Veliki demokratski legitimitet novog starog vodstva Hrvatske demokratske zajednice, tako Andrej Plenković tumači rezultate netom provedenih izbora čelništva svoje stranke. Zajedno sa svojim zamjenikom Medvedom i četvero potpredsjednika, Anušićem, Bačićem, Butkovićem i Zdravkom Bušić, dobio je novi mandat za vođenje HDZ-a. Željenu im demokratsku legitimaciju, smatra Plenković, osigurava veliki odaziv na izbore i broj osvojenih glasova. Na birališta je izašlo, razdragano objašnjava, “čak 40 posto članova HDZ-a“. On je dobio skoro 85 tisuća glasova, ostatak ekipe nešto manje.

Njegovi izbori, međutim, imaju ozbiljne falinke. Odaziv na unutarstranačke izbore od četrdesetak posto, značajno manji od izlaznosti na nedavne parlamentarne izbore, nije nikakav uspjeh. To znači da je oko 60 posto članova HDZ-a odlučilo ne sudjelovati. Nisu smatrali potrebnim izaći na izbore i dati svoj glas. Sam je Plenković nedavno, zagovarajući smjenu predsjednika Milanovića, objašnjavao kako dvije trećine hrvatskih građana misli da su na Pantovčaku potrebne promjene. Svoje zaključke izvlači iz činjenice da šef države prema recentnim istraživanjima može računati na trećinu glasova (prema RTL-u skoro 36 posto), što mu trenutno osigurava vrlo uvjerljiv status favorita. Ako bi se Plenkovićevi rezultati uparili s modelom po kojem on mjeri Zorana Milanovića, onda je valjda nesporno da ozbiljna većina HDZ-ova članstva, šezdesetak posto, želi promjenu na čelu stranke.

Manjak demokracije

Još je veći problem u tome što izbora u HDZ-u zapravo nije ni bilo. Plenković je faktički upriličio izbore bez izbora. Ni on ni njegovi pobočnici nisu imali protukandidate, baš ni jednoga. Čak je i komunistička partija bila demokratičnija. Osamdesetih hrvatski komunisti svoja rukovodstva počinju birati između više kandidata, s otvorenih lista. Četrdesetak godina kasnije HDZ se vraća zatvorenim listama. Povijesni rikverc, redukciju demokracije, šef HDZ-a objašnjava uspješnošću svoje vlasti. Očekivano je, kaže, da nemaju konkurenciju. Zbog izbora koje su dosad dobili i postignuća njegove vlade. Ne mijenja se tim koji pobjeđuje, nitko nije lud ići u utakmicu u kojoj nema šanse, diči se. Ali prije će biti da HDZ-ovi izbori bez protukandidata nisu rezultat manjka ambicija među mogućim pretendentima, nego vrlo vjerojatno viška straha od njihova pokazivanja. Prije četiri godine Plenković je imao konkurente, koji su nakon njegove pobjede u stranci tretirani kao poražena strana. U tri HDZ-ova izborna ciklusa u kojima je sudjelovao, voljeni se vođa na čelo stranke dva puta dao izabrati kao jedini kandidat. Prije osam godina takvu je poziciju izričito uvjetovao. Sada je predstavlja kao logičnu posljedicu njegove navodne superiornosti. Možda će Andrej Plenković u narednoj fazi poželjeti da po istom modelu organizira i izbore u državi. Možda na osnovu tri HDZ-ove pobjede na parlamentarnim izborima zaključi da su Hrvatskoj izborna utakmica i izlazak na birališta zapravo nepotrebni. Da se sav taj „praznik demokracije“ eventualno može odglumiti, fingirati. Kao što se fejka u HDZ-u.

Iznevjerena obećanja

Premda vladajuća stranka demokratske standarde u izbornom postupku više lažira nego što ih poštuje, šef se HDZ-a ne prestaje hvaliti njihovim navodnim procvatom unutarstranačke demokracije. Egzaltira o tome kako izgaraju promovirajući demokratske procese, jer samo stranka jake demokratske prakse, reći će, može promicati i razvijati demokraciju u društvu. Prije osam godina, na početku ere svoga vladanja HDZ-om, Plenković je – treba li uopće podsjećati – najavljivao da će mijenjati stranku kako bi mogao promijeniti Hrvatsku. Njegovoj premisi da je transformacija HDZ-a uvjet za pozitivne promjene u državi, nema mane. Stranku je u dosadašnja dva mandata financijski uspio konsolidirati, politički malo popeglati, deradikalizirati i zauzdati, svoju je poziciju učvrstio, uzdigao do faraonskog statusa, kulta ličnosti, kakav HDZ-ovi šefovi znaju uživati sve dok sljedbi osiguravaju da je na vlasti. Ali karakter se HDZ-a nije promijenio. Premijer bi sada po mjeri nepromijenjenog ili minimalno promijenjenog HDZ-a oblikovao Hrvatsku. Više ne govori o tome da će reformski inovirati HDZ, nego da će državu porihtavati po partiji. Hrvatskoj se demokraciji crno piše bude li svoju razinu prilagođavala stanju stvari u Plenkovićevoj stranci.

HDZ-ova je izborna autokracija odvela Hrvatsku u stanje jednostranačja. Faktičke svevlasti jedne partije pod krinkom političkog pluralizma. Predsjednik Tuđman startao je devedesetih s odbacivanjem trodiobe vlasti. Kasnije se, a posebno u toku pristupanja europskim integracijama, Hrvatska demokratizirala. Formirala je i gradila nezavisne institucije. Trudila se poštovati procedure. Da bi posljednjih godina intenzivno krenula u njihovo razgrađivanje i eutanaziranje. Za razliku od Tuđmana, koji je u svoju vlast znao uključivati i nestranačke ljude, šireći tako svoju kadrovsku bazu i izvan HDZ-a, Andrej Plenković mnogo je rigidniji. Voli se zakititi demokratskim cvijećem, ali Hrvatska je danas ponovno u vlasti samo jedne stranke, odnosno jednog čovjeka. HDZ-ov je model vladanja državom nedemokratski, čak antidemokratski. Brojne korupcijske afere, kojima Plenkovićeva vlast obiluje, nisu rezultat samo lošeg ljudskog materijala, nego su i posljedica sustava, skrojenog slijedom u HDZ-u ukorijenjenog shvaćanja da cijelu Hrvatsku smatraju svojim vlasništvom, s neograničenim pravom raspolaganja. To se neće mijenjati ni korigirati. Nema najava koje bi na takvu mogućnost upućivale. Upravo suprotno, gazdinski se odnos prema državi dodatno pojačava. Dok s novim mandatom u jedrima najavljuje da će pojačati „filtere unutar stranke, tako da bude što manje faula u napadu i ofsajda koji štete HDZ-u“, Andrej Plenković kao premijer praktično pokazuje na kakvo je filtriranje mislio. Njegova vlada na zatvorenom dijelu sjednice imenuje nove članove upravnih vijeća bolnica isključivo po stranačkom ključu. Dosad su barem neke od njih vodili ljudi koji nisu bili dio HDZ-ovih struktura. Ali premijer je na početku svog trećeg mandata odlučio da samo partijski odabranici, često nestručni, mogu upravljati bolničkim ustanovama, što je sigurno veliki demokratski iskorak.

Kasta nedodirljivih

Dok HDZ-ovo jato privilegira, Plenkovićev model upravljanja državom, s druge strane, isključuje i u neravnopravan, drugorazredan položaj gura sve ostale. Hrvatsku je rascijepio na vlasti bliske pripadnike Partije i one koji tom elitnom HDZ-ovu klubu povlaštenih ne pripadaju. Kastu nedodirljivih i obespravljenih. Naravno da takva podjela i diskriminacija rađaju frustracije i radikalizme. Osjećaj političke nemoći logično za posljedicu ima narastanje nezadovoljstva, u širokoj skali sve do gnjeva i bijesa. Pametna bi ga i odgovorna vlast pokušala demobilizirati, njegovanjem političkog i socijalnog dijaloga i kulture kompromisa. A ne zalijevanjem vatre benzinom. Plenkovićevim već užasno dosadnim jadikovkama kako mu politički oponenti bezrazložno, divljački i s mržnjom kontriraju.

