Ako je i od Andreja Plenkovića, previše je. Hrvatski premijer zna govoriti da može sve što hoće. Često se tako običava i ponašati. Ali insinuirajući da je Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, ruski plaćenik izašao je iz zone političke utakmice. Šefa je države javno optužio da ga „Rusi koriste kako bi širio njihovu propagandu“ pa ustvrdio da „Milanovićevu dezinformacijsku kampanju možda Rusi i financiraju“.

Za tešku optužbu premijer nije ponudio nikakve dokaze. Ali njegove izjave obavezuju. Ako ima argumente za svoje tvrdnje, ako ruske pare zaista stižu do Pantovčaka, što bi nadležne institucije u Hrvatskoj svakako morale provjeriti, onda je dužan pokrenuti opoziv šefa države. Ali ako dokaza nema, a ni on ni bulumenta njegovih adlatusa, koji su mu se u optužbama pridružili, ništa takvoga javnosti nisu predočili, onda je vrijeme za smjenu Andreja Plenkovića. Svatko mora odgovarati za svoje postupke. Drsko klevetanje predsjednika države uznemirava građane i šteti ozbiljnosti i stabilnosti države pa zasigurno ne bi smjelo proći bez posljedica.

Difamacijska kampanja

Stvari bi se sada morale do kraja istražiti i objasniti. Difamacijska kampanja iz HDZ-ovih redova protiv predsjednika Milanovića, pokrenuta voljom premijera Plenkovića, mora dobiti epilog. Potpuno je neprihvatljivo da ino-ministar, famozni Grlić Radman, jednoga dana, uz salvu uvreda na račun šefa države i poziv na njegov opoziv, tvrdi kako Milanovića „vjerojatno financiraju neki ruski izvori“, da bi sutradan priznao da za takve frapantne optužbe uopće nema dokaza. Isto vrijedi i za dubrovačkog gradonačelnika Frankovića koji će, po vlastitim riječima, s punom odgovornošću tvrditi kako „postoje vrlo jasne indicije da kampanju predsjednika Milanovića financira Rusija, odnosno ruski kapital“, ali ni jednu od tih indicija ne navodi. Insinuacijama se pridružio i Plenkovićev predsjednički kandidat Primorac, koji kaže da se „dokazi skupljaju“, ali javno blaćenje šefa države opravdava njegovim, kako je rekao, čudnim stavovima o Rusiji i Ukrajini. S predsjednikovim se stavovima može sporiti, ali podmetanja da ga financira Kremlj najviše optužuju one koji su se tim ne samo prljavim, nego i kažnjivim sredstvima odlučili poslužiti.

Klevetnički desant na šefa države dio je HDZ-ove kampanje za skore predsjedničke izbore. Koji se – vidimo – zapravo vode između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića. Bitku za Pantovčak premijer praktično pretvara u svoju osobnu utakmicu sa šefom države. U srazu giganata njegov odabranik Dragan Primorac ima samo funkciju proxy kandidata. Rat u Ukrajini, agresija Rusije na tu zemlju i odnos Hrvatske prema po cijelu Europu iznurujućoj Putinovoj imperijalnoj invaziji postali su dio predsjedničke kampanje. Prvo je Milanović, kao i prije dvije godine, odbio potpisati angažiranje hrvatske vojske u NATO-misiji pomaganja ukrajinske obrane, što je premijer Plenković odlučio premostiti u Saboru, za što mu je potrebna dvotrećinska većina, koju – kako se na istoj temi već pokazalo – neće uspjeti skupiti. Potom je uslijedilo prepucavanje oko Plenkovićeva, u Dubrovniku održanog, summita zemalja jugoistočne Europe, okupljenih u potpori Ukrajini, na koji predsjednik Hrvatