Nije iznenađenje da je HDZ-ova parlamentarna većina odbila prijedlog zaključaka koje je predsjednik Republike izvanredno sazvanom Saboru uputio. Odbili su zahtjev da Vlada u roku od dva tjedna riješi problem štrajka sudskih službenica i osigura normalno funkcioniranje trenutno posve paralizirane sudbene vlasti te utvrdi institucije i osobe odgovorne za financijsku štetu nastalu u nedavno otkrivenoj plinskoj aferi.

Nije, međutim, bilo očekivano da će vladajući toliko zahiriti, da će svom silinom udariti i na najslabije. HDZ-ov blok nije kontrirao samo šefu države i opoziciji, nego je glasao i protiv radnika. Glasali su protiv prijedloga da se sudske službenice, koje su već osmi tjedan u štrajku, ne ostave bez plaća. Digli su ruku za Vladinu odluku da im dane u zakonitom štrajku neće platiti. Takva je ekstremna bešćutnost ipak iznenađujuća. Ne zato što bi Plenkovićeva vlast bila empatična prema sirotinji, nego zato jer je pokazivanje socijalne neosjetljivosti i surovosti nepametno. Proizvodi reputacijsku štetu. Što je premijer već mogao naučiti, nedavno, kad je vlastitoj stranci morao narediti da se zbog negodovanja javnosti opozove jedna bezdušna odluka o roditeljima njegovateljima. HDZ-ova brutalna odluka da se sudskom proletarijatu ne plate dani provedeni u štrajku jako revoltira ljude. Prije više od trideset godina veliki je Vlado Gotovac, političar s dušom, grmio protiv nekadašnjih silnika koji će umrijeti sami „u pustoši svog mrtvog srca“. Teško vlasti koja ne oklijeva pokazati da srca nema.

Moć većine

Premijer Plenković na izvanrednom je maratonskom zasjedanju Sabora demonstrirao moć svoje većine. Može odbiti i može izglasati sve što hoće. U sabornici je, tvrdi, pobijedio, ali možda je upravo izgubio naredne izbore. Ili se jako približio takvoj mogućnosti. Presedanska, po prvi put odlukom šefa države sazvana sjednica Sabora, okončana je dubioznim pobjedama i decidiranim porazima. Pobjedama koje to nisu i porazima koji to jesu. Dobitnici nisu sasvim izvjesni, ali su gubitnici prilično jasni.

Sudske radnice u štrajku nisu dobile potporu u odlukama Sabora, ali je njihov problem dobio na vidljivosti. Stavljen je na dnevni red izvanredne sjednice, o njihovom se položaju i posljedičnoj blokadi pravosudnog sustava vijećalo čitav dan, do duboko u noć, njihovu bitku za dostojanstvenu plaću prati značajna podrška socijalno senzibilizirane javnosti. Propao je plan da ih ljetna fjaka gurne u zaborav, gdje bi ih željezna ruka egzistencijalnih potreba mogla lomiti. Premijer Plenković morat će nešto napraviti. Morat će već i zato jer štrajkom uzrokovana blokada pravosudne vlasti pogađa sve veći broj građana. Možda bi premijer sudske službenice otresao s revera, kao da ih nema, ali štetu trpe grupacije, i poslovi, malo jačeg kalibra, interese kojih ne smije zanemariti. Molbu šefa Vrhovnog suda Dobronića da ga primi na razgovor tjednima je bahato ignorirao, sada najavljuje da bi dijalog s prvim čovjekom sudske vlasti ipak mogao otvoriti.

Milanovićeva snaga

Predsjednik Milanović također je profitirao. Nešto sitno, ali svaki se punat broji. Premda mu je HDZ sve zahtjeve odbio i njegovo je izvanredno zasjedanje Sabora proglasio nepotrebnim. Ali, Plenkovićeva se stranka ni sama sa sobom nije mogla dogovoriti je li se šef države sazivanjem parlamenta stavio u funkciju opozicije ili je odlukom da na sjednicu osobno ne dođe izdao opoziciju. S obje je tvrdnje HDZ istodobno tamburao. Premda nevoljko, sa zadrškom – jer sam nije bio sklon takvom potezu – Milanović je zahtjevom za izvanrednim zasjedanjem Sabora pokazao snagu. Pokazao je odgovornost prema javnosti i prema vlastitoj ustavnoj obavezi briganja o redovitom i usklađenom djelovanju te stabilnosti državne vlasti. Ako je zbog štrajka sudskih službenica cijela jedna grana vlasti već gotovo dva mjeseca u blokadi, onda predsjednik Republike nije mogao ne reagirati. Izdao bi vlastitu funkciju i dužnost da je glavu okrenuo na drugu stranu. Njegova je zainteresiranost za socijalne teme – za teme života radnika i građana – ionako slabašna. A ni borba ga protiv korupcije ne zanima previše. O kriminalnim aferama Plenkovićeve vlasti uglavnom ne govori. Svoju reputacijsku korist od presedanskog stavljanja na dnevni red Sabora dvije ozbiljne krize koje tresu Hrvatsku, Milanović je vlastitim izjavama sam uspio umanjiti. Blazirano relativizirajući domete parlamentarne rasprave, proglašavajući je neobaveznim haklom, u kojem opozicija mora paziti da nešto ne porazbija.

Premda opozicijske stranke ni s jednim od svojih zahtjeva nisu uspjele, pa ih se lako može proglasiti poraženom stranom, neku su, za njih dragocjenu, korist izvukle. Inzistirale su na raspravi, solidarizirale se s radnicama u štrajku, tražile deblokadu pravosuđa te razbijanje i demontažu plinske mafije. Premda je u njihovim istupima bilo mnogo općih mjesta, nepotrebnog razlijevanja i praznog hoda, demagogije i jadologije, nekoliko je opozicionara, uglavnom opozicionarki, jako dobro iskoristilo priliku. Javnosti su se predstavili kao snažne političke ličnosti. Oporba je – također važno – pokazala da može raditi zajedno. Od ljevice do desnice ujedinjena oko nekih važnih tema, kao što je solidarnost s radničkom sirotinjom i borba protiv HDZ-ove potpuno podivljale korupcije. U zemlji u kojoj je vladajuća stranka okupirala državu i veliki dio društva, opozicija nema šanse ostane li pocijepana svojim međusobnim rivalstvom i sukobima. Trening na izvanrednoj sjednici Sabora možda bi mogao biti instruktivan. Za njih bi na koncu mogla raditi i činjenica da HDZ svojim ekstra bahatim i do neba vrištećim potezima, kao što je ostavljanje štrajkašica bez plaće, mobilizira biračko tijelo opozicije.

Premijer Plenković na izvanrednom je maratonskom zasjedanju Sabora demonstrirao moć svoje većine. Može odbiti i može izglasati sve što hoće. FOTO: Dubravka Petric/PIXSELL

Andrej Plenković smatra se glavnim pobjednikom bitke u Saboru. Ali, prije će biti da je ostvario Pirovu pobjedu. Njegova je većina odbila sve zahtjeve šefa države i sve prijedloge opozicije. Čak je izglasala da njegova vlast funkcionira sjajno, da ništa ne treba mijenjati. Po njima, Vlada već poduzima sve potrebne mjere za osiguranje urednog funkcioniranja sudbene vlasti, kao i sve potrebne mjere za utvrđivanje okolnosti plinske afere. Ali, ako premijer zaista poduzima sve potrebno kako bi riješio navedene goruće probleme, kako to onda štrajk i blokada sudstva traju već gotovo dva mjeseca, a labirinti se suspektne trgovine plinom analiziraju već gotovo mjesec dana, bez bilo kakvih vidljivih rezultata? Plenkovićeva vlada poduzima sve onako kako je to radila i u postpotresnoj obnovi. Sve je navodno poduzimala a da u tri godine, sve donedavno, ni jednu kuću nije sagradila. Na isti način sada funkcionira i u prošlotjednim olujama poharanoj Slavoniji: tisuće su ljudi već danima bez struje i nužne pomoći. Lijepo je imati euro i pripadati schengenskom prostoru, ali još je mnogo važnije ne živjeti u kontejneru ili u mraku, danima bez elektrike.

Sramotne odluke

Bez obzira što HDZ-ova većina izglasala, premijer Plenković trpi ozbiljne gubitke. Više se ne može sakriti da probleme u državi ne rješava. Nije riješio ni štrajk ni kolabirajuću situaciju u sudstvu. Nije riješio ni tko bi u plinskoj aferi trebao odgovarati. Štoviše, njegovom se instrukcijom HDZ na izvanrednoj sjednici Sabora spustio tako nisko kako nikada valjda nije bio. Sramotne je odluke njegova parlamentarna kamarila izglasala. Stali su protiv radnika koji od mizerije svojih plaća ne mogu živjeti. Stali su uz bandu koja se malverzacijama na državnom dobru ne prestaje mastiti. Pljunuli su na moral, na potrebu naroda za elementarnom pravdom, narugali se državi. Sve prvenstveno zaslugom Andreja Plenkovića, trenutno gospodara HDZ-ove većine, koji u svom histeriziranom narcizmu gubi kompas. Počeo je donositi posve nerazumne odluke. Kompletnu je stranku učinio taocem svoje napuhane veličine.

Veliki je gubitnik i njegov HDZ. Stranka koja se opet pokazuje slijepom sljedbom svoga šefa. Nesposobna za susret sa stvarnošću ili bilo kakvu kritičku autorefleksiju. HDZ ponovo funkcionira kao stranka jednog čovjeka i njegove osobne vlasti. Sveprisutni lopovluk i korupcija vezivno su joj tkivo. Baš poput prethodnika Sanadera, i Plenković svojom partijom vlada koristeći njen grabežni refleks. HDZ-ove su zastave danas jad od poltrona poput Majde Burić, koja će voljenom vođi vazda pjevati frazerske laude ili Hrvoje Zekanović, političko spadalo najgore vrste, kojega je navodno uglađeni europejac od premijera čvrsto prigrlio, koristeći ga da bi svaku ozbiljnu parlamentarnu raspravu prizemnim doskočicama i birtijaškim štosovima trivijalizirao i ridikulizirao. Pretvaranje notornog Zekanovića u HDZ-ov ključni instrument PR-a sve govori. Njegov je politički primitivizam, u službi borbe protiv HDZ-ove konkurencije, ogledalo vlasti nekarizmatičnog i neronski dizajniranog Andreja Plenkovića.

Golemi su gubitnici i HDZ-ovi koalicijski partneri. Fake liberal i lažni maneken transparentnosti, bjelovarski gradonačelnik Hrebak, koji je još neki dan tražio odgovornost zaslužnika za pretakanje državnog plina u privatne tankove, da bi u Saboru podvio rep. Silvano Hrelja, koji je na listi ljevice ušao u Sabor, pa se navodno zarad interesa umirovljenika prodao HDZ-u. Ali, najviše su se ipak izblamirali predstavnici manjina, posebno neki koji pretendiraju funkcionirati kao moralni korektiv vlasti. Vladajuće nisu popravili, ali su se sudjelujući u HDZ-ovoj vlasti i sami pokvarili. Obesmislili su prisutnost predstavnika nacionalnih manjina u hrvatskom Saboru. Politički patrijarh Pupovac u istoj koaliciji s besprizornim Zekanovićem, potpis uz potpis, rame uz rame, glas uz glas s dijaboličnim cirkusantom, HDZ-ovom sponzorušom, hrvatskoj javnosti šalje poruku da principa u politici više nema. Ima samo trgovine.