Andrej Plenković zadovoljan je, kaže, načinom na koji se njegova Vlada nosi s korona-krizom. To nije nikakva novost. Premijer je redovito oduševljen svim potezima svoje vlasti. Velika je novost da ovoga puta njegovo raspoloženje, čini se, dijeli i javnost. S pogledom na susjednu Italiju, gdje su vlasti, političke i zdravstvene, zatečene izbijanjem epidemije zakasnile s reakcijom pa je situacija, očito, izmakla kontroli, Hrvatska općenito može biti zadovoljna spremnošću države na suočavanje s novom virusnom ugrozom.

Hrvatska nije korona-opasnost dočekala nespremna. Potezi vlasti ulijevaju povjerenje. Komunikacija s javnošću na zavidnoj je visini. Informacije su pravodobne i smirujuće. Pohvale prije svega idu novom ministru zdravstva. Široj publici dosad slabo poznati doktor Vili Beroš, inače cijenjeni neurokirurg, uspio je u kratkom roku svojim stručnim i autoritativnim nastupom steći povjerenje javnosti. Slično, apaurinski, djeluje i profesorica Alemka Markotić, ravnateljica Zarazne bolnice, stožerne ustanove za infektivne bolesti. Svojim nastupom i funkcioniranjem taj dvojac snaži vjeru u kompletan sustav. Prve pacijente, s kojima je korona ušla u Hrvatsku, brzopotezno su uspjeli detektirati. Pohvatana je zatim mreža kontakata pa se država zasad vrlo uvjerljivo nosi s epidemijom. Smirivanju panike jako su pomogli i vrhunski hrvatski znanstvenici, uglavnom oni s međunarodnom reputacijom. Politika je u ovom slučaju pametno u prvi red isturila stručnjake, a ona osigurava infrastrukturu. Načinom menadžeriranja krize javnosti se općenito šalje poruka da ima pilota u avionu. Virus je opasan, ali je zdravlje nacije u najboljim mogućim rukama.

Pilotiranje ministra Beroša

Teško je, naravno, predvidjeti kako će se situacija dalje razvijati. Ako se stvari uspiju držati pod kontrolom, ako boleština ne eskalira i ako Hrvatsku ekonomski ne baci na koljena, koronavirus bi se za Plenkovićevu vlast na koncu mogao pokazati prilično korisnim. Velike su nesreće politički jako potentne. Prirodne katastrofe ili druge izvanredne situacije, koje u javnosti siju uznemirenost i strah, politički su vrlo iskoristive. Marketinške su im mogućnosti ogromne. Ljudima na rukovodećim pozicijama, a prije svega političarima, pružaju priliku za lidersko dokazivanje. U rizicima bremenitim situacijama, koje traže neku vrstu sigurnosti, rastu političari koji se uspiju nametnuti kao nositelji rješenja, kao oni koji su kadri zajahati problem i upravljati krizom. Kvalitetna reakcija vlasti na bujajuću virusnu prijetnju mogla bi premijeru Plenkoviću i njegovoj vladi donijeti ozbiljne reputacijske dobitke. Građani – možda prvi put u mandatu aktualne vlasti – osjećaju da država služi njihovim interesima. Da netko brine o njihovom zdravlju. Da se radi nešto za njihovo dobro. Da vladajući u ovom slučaju nisu fokusirani isključivo na vlastiti pupak.

Situacija podsjeća na dramu s kojom se 2015., u predizbornoj godini, morao nositi tadašnji premijer Zoran Milanović. Prvo s divljanjem švicarskog franka koji je mnoge hrvatske građane bacio u dužničko ropstvo, a potom s migrantskim stampedom preko Hrvatske. Premda su ga mnogi, između ostalih i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, uvjeravali da će izazvati katastrofu, slom bankarskog sustava pa i kompletnog hrvatskog gospodarstva, Milanović se usudio donijeti zakon o konverziji kredita, koji se pokazao socijalno opravdanim i pravno potpuno utemeljenim. Kad je buknula izbjeglička kriza, a preko granice se svakoga dana slijevale tisuće nesretnika na putu prema zapadnoj Europi, Milanovićeva vlada organizirala je njihov prihvat i transfer, tako da je kroz Hrvatsku – a da domaća javnost to praktički uopće nije osjetila – prebačeno više od pola milijuna ljudi. Baš onako kako je ondašnji SDP-ov ministar Ranko Ostojić suvereno odradio migrantsku navalu, ministar Beroš danas pilotira korona prijetnjom. Svojedobno uspješno hvatanje problema za rogove donijelo je Milanoviću osjetan skok rejtinga, pa se ni izborna pobjeda više nije činila nedohvatnom, sve dok se u kampanji nije ritnuo i nekim nepromišljenim potezima, opskurnim druženjem sa šatorašima prije svega, upropastio svoje šanse. Andrej Plenković u borbi protiv korona-epidemije također može politički profitirati. Možda i preskočiti SDP, koji ga je u posljednje vrijeme uspio preteći.

Nova drama s migrantima

Pitanje je, međutim, što će se dogoditi ako se kriza produži ili izmakne kontroli, pa se broj zaraženih znatnije poveća. Dvije trećine hrvatskih firmi tvrde da već osjećaju posljedice korone. Nemoguće je prognozirati ni što će biti s hrvatskim turizmom. Prevelika oslonjenost na turističku privredu čini Hrvatsku vrlo ranjivom. Ranjivijom od zemalja koje nešto i proizvode. Situaciju usložnjava i moguća nova drama s migrantima, koju je otvaranjem svojih granica Turska najavila, a koju zatvorenošću svojih granica Europa čini praktički nerješivom. Hrvatska se danas odjednom nalazi između dvije vatre: s jedne strane koronavirus, s druge strane rijeke ljudi. U takvim prilikama nesigurnost i nervoza građana mogu rezultirati potezima i događajima na koje će vlast teško utjecati. Potencijalna histerija već se bila najavila, bjesomučnim pustošenjem polica u trgovinama ili napadima na Azijate po Hrvatskoj. Italija pokazuje da je civilizacija vrlo krhka, da ljudi lako zaplove u iracionalnosti. Pogotovo osjete li se zdravstveno ili životno ugroženima. Kataklizme znaju potaći solidarnost, ali i krajnje sebično, zvjersko ponašanje. Talijanski mediji javljaju o provalama mržnje i nasilja prema ljudima koji se smatraju nositeljima zaraze.

Lov na vještice nije uvijek pokrenut ljudskom zloćom, nego se hajka ovdje jako često i namjerno loži strahom. Strepnjom, stravom i panikom od drugačijega, od nepoznatoga, od ovoga ili onoga. Ciljano se izmišljaju prijetnje i ugroze kako bi se nacija neprestano držala u situaciji nervne napetosti, pod uzbunom, u svojevrsnom izvanrednom stanju. Populistička desnica živi od raspirivanja netrpeljivosti i omraze prema manjinama, posebice prema objektivno desetkovanoj srpskoj zajednici. Izbori u HDZ-u kao ključnu identitetsku razdjelnicu nameću imperativ: ne može s ljevicom, ali može s lopinama i banditima. Na karnevalima spaljuju lutke gej parova s djecom u naručju. Hrvatska se iz političkih razloga stalno pokušava kapacitirati fobijama: od Jugoslavije, od ćirilice i komunjara, od Srba i masona, od pripadnika LGBT zajednice, od onih koji pjevaju partizanske pjesme ili navijaju za Crvenu zvezdu ili Hajduk, od nedovoljno ispravnih Hrvata… U tom moru konstruiranih paranoja posve racionalan strah od koronavirusa djeluje raskrinkavajuće i oslobađajuće. Jer sve izmišljene opasnosti, kojima se pokreću i pumpaju društvene psihoze, razotkriva kao deplasirane. Opravdano je kad se Hrvatska boji bolesti, ali je posve bolesno kad svoje strahove hrani utvarama i političkim konfabulacijama.

Plenkovićev rat protiv Povjerenstva

Fokusiranost nacije na virusne beštijice omogućava vlasti da neke, po sebe neugodne stvari izmakne iz fokusa javnosti. Da ih, kako se to kaže, pomete pod tepih. Poput činjenice da svježe izvješće Europske komisije opet upozorava na naš nedovoljno dinamičan gospodarski rast. Hrvatska i dalje zaostaje za usporedivim zemljama u srednjoj i istočnoj Europi. Provedba reformskog programa također škripi. Kao i borba protiv korupcije. Hrvatska je uspjela postati jedna od najkorumpiranijih europskih država. Valjda zato i najnovije izvješće GRECO-a, antikorupcijskog tijela Vijeća Europe, usvojeno početkom prosinca, Vlada još ne objavljuje. Navodno zbog problema u prevođenju. Država koja trenutno predsjeda EU-om u tri mjeseca ne stiže prevesti jedan ne previše obiman dokument? Nalaz Bruxellesa vrlo se vjerojatno namjerno skriva od hrvatske javnosti, jer su neki njegovi dijelovi za aktualnu vlast prilično neugodni. Posebno dio koji se tiče Vladina odnosa prema Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa, koje se lani obratilo GRECO-u upozoravajući na političke pritiske i diskvalifikacije, odapete s najviših razina vlasti u Hrvatskoj.

Premijer Plenković, naime, vodi pravi rat protiv Povjerenstva: osporava im nalaze, odbija dostaviti traženu dokumentaciju, traži izuzeća, blokira rad, tužaka po sudovima. Sve kako bi srušio odluku da je prekršio načela savjesnog i transparentnog obnašanja dužnosti. Njegovo obraćanje pravosuđu posve je legitimno, kad se Upravni sud u Zagrebu ne bi napadno sinkronizirao s njegovim željama. Toliko da su suci u dva pokrenuta slučaja pomiješali uloge pa je jedan donio rješenje u predmetu koji vodi drugi. Kao da je riječ o istom, a ne dvama različitim spisima. Takvo, izvedbom sumnjivo angažiranje sudbene vlasti moguće je povezati s najavom da u Vladi pripremaju novi zakon o sprečavanju sukoba interesa, u koji će, kako veli nadležni ministar Malenica, ugraditi praksu upravnih sudova. Ovih koji pokazuju da su spremni suditi onako kako politička vlast zamisli? Dobar dio svoga premijerskog mandata Andrej Plenković potrošio je pokušavajući autonomnom Povjerenstvu povaditi zube. Trenutak u kojem je nacija okupirana prijetećim nadiranjem koronavirusa smatra, čini se, idealnom prilikom za realizaciju politički morbidnih planova.