Polarizacija se Hrvatske ulaskom desničarskog Domovinskog pokreta u vlast zaoštrava. Novi su Plenkovićevi partneri – sirovi, slabo obrazovani i često neotesani – svoje uvezivanje s HDZ-om spremni tumačiti kao dopusnicu da svojim desnilom mogu maltretirati cijelu Hrvatsku. Za razliku od šefa HDZ-a, apostola stabilokracije, koji običava sedirati hrvatsku javnost, DP na političkoj sceni stalno stvara histeriju, vrišti, brahijalno prijeti, najavljuje progone i čistke. Raspiruje atmosferu nesnošljivosti i isključivosti. Najavu su pokretanja novih Rodnih studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu iskoristili za razbuktavanje ideoloških sukoba, kakvih u Hrvatskoj odavno nije bilo. Bivša ministrica Vesna Pusić tvrdi da DP ne može imati previše utjecaja na stvarnu politiku Vlade, ali može imati i ima utjecaj na hrvatsku javnost i opću političku atmosferu. Njihove izjave i stavovi, politički zahtjevi i potezi, generalno DP-ovo sudjelovanje u vlasti, kaže Vesna Pusić, šalje poruku svim desnim ekstremistima, šovinistima i antigrađanskim akterima da je njihovo vrijeme došlo. Zato su zaredali incidenti diljem Hrvatske, zato se kvare međunacionalni odnosi i opasno zaoštravaju svjetonazorski i kulturni ratovi. Vesna Pusić primjećuje da u posljednje vrijeme neke ključne europske zemlje, u kojima su se ekstremni populisti također razgoropadili, počinju organizirati ozbiljan otpor. Njena je poruka da se i u Hrvatskoj nužno suprotstaviti uzurpaciji slobode i demokracije.

Ali Andrej se Plenković pravi lud, kao da ga se sav taj desničarski rusvaj u izvedbi DP-a uopće ne tiče. Kad ga pitaju o udaru njegova koalicijskog partnera na Rodne studije, kaže da to nije predmet njegova interesa. Pitajte njih, odgovara. Njegovi su stavovi, tvrdi, poznati. Autonomiju Sveučilišta ne dovodi u pitanje, studijskim se programima ni dosad nije bavio. Ali ministar je Fuchs stopirao izdavanje dopusnice, vjerojatno kupujući vrijeme za odluku. Plenkovićev je problem da podrška furioznom DP-u dolazi s Kaptola, eksplicitnim pozivom političkim vlastima da zgaze akademske slobode i autonomiju Sveučilišta i onemoguće otvaranje Rodnih studija. „Zakonodavac ima pravo, čak i dužnost ograničiti i zabraniti studijske programe na javnim sveučilištima koji nisu u skladu s uvjerenjima većine građana“, tvrdi Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax. Vlasti to pravo nemaju, što biskupi teško da ne znaju. Laž ne postaje istina ni kad se izgovara s oltara. Ali njihov poziv na kršenje Ustava nadležne su adrese glatko prešutjele. Ustavni sud ne reagira. Sveučilište i Rektorski zbor također se ne oglašavaju. Na pozive DP-a, poduprte biskupskim blagoslovom, na dokidanje Ustavom im garantirane autonomije ni da bi trznuli.

Andrej Plenković, međutim, nema pravo na šutnju. Njegovom je odlukom Domovinski pokret postao dio vlasti i sada s pozicije vlasti sluđuje i unazađuje Hrvatsku. Ono što mu rade ni po njegovu premijersku vjerodostojnost nikako nije neutralno. Europa radi sanitarni kordon protiv ekstremizma, u Hrvatskoj mu otvaraju prolaz do vrha države. Jesu li u HDZ-u ostali bez snage ili im je usfalilo pameti?