Veliki svehrvatski projekt, fascinantno, strateško postignuće hrvatskog naroda i hrvatske države, ostvarenje desetljećima dugog hrvatskog sna i rješenje višestoljetnog hrvatskog problema, važna ostavština kojom se njegova Vlada upisuje u povijest – tako je na velikoj svečanosti spajanja Pelješkog mosta, uz vatromet i bengalke, pun ponosa i vlastite važnosti slavodobitno vezao Andrej Plenković.

Premijerovo je zadovoljstvo razumljivo. Most – do čijeg će pravog puštanja u promet trebati sačekati u najboljem slučaju još pola godine – zaista izgleda impresivno. Izgrađen je uglavnom europskim parama, u dogovorenim rokovima, što je u hrvatskim uvjetima ravno čudu. Pelješkim se mostom rješava problem teritorijalnog diskontinuiteta Hrvatske. Hrvatska je spojena, klikće premijer. Stanovnicima Dubrovnika i krajnjeg juga države promet s glavninom zemlje postaje mnogo jednostavniji. Izbjegavaju se granični prijelazi u Neumu. Više se neće morati preko Bosne i Hercegovine da bi se iz Hrvatske stiglo u Hrvatsku. Plenković malo pretjeruje kad govori o tristo godina dugoj nepovezanosti hrvatskog teritorija. U nekim državnim tvorevinama Neum je bio unutar hrvatskih granica, a problema nije bilo ni za gotovo polustoljetnog postojanja Jugoslavije, s faktički neprimjetnim republičkim granicama. Ali, danas nevažno. Simbolička je i praktična vrijednost Pelješkog mosta svakako ogromna.

Premijerova samovolja

Međutim, ponos Hrvatske premijer Plenković uspio je pretvoriti u vlastitu sramotu. Prvo, teško se osramotio kad je odlučio da se predsjednik Republike Zoran Milanović neće pozvati na svečanost ne samo spajanja jednog mosta, nego povezivanja Hrvatske. Državni je protokol u tom pogledu posve jasan: šef je države u događaj takva značenja morao biti uključen. Njegovo izostavljanje nije tek neka sitna, nevažna greška. Riječ je o skandaloznoj i nedopustivoj samovolji. Premijer je uzurpirao državni protokol, što znači da uzurpira državu. Praktično je pokazao što je mislio kad je svojedobno objavio: Mogu što hoću!. Sporovi i razmjena teških riječi između Milanovića i Plenkovića nisu nikakvo opravdanje za takvu odluku. Njih se dvojica zapravo ne svađaju, nego se međusobno ponižavaju. Ali to ne znači da premijer može prekrižiti neugodnog mu šefa države. Njegovo nepozivanje, zapravo isključenje sa slavlja na Pelješcu znak je ekstremnog nepoštovanja prema jednoj od ključnih institucija hrvatske države. Plenković je uvrijedio Hrvatsku koja je Milanovića izabrala za predsjednika Republike.

Mučno je bilo gledati i njegove ministre, ministra prometa Butkovića ponajprije, kako se pred kamerama pokušavaju izmotavati, eskivirajući odgovor na pitanje o tome hoće li predsjednik Milanović biti pozvan ili neće. Još ćemo vidjeti, rekao je Butković. Ali tko je uopće dotični ministar da sam smatra prikladnim, odnosno da mu njegov nadređeni, šef Vlade, dozvoljava javno mudrovati ili čak odlučivati o tretmanu formalno prvog čovjeka u državi? Uz tvrdnju da će se zvati najzaslužniji za projekt, ministar je Milanoviću dodatno pokušao imputirati da je u vrijeme svog premijerskog mandata bio protiv izgradnje Pelješkog mosta. Istina, njegova je vlada u početku u tom pogledu malo lutala, razmišljalo se i o nekim alternativnim rješenjima, ali ubrzo se prelomilo: Hrvatska je u recesiji, bez para, pa će financiranje mosta do Pelješca pokušati osigurati iz europskih fondova, za što je trebalo izraditi potrebne studije i novi projekt te u opravdanost investicije uvjeriti i ispočetka skeptičnu Europsku komisiju. Formalna je potvrda Bruxellesa stigla nakon što se vlast u Hrvatskoj promijenila. Plenković je uglavnom došao na gotovo: morao je provesti natječaj i odabrati izvođača radova. Kinezi su most sagradili, Europa platila. Ako su na njegovo spajanje pozvani samo najzaslužniji, onda se Zoran Milanović i po toj osnovi morao naći u prvom redu.

Privatno vlasništvo

Predsjednik je ovoga puta dostojanstveno prešao preko ponižavanja koje su mu u Plenkovićevoj režiji priredili. Neću cjepidlačiti, neka nama mosta, kratko je rekao. Ali premijer se pokazao spremnim da Hrvatsku tretira kao svoje privatno vlasništvo. Kao da mu je Pelješki most ćaća sagradio, pa sam može birati koga će na proslavu pozvati, a tko mu je nepoželjan. Javnosti je otkrio opasnu količinu volje za privatiziranjem države. Most je grandiozan, svečanost će se dovršetka konstrukcijskih radova s velebnim vatrometom pamtiti, ali se premijer Plenković predstavio kao sitna duša. Ono što je i sam nazvao svehrvatskim projektom manifestno je prigrabio kao isključivo vlastitu zaslugu. Kritičarima takva postupka čak se smatrao potrebnim narugati kao grintavcima.

Andrej Plenković jako se izblamirao pretvarajući ono što je trebalo biti slavlje cijele nacije u HDZ-ov stranački dernek. Svečanost je djelovala poput partijskog kongresa. PHOTO: Grgo Jelavic/PIXSELL

Drugo, Andrej Plenković jako se izblamirao pretvarajući ono što je trebalo biti slavlje cijele nacije u HDZ-ov stranački dernek. Svečanost ugradnje posljednjeg čeličnog segmenta u tijelo mosta djelovala je poput nekog partijskog kongresa. Zapanjujuće, ali po prisutnim licima, repriziranje svojedobnog, u mandatu bivšeg premijera Ive Sanadera, u dva navrata upriličenog postavljanja kamena temeljca za Pelješki most. Jandroković, Bačić, Šuica… Čak je i davno, zbog prijateljstva sa Sanaderom otpisani stranački patrijarh Bebić, čuveni barba Luka, izvučen, kako bi se jahalo na tezi o HDZ-ovom autorstvu ideje o izgradnji mosta. Ista ona Dubravka Šuica, koja je nekad plazila za Sanaderom, sada kao jaka Plenkovićeva kadrovska uzdanica, u već viđenim egzaltacijama, na rubu euforije, baš kao i onda melje iste ofucane fraze koje ni premijerno nisu bile ništa više od političkog trasha. Šefovi se HDZ-a mijenjaju, samo je Šuica HDZ-ova konstanta. Sanader, Karamarko, Plenković dolaze i prolaze, ali je ona uvijek tu. Takvi su tipovi srčika HDZ-a.

Država = HDZ

Karakter stranačkog hepeninga dodatno je pojačan Plenkovićevom odlukom da na svečanost pozove i svog prekograničnog stranačkog jarana, notornog Dragana Čovića. Sramota, za predsjednika Hrvatske na Pelješkom mostu nije bilo mjesta, ali je itekako bilo mjesta za šefa bosanskohercegovačkog HDZ-a, kojega Hrvatska televizija lažno i vjerojatno ne posve slučajno predstavlja kao člana BiH Predsjedništva. Hrvatski premijer voli njegovo društvo, premda zbog velikog intimiziranja s teško kompromitiranim Čovićem trpi ozbiljnu reputacijsku štetu, kao što je trpi i zbog donedavnog partnerstva s pokojnim Milanom Bandićem. Intonirajući svečanost na mostu kao HDZ-ovo slavlje, Andrej Plenković cijelu državu stavlja u funkciju svoje stranke. Premda govori o zajedničkom, nacionalnom projektu, faktički ga svojata i stranački instrumentalizira. HDZ-ovo prisvajanje Pelješkog mosta otkriva već jako uznapredovalo maligno pretvaranje Hrvatske u partijsku državu.

Treće, premijer Plenković ne govori istinu pa se jako sramoti kad izgradnju jednog mosta predstavlja kao neki dosad neviđen graditeljski podvig. Bez obzira na njegovu estetsku vrijednost i dimenzije, Pelješki most nije nikakvo svjetsko čudo. Općenacionalna očaranost realizacijom tog projekta govori prije svega o stanju hrvatske države. Hrvatska ga sama nije bila kadra napraviti. Nit’ para, nit’ sposobnosti. Investicija je najvećim dijelom financirana europskim novcima, Kinezi su ga izgradili. Srećom! Veliko je pitanje kada bi se to bez njih uspjelo uraditi. U onih pet godina koliko je Sanader sa svojom korupciji sklonom družbom oko tog projekta metiljao potrošeno je brdo milijuna za gotovo nikakav rezultat. Sada su i radnici i materijal došli izvana, izdaleka. Hrvatska je u tome tek rubno sudjelovala. Premda će premijer danas govoriti da je na Pelješkom mostu radilo puno hrvatskih stručnjaka, da je realiziran „projekt veličine kakvoga nikada prije nije bilo“. Ali realiziran je tuđom sposobnošću.

Kinezi su sjajno odradili svoj posao. Ali hrvatske su firme svojedobno, za vrijeme Jugoslavije, bile sposobne graditi slične impozantne projekte po svijetu. Po Aziji i Africi, pa i po toj Kini koja nas svojim graditeljskom superiornošću danas fascinira. U međuvremenu uništene su i velike građevinske kompanije i sposobnost Hrvatske da nešto tako veliko sama napravi. Pelješki je most živi dokaz tehnološkog nazadovanja države. Hrvatska je napokon fizički spojena i to je ozbiljan razlog za slavlje, ali se njeni graditeljski, proizvodni i ekonomski kapaciteti ne povećavaju. Pokazuje to i katastrofalno neuspješan tijek postpotresne obnove koju bismo sami trebali odraditi. U više od godinu dana nakon potresa u Zagrebu su srušene tek tri jako oštećene kuće. Ni jedna se organizirano nije počela sanirati ili graditi. U sedam je mjeseci od potresa na Baniji obnovljeno samo 240 od petnaestak tisuća uništenih objekata. To je rezultat Plenkovićeve vlasti. Prekrasni most na jugu Hrvatske nije pravi pokazatelj njegovih (ne)sposobnosti.