Zahvalnica iz Srbije još nije stigla. A trebala bi. Jer svaki put kad se ondje netko u vlasti sjeti optužiti Hrvatsku da je ustaška država, ekipa se ovdje potrudi osigurati argumente koji tjeraju vodu na mlin takvim u osnovi besramnim kvalifikacijama. Scenarij se upravo ponavlja i ovih dana. Nakon što je nedavno srpski predsjednik Vučić ustvrdio da nema razlike između sadašnje Hrvatske i nekadašnje NDH, a njegov ministar Vulin izjednačio današnju Hrvatsku s ustašama, dogodi se, baš kao naručen, prošlotjedni ustaški dernek u Imotskom na kojem se hrvatska mladost zabavlja uz ustaške insignije i masovno pjevanje strašnih koljačkih budnica.

Tuđman bez kompromisa

Naravno da Hrvatska nije ustaška zemlja. Nije to ni po svojoj konstitucionalnoj samodefiniciji ni po vrijednosnom raspoloženju svojih građana. Ali činjenica je da ima problema s filoustaškim incidentima i s njihovom neugodnom eskalacijom. Hrvatska se tih tereta mora riješiti radi sebe i vlastite budućnosti. Tjedan ustašluka u Imotskom, gdje su u dva navrata, na dva koncerta, s notornim Markom Perkovićem Thompsonom u glavnoj ulozi, tisuće uglavnom mladih ljudi paradirale u crnom i pjesmom slavile ustaške zločince, ozbiljan je razlog za alarm. Tako masovnog defilea povijesnih mrakova i otvorene ustaške rekonkviste nije bilo ni u konfuznim i ratnim devedesetima. Djeca se kite ustaškim ZDS-om, pozdravom pod kojim je Nezavisna Država Hrvatska provodila rasne zakone i po svojim logorima smrti likvidirala desetke tisuća ljudi. Zborno urlaju pjesme koje se referiraju na zloglasnu Crnu legiju. Naravno da se sva ta crnokošuljaški kostimirana omladina ne može smatrati ustaškom. Većina samo pojma nema pod koje se barjake stavila. Mnogi bi se sigurno zgrozili samo kad bi malo bolje poznavali povijesne činjenice. Ali država ih je propustila educirati, odgojilo ih je društvo. Odrasli su u zemlji u kojoj se ustaški sentimenti uvažavaju. U naciji u koju se godinama ucjepljuje nekritičnost i benevolentnost prema strahotama endehazijskog nasljeđa.

Ne treba se onda čuditi da se koketiranje s ustašlukom omasovljuje. Tisuće klinaca navlače HOS-ove majice, vjerojatno uvjerene da su ih u Domovinskom ratu nosili najveći junaci. Ne ističu oznake nekih drugih, za obranu Hrvatske mnogo važnijih postrojbi. Rezultat je to posljednjih godina intenzivirane kampanje prenaglašavanja HOS-ove uloge u ratu devedesetih. Kampanje kojoj je cilj unošenje ustaških oznaka u javni prostor i posljedično svojevrsno normaliziranje ustašluka. Zastrašujuća je ipak masovnost. Broj onih koji su u Imotskom bili spremni zapjevati koračnice u kojima se veličaju klanja ljudi. Kao što je strava kad se po Srbiji krene skandirati: „Nož, žica, Srebrenica.“

Predsjednik Tuđman nije imao dilema oko HOS-a. Junaci, ali zavedeni, i svojim naslanjanjem na ustašku simboliku štete Hrvatskoj. „HOS nam je nametnut kao uteg da bi nas dalje obilježavali kao profašističku, proustašku organizaciju”, govorio je. Zato je – unatoč krajnje rizičnim ratnim okolnostima – inzistirao na tome da se uklope u regularnu hrvatsku vojsku. Ivo Sanader također je imao jasan i odlučan stav. Brzopotezno je uklonio ustaške spomenike, dijaspori pisao otvorena pisma s rezolutnom porukom da je povijesni revizionizam, s romantiziranjem NDH, suprotan hrvatskoj državnoj politici. Ni Andrej Plenković ne misli drugačije, ali je kalkulant i kukavica. Kad se ustaški ZDS preko HOS-a pojavio na spomeniku nadomak Jasenovca, nije imao petlje da problem riješi onako kako su to radili Tuđman ili Sanader, nego je kupujući vrijeme formirao nekakvu komisiju, koja je umjesto bistrenjem prošlosti rezultirala njenim daljnjim zamućivanjem. Hrvatskoj je ponuđena bizarna formula o dvostrukoj konotaciji ZDS-a: kao ustaški pozdrav ne može, ali kao dio HOS-ova amblema u komemorativnim okolnostima može.

Moralni idiotizam

Model je, posve očekivano, iskorišten kao nosač za unošenje ustašije u politički i javni mainstream te njeno povezivanje s Domovinskim ratom. Operacija se pokazuje uspješnom, toliko da s godinama prestaje potreba za kamufliranjem. U Imotskom više nema mimikrije. Crni ustašluk otvoreno nastupa. Bez skrivanja iza HOS-a. grad se prolamao od pjesama u čast ustaških zločinaca Francetića i Bobana. Mladi su dizali desnicu na fašistički pozdrav, kao da su trenirani u Hitlerjugendu. Tezom o dvostrukoj konotaciji ZDS-a ustaški je pozdrav dobio pravo građanstva. Kao da ga je opralo, što, naravno, nije moguće. Nije moguće preko Domovinskog rata oprati strahote koje se iz vremena NDH za njega vežu. Ni destigmatizirati ono što je ustaškim zločinom zauvijek kompromitirano. Takvim se miksanjem nespojivog samo stvara konfuzija.

Tendenciozno ambivalentnim su tumačenjem ZDS-u otvorena vrata sve do vrhova politike i najviših državnih institucija. Sa „Za dom spremni!” prvi je u Saboru lani pozdravio Miro Bulj, gradonačelnik Sinja, koji ovih dana opravdava recentne događaje u Imotskom tvrdeći da je narod na tamošnjim koncertima na „zdrav i ispravan način slavio domoljublje, našu vjeru i vrijednosti Domovinskog rata”. Bulju možda nedostaje obrazovanja, ali kao svojevrsni pučki tribun nekakav bi osjećaj za moralnost morao imati. Slaviti ustaške zločince ne može biti ni ispravno ni zdravo. Više je znak moralnog idiotizma. HOS-ovu je zastavu sa ZDS-om potom za saborskom govornicom razvio suverenist Marijan Pavliček, ovaj kojeg sada ne puštaju u Srbiju. Ni na njegovu provokaciju nitko od nadležnih nije reagirao. Nedavno će i HDZ-ov gradonačelnik Dubrovnika Franković okupljene na nekom javnom skupu počastiti službenim pozdravom ustaškog pokreta, na što mu je potpredsjednik Plenkovićeve vlade Medved srdačno zapljeskao. Gradonačelnik Imotskog također je iz HDZ-ovih redova. Nakon raspojasanog ustašluka u njegovu gradu gospodin se Budalić smatrao potrebnim pohvaliti da za spornih koncerata nije bilo nikakvog oštećenja imovine, ni nasilja, ni prometnog kolapsa. Proslavom Oluje u Kninu s glasnim su ZDS-om i ove godine, kao da je to najnormalnije, prodefilirali likovi u crnom, koji se otvoreno deklariraju kao ustaše. I prošlogodišnja je Kolona sjećanja u Vukovaru bila predvođena HOS-ovim crnim zastavama, iza kojih je cijeli državni vrh koračao u ustašolikoj inscenaciji podvijena repa.

Plenković nema hrabrosti

Strah je vjerojatno razlog da se ni nakon događaja u Imotskom, od kojih se poštenom svijetu ledi krv u žilama, politička vlast ne oglašava. Šuti premijer, šuti Vlada, šuti ministrica kulture. Ne čuje se ministar branitelja ni onaj za pravosuđe. Ne javljaju se Hrvatska akademija, ni Matica hrvatska, ni hrvatska inteligencija. Očitovao se samo predsjednik Republike. Zoran Milanović ovoga je puta reagirao ispravno i pravodobno. Odmah nakon prvog koncerta osudio je ponašanje izgrednika u Imotskom. „Ustaški pozdravi, obilježja i pjesme koje nedvojbeno slave režim tzv. NDH nemaju i ne smiju imati mjesta u današnjoj, demokratskoj Republici Hrvatskoj”, poručuje šef države te u skladu sa svojim ovlastima od državnog sustava traži da takvi ekscesi ne smiju proći bez sankcija, odnosno reakcije državnih institucija zaduženih za javni red i mir te poštovanje zakona.

Posjetitelji u Imotskom odrasli su u zemlji u kojoj se ustaški sentimenti uvažavaju. FOTO: Ivana Ivanovic/PIXSELL

Tek kad pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter sa zabrinutošću konstatira da su „otvoreno glorificiranje ustaškog pokreta iz razdoblja NDH” državni dužnosnici odšutjeli, bez reakcije i jasne javne osude, javlja se HDZ. Svojom skandaloznom objavom vladajuća se stranka zapravo postavlja kao tihi, implicitni saveznik ustašofilije. Umjesto s ustašijom, mnogo se vatrenije obračunava s njenim protivnicima. U HDZ-ovu se priopćenju, doduše, kaže da najoštrije osuđuju korištenje nedopuštenih ustaških simbola i zastava u Imotskom te od policije i sudova očekuju primjerenu reakciju. Ali mnogo će gorljivije osuditi predsjednika Milanovića napadajući njegovu reakciju na imotski festival ustašluka. Valjda je premijera Plenkovića jako uzrujala njegova inače točna konstatacija da je dvostrukom konotacijom ustaškog pozdrava otvorio prostor raznim zloupotrebama hrvatskih branitelja i Domovinskog rata. HDZ uzvraća podmetanjem da je šef države – kojega ne zovu predsjednikom Republike, nego samo SDP-ovim predsjedničkim kandidatom – iskoristio neprimjerene i protuzakonite postupke dijela ljudi u Imotskom da bi kriminalizirao cijeli skup s više od dvadeset tisuća građana. Bezobrazno lažu optužujući ga da je prijetio hapšenjem svih koji su mu na parlamentarnim izborima uskratili glas. Pokušavaju ga delegitimirati spominjući da na mahanje jugokomunističkom zastavom na nekom skupu nije reagirao. Hrvatsku se zastavu s crvenom petokrakom rijetko može vidjeti, pojavila se jednom ili dva puta u posljednje vrijeme. Ali to je jedna od povijesnih zastava Hrvatske. U izvorišnim se osnovama hrvatskog Ustava u državotvornom nizu, kao dio uspostave temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, spominju odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske iz 1943., zatim ustav Narodne Republike Hrvatske iz 1947. te poslije ustavi Socijalističke Republike Hrvatske od 1963. do 1990. Sve to „nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske” iz 1941.

Stoga je razlika između crvenih i crnih zastava golema. Kao što su ogromni kontrasti između ustaša i partizana, između NDH i Jugoslavije. Nikakvom se mantrom o osudi dva totalitarizma velike razlike u povijesnom nasljeđu Hrvatske ne mogu poništiti ni nivelirati. Napadajući šefa države gdje bi ga trebalo podržati, u osudi proustaških mahnitanja, HDZ je faktički odlučio stati na krivu stranu povijesti. Iz njihova se galimatijasa najbolje može vidjeti zašto je ustaški ZDS preplavio Hrvatsku. Zato što Plenkovićeva vlast nema hrabrosti zaustaviti mrakove. Zato što se špekulantski i sama otvorila njihovu utjecaju. Zato što neki dijelovi HDZ-ova establišmenta funkcioniraju kao jataci onih koji Endehaziju preko Domovinskog rata pokušavaju rehabilitirati.

Hrvatska je Vlada nedavno trojicu crnogorskih političara proglasila nepoželjnima zbog njihova sudjelovanja u donošenju beogradskim, odnosno velikosrpskim interesima diktirane Rezolucije o Jasenovcu. Bilo bi jako dobro kad bi na isti način tretirala i one koji protagoniste jasenovačke tvornice smrti ne prestaju javno slaviti.