U povodu punih osam godina od svoga dolaska na čelo Hrvatske demokratske zajednice, Andrej Plenković se počastio pohvalom da njegova stranka drži Hrvatsku na pravoj strani povijesti, pravoj strani prava i pravoj strani morala. Da nema HDZ-a, sve bi, valjda, otišlo u propast. Jer, po njemu, ništa drugo na političkoj sceni ne vrijedi. Šef države kompromitira Hrvatsku, opoziciju čine debili, mediji su glupi, pa se on, kaže, neprestance mora baviti političkom pedagogijom, učeći narod pameti.

Unatoč najavama, premijer obljetnicu vlastitog ustoličenja nije iskoristio za ozbiljno rezimiranje svojih godina vladanja HDZ-om i državom. Stranački je sabor HDZ-a pretvoren u predizborni skup njihova predsjedničkog kandidata Dragana Primorca. Silom prilika, jer ovaj prema anketama jako loše stoji. Ispod je HDZ-ovih izbornih rezultata, što znači da ga ni stranka ne doživljava kao svoj izbor. Zato je došlo do obrata u kampanji. Primorac više ne glumi nestranačkog ni nadstranačkog kandidata. U svom se govoru na HDZ-ovu stranačkom skupu konačno autao. Sada se predstavlja kao „predsjednički kandidat najjače stranke u povijesti Hrvatske“, na što je, kaže, ponosan. Potpuno je usvojio i Plenkovićevu retoriku. Hrvatski je premijer, tvrdi Primorac, jedan od najuspješnijih u povijesti Europe, usporediv – po njemu – možda samo sa svojedobnom engleskom premijerkom Margaret Thatcher, dok je Zoran Milanović izvor svih zala u državi. Veliko je pitanje može li mu zaokret u kampanji popraviti rejting. Njegov će vrlo izgledan neuspjeh na izborima zapravo predstavljati težak poraz za Andreja Plenkovića.

Ukrajina kao moneta sukoba

Možda bi premijeru za osmu obljetnicu njegova preuzimanja odgovornosti za vladajuću stranku i Hrvatsku trebalo pokloniti knjigu „Zašto nacije propadaju“ svježih nobelovaca Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona. Njihova studija, koju smo na ovom mjestu već više puta i prije Nobela citirali, tvrdi da sudbinu nacija bitno određuju institucije. Uključive ekonomske i političke institucije osiguravaju opći prosperitet, neuključive i zatvorene institucije, koje moć koncentriraju u rukama malobrojne vladajuće elite – umjesto da je široko distribuiraju i što većem broju građana omoguće participaciju – vode u stagnaciju i propadanje. Proces integriranja hrvatske države u europske institucije premijer Plenković dobro menadžerira. Uspješan je u privlačenju sredstava iz europskih fondova, što rezultira ekonomskim rastom Hrvatske. Pelješkim mostom, prometnicama, teško pokrenutom postpotresnom obnovom, financijskim poticajima, cijelim nizom postignuća kojima se običava dičiti. Ali njegove će godine vladanja Hrvatskom ostati zapamćene i po sustavnom uništavanju institucija hrvatske države. Po njihovom zauzimanju ili pretvaranju u mrtve ljušture. Umjesto jačanja i razvoja institucionalnog kostura Hrvatske, njegova ga vlast podlokava, sve do urušavanja. Dok premijer s govornice stranačkog sabora klikće o svojoj epohalnoj uspješnosti – otprilike, Tuđman je udario temelje, ali on je završio s realizacijom njegova projekta ispunjenja hrvatskog sna od stoljeća sedmog – institucionalno se tkivo Hrvatske razara.

Čak je i predsjedničke izbore, u kojima jako aktivno sudjeluje, Andrej Plenković pretvorio u svoj juriš za osvajanje institucije Predsjednika Republike. Uspije li, Primorcu je namijenjena uloga čuvara rezidencije na Pantovčaku. Mnogo je izglednije da će propasti. Da Zorana Milanovića ni nakon izbora neće moći izbjeći. Ali za njegovu se popularnost premijer jako naradio. Od prvoga je trenutka, od najave tvrde kohabitacije, pokazivao odbojnost, sve više i neprijateljski stav. Šefa države zbog njegova pogana jezika pokušava onemogućiti u konzumiranju ovlasti, što u nekim važnim aspektima jako otežava normalno funkcioniranje države. Nema dogovora o kadrovima u diplomaciji pa je Hrvatska valjda jedina zemlja s veleposlanicima kojima su – sve do jednoga – mandati iscurili. Svaki vodi svoju vanjsku politiku dok Ustav predviđa interakciju i suradnju. Zajedničkim snagama blokiraju rad Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost, institucija projektiranih kao mjesta susreta predsjedničke i premijerske vlasti. Sada se loptaju s vojskom i načelnikom Glavnog stožera. Eskiviranjem, danas čak i otvorenim odbijanjem bilo kakve kooperacije s institucijom Predsjednika države, čak i one koju Ustav nalaže, premijer Plenković je od Zorana Milanovića stvorio najvećeg protivnika svoje svemoći. To je ovome ključna platforma za osvajanje drugog mandata na Pantovčaku. Odnos prema Ukrajini, oko kojeg sada jako ratuju, tek je moneta u njihovu međusobnom potkusurivanju.

Obitelj Dujić jača od države

Plenkovićevo sustavno marginaliziranje i rasklimavanje antikorupcijskih institucija također radi za predsjednika Milanovića. Na HDZ-ovu saboru premijer je u jednoj rečenici tek spomenuo borbu protiv korupcije i jednakopravnost pred zakonom. Konkretno, da „baš nitko, bez obzira na ime i stranačku pripadnost, nema nikakav privilegiran status u hrvatskom pravnom sustavu“. Kako to u praksi funkcionira, ovih dana moguće je pratiti kroz aferu Nakaze. Aferu koja se tiče obitelji HDZ-ova uglednika Nediljka Dujića, voljom vladajuće partije šefa Hrvatskih šuma, koji po firmi zna zapošljavati prijatelje utjecajnika iz premijerova kabineta. Njegova je kći za požara u Šibeniku silom pokušala proći blokadni punkt, vrijeđajući i gazeći mladu policajku koja ga je čuvala. I koja je kaznenu prijavu protiv dotične sama morala podnijeti jer su joj nadležni to odbili. Čak su je stiskali da odustane. Onda je Državno odvjetništvo u Šibeniku – u kojem radi druga Dujićeva kći – prijavu brzopotezno odbacilo. U međuvremenu se saznalo da su Dujići svojedobno za sitne pare kupili državni stan, na koji nisu imali pravo i iz kojeg su se po sudskoj odluci morali iseliti. Sada ga iznajmljuju turistima. Do javnosti je potom procurilo i da se gospodin tata za recentnog posjeta šibenskoj policiji malo podružio s njihovim načelnikom, a rezervirano mjesto odmah ga je u drugom redu čekalo i na HDZ-ovu saboru. Sindikat policije tim povodom od nadležnih traži da mu dostave popis nedodirljivih, kako bi se znalo koga ne smiju dirati. Ni ministar ni ravnatelj policije ne reagiraju. Stručni nadzor nisu pokrenuli. Javnost je zbog otvorenog i grubog podređivanja policije interesima privilegiranih ogorčena. Premda je sve to već viđeno. Isti se obrazac ponavlja svaki put kad se neki viđeniji HDZ-ov junak nađe u problemima s pravnom državom. Zato je izmjenama zakona i kadrovskim intervencijama premijer Plenković već potaracao Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, a potom na čelo Državnog odvjetništva instalirao osobu kontroverzne umreženosti. Tako funkcionira njegova borba protiv korupcije. Nakon što su nadležne institucije u osam godina njegove vlasti polomljene i blesirane, neke i posve uništene.

Cirkusiranje s tajnim službama

Najnoviji udar na institucije događa se u formi sprdnje s obavještajnim aparatom. Premijer Plenković je od Sigurnosno-obavještajne agencije zatražio očitovanje o ispravnosti kritika kojima su njegova stranka i vlada izložene. Poziva se pritom na prethodni postupak predsjednika saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, SDP-ova Ranka Ostojića, koji je od SOA-e zatražio mišljenje o premijerovim insinuacijama da je kampanja predsjednika Milanovića financirana ruskim sredstvima. Njegove je optužbe kor HDZ-ovih redikula odmah spremno podržao. Jedan tvrdi da je to očito, drugi govori da postoje jasne indicije, treći da se dokazi skupljaju. SOA sve demantira. Ali potom Vlada od SOA-e traži provjeru političkih optužbi kojima ih šef države i opozicija znaju napadati. Od tvrdnje da vode veleizdajničku ili kvislinšku politiku i podanički izvršavaju naloge Bruxellesa do toga da se HDZ proglašava kriminalnom organizacijom i, navodno, nacističkom strankom. SOA odgovara da ne raspolaže saznanjima koja bi potvrdila takve navode pa premijer sada s pravedničkim gnjevom traži isprike. Premda se sam za izjave o ruskim parama na Pantovčaku nije ispričao.

Neke iz te kupusare SOA-i na provjeru upućenih diskvalifikacija na račun svoje vlasti, primjerice, onu o nacionalnoj izdaji, Plenković je trebao rješavati s Domovinskim pokretom, strankom s kojom je danas u partnerskom koalicijskom zagrljaju. Neke druge, poput nazivanja HDZ-a kriminalnom organizacijom, naslanjaju se na pravomoćnu sudsku presudu. A mogle bi se nasloniti i na dugu nisku korupcijskih afera koje su njegov tim u oba prethodna mandata brutalno desetkovale. Tvrdnje da Milanović insinuira o nacističkom karakteru HDZ-a posve su izmišljene. Vjerojatno se referiraju na predsjednikovo svojedobno nazivanje bivšeg ministra Banožića gaulajterom.

Ali neovisno od toga, premijerovo se cirkusiranje s tajnim službama ne može proglašavati nastavkom nove prakse koju je opozicija navodno inaugurirala. Između HDZ-ovih i oporbenih zahtjeva Sigurnosno-obavještajnoj agenciji postoji ogromna razlika. Ostojić nije tražio da SOA arbitrira u političkoj utakmici. U političkoj borbi znaju padati teške riječi, objede i uvrede. Kad premijer šefa države i opoziciju proglasi talogom, a oni njemu prišiju da je briselski potrčko ili politički udav, to je žestok dribling na političkom terenu. Ali posve je nešto drugo kad se lansira kleveta da predsjednika Republike financiraju Rusi. Takva optužba izlazi iz kruga političke borbe i ulazi u zonu zakonske odgovornosti. Opozicija od SOA-e nije tražila pravorijek u političkom sporu. Nisu tražili da se tajne službe, recimo, očituju o političkoj diskvalifikaciji da Milanović vodi prorusku politiku. Tražili su provjeru tvrdnje da je ruski plaćenik. Što bi, po prilici, bilo isto kao da se premijera Plenkovića napadne insinuacijama da je Rafale kupio jer mu Francuzi financiraju kampanju ili neke druge stranačke ili privatne potrebe. U tom bi slučaju njegovo obraćanje SOA-i bilo opravdano. Ovako je nedopustivo uključivanje tajnih službi u političku utakmicu.

Uvođenje SOA-e na politički teren grubo je narušavanje demokratskog karaktera države. Plenkovićeva se vlast famoznim lex AP-om odlučila zaštititi od informacija koje joj rade političku štetu. Sada ide korak dalje pa uvlačenjem obavještajne agencije u politički obračun pokušava osigurati vlastitu nedodirljivost. Vrlo alarmantno ako je riječ o stranci koja je u svojoj prošlosti tajnu policiju na različite načine već znala zloupotrebljavati. Prije svega za destrukciju opozicije i teroriziranje novinara. Iz tog se vremena izašlo s tisućama dosjea posve nepotrebno maltretiranih građana. Proces depolitiziranja i profesionalizacije sigurnosnih službi uspješno je proveden. Zahvaljujući i nekim respektabilnim ljudima koji su im posljednjih godina bili na čelu. Ali HDZ-ov, uvjetno rečeno, povratak korijenima, rikverc u praksu kriminalnog izopačenja tajnih policija, nije isključen. Što se pokazalo već na nizu drugih institucija hrvatske države. Koje su danas u lošijem stanju nego što su bile i koje će netko drugi, nakon Plenkovićeve ere, morati graditi.