDZ-ovi su europarlamentarci glasali protiv. Konzervativci svih vrsta, od crkvenih fundamentalista do ekstremno desnih udruga, uzimaju ga za metu. Ali njegova je borba za ljudska prava prije dvije godine nagrađena EU Oscarom.

Predrag Fred Matić bio je od onih poštovanja vrijednih ljudi koji se nije dao zaustaviti u ratu. Nije zaspao na ratnim lovorikama, niti je živio u svijetu ratnih uspomena. Po tome se razlikovao od onog, uglavnom glasnog, po raznim udrugama raspoređenog dijela veteranske populacije, za koje je sam znao reći da se mentalno nisu pomakli iz devedesetih godina. O vlastitom je ratnom putu govorio jednostavno, bez patetike, a o ratnim neprijateljima Srbima bez mržnje. Mnogi će ovih dana kao njegovu posebnost istaknuti upravo izostanak mržnje. Nije dopuštao da ga pizma obuzme. Žudio je za pravdom, tražio progon ratnih zločinaca, pokušao isposlovati postavljanje spomen-ploča i obilježavanje ratnih logora po Srbiji. Ali nije ga gonila želja za osvetom. Nije kolektivizirao odgovornost za rat. Pokazao je to i svojom privatnom biografijom, odlukom da nakon rata ode u Beograd po ženu svog života, Svetlanu, koja je ratne godine provela na tamošnjem fakultetu. O svojoj dirljivoj, filmskoj ljubavnoj priči Fred je rado govorio u javnosti. Svojom se ženom silno ponosio, smatrao se velikim sretnikom jer se za njihovu, u Vukovaru započetu ljubav, usprkos godinama ratne odvojenosti, ipak na koncu uspio izboriti. Vjerovao je u politiku kao snagu za pozitivne promjene, povodom Matićeve smrti, uz sućut, piše predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola.

Zarobljeni u prošlosti

Netko je ovih dana rekao da je Fred predstavljao sve ono što je Hrvatska mogla biti i što, nažalost, nije. Što je propustila postati. Mogla je biti pristojna zemlja koja će se vlastitom obranom u ratu ponositi, umjesto što se svojom prošlošću dala zarobiti. U kojoj će Vukovar biti mjesto svenarodnog pijeteta i grad izgradnje mira, a ne zona nacionalne i političke podjele i otimanja. Matić je s tugom običavao govoriti da mu Vukovar nije ubijen 1991., nego je ubijen 2013., kada je politički potkapacitirani i ideološkim bjesovima natkapacitirani Karamarko, kao tadašnji šef HDZ-a, Povorku sjećanja podijelio u dvije kolone, nasilno blokirajući kretanje kompletnom rukovodstvu države. Ili lani kada su komemoraciju predvodile HOS-ove zastave s ustaškim ZDS-om, pa je Fred kao jedan od utemeljitelja Dana sjećanja prvi put izostao iz Vukovara. Nitko se drugi od viđenijih političara ustašizaciji vukovarskog martirija nije usudio prkositi. Rezultat? Generala Gotovinu, kao personaliziranu zastavu Domovinskog rata, u javnosti sve više potiskuje maneken ustašluka, hitlerovskim brkom ukrašeni crnokošuljaš Skejo. Gotovina je, baš kao i Fred, govorio: Rat je gotov, okrenimo se budućnosti. Skejina sljedba ne želi okončanje rata. Želi ga držati vazda nezavršenim, vječno otvorenim jer preko njega osigurava svoju političku vidljivost i prisutnost. Preko Domovinskog rata pokušava oprati i Endehaziju. Mlade hrane mržnjom, socijalno ojađene mobiliziraju za svoje ekstremističke potrebe.

Propuštena prilika

Hrvatska je propustila postati zemlja u kojoj se šatoraška politika više ne može dogoditi. Upravo suprotno, pretvorila se u državu kojom vladaju strukture i logika šatora. Postala je zemlja u kojoj je moguće da protagonisti svojedobnog pučističkog udara na legalno izabranu vlast farizejski, kao, oplakuju Fredovu smrt, ne spominjući vlastitu ulogu u njegovoj kalvariji. Lijepo je da su se ministar Medved i premijer Plenković oglasili izrazima sućuti. Aktualni je ministar branitelja sa žaljenjem i tugom, kaže, primio vijest o smrti svog prethodnika. Šef vlade Matića naziva istaknutim hrvatskim političarem i kaže da će ga pamtiti po njegovu izuzetnom doprinosu u Domovinskom ratu i sudjelovanju u obrani Vukovara. Navodi da je ostavio duboki trag u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti. Njihove bi izjave uz ispriku djelovale mnogo uvjerljivije i ozbiljnije. Ministar bi se morao ispričati što je bio među kolovođama šatora koji su Matića lažnim optužbama ekstremno blatili, dovodeći u pitanje i njegov braniteljski staž i stradanje u srpskim logorima. Medved nikad nije izrazio žaljenje zbog svog sudjelovanja u prijetnjama nasiljem i postavljanju plinskih bombi nasred Savske. Do dana današnjeg ne prestaje ih opravdavati. Ni premijer se nikad nije odrekao šatora kojem je s poklonom išao u pohode. Fredova smrt bila je prilika da se barem ogradi od njihova scenarija brutalne uzurpacije i devastacije države.

Fred je predstavljao sve ono što je Hrvatska mogla biti i što, nažalost, nije. Što je propustila postati. Mogla je biti pristojna zemlja koja će se vlastitom obranom u ratu ponositi. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Recentni događaji u Domovinskom pokretu, HDZ-ovu koalicijskom partneru, otkrivaju kakve su se sve opačine pod domoljubnom frazom nakotile. Dva krila stranke, koja se inače ponaša kao baštinica Domovinskog rata, otvorila su žestoki međusobni obračun. Svoje pogonsko gorivo, dosad mržnju prema srpskoj manjini, sada transferiraju u unutarnje sukobe, u nesmiljenom bratoubilačkom ratu. Otimaju se oko pozicija, oko toga tko će vladati strankom, pa će u žaru sukoba jedni o drugima u javnost iskipati neviđenu količinu optužbi i svakojakog smeća. Dok su bili zajedno, predsjednika Penavu nije smetalo što mu zamjenik u biografiji ima navodno sigurnosno suspektne epizode, ali ovih dana odjednom otkriva njegov JNA podoficirski čin. Bio je pitomac zrakoplovne škole u bivšoj vojsci i bivšoj državi. Ni Radić kao siva eminencija DP-a, koji je Penavu doveo, nije patio zbog nejasnoća u njegovu ratnom cirklu. Sada traži da predoči svoj ratni put i ratni put članova svoje uže obitelji. Penava tvrdi da mu je otac bio hrvatski vojnik u borbenom sektoru, Radić za sebe navodi da je dragovoljac Domovinskog rata, spominje poginulog oca i strica i nekadašnje prijatelje iz redova JNA koji su se uključili u obranu Hrvatske. Oba se kurče tuđim ratnim zaslugama i tuđom žrtvom.

Obojica su i o ratnom profiterstvu u vlastitim redovima dosad složno šutjela. Javnosti je prošlog tjedna dojavljeno da preko udruge koja se bavi istraživanjem ratnih žrtava i počinitelja zločina jedni uzimaju pare, drugi su preko DP-a došli do vlasti, što je ključ kojim se u Hrvatskoj sva vrata otvaraju. Penava će Radića na koncu optužiti da je postupio nehrvatski i gnjusno. “Stranačkog se kolegu ne prijavljuje, čak i ako je uzeo novce“, veli. Prijaviti nekoga zbog izvlačenja 500 eura – što je, izgleda, kapnulo svakog mjeseca – po njemu je neprijateljski čin prema Hrvatskoj. „Pravi Hrvat to ne radi“, skandalizira se šef DP-a. Implicirajući da je lopovluk domoljubniji od poštenja. S jasnom namjerom da sam arbitrira o tome tko su pravi, a tko krivi Hrvati.

Grabež, političko kokošarenje i moralno dno u stranci i među ljudima koji su – da se ne zaboravi – postali dio vlasti. Iz petnih se žila trude dokazati da je borba za Hrvatsku bila uzaludna. Svojim se načinom funkcioniranja rugaju istinskim borcima za hrvatsku slobodu. Izdali su načela na koja se pozivaju. Pljunuli na Domovinski rat i one koji su za Hrvatsku ginuli. Jadnog li hrvatstva kojem bi oni određivali mjeru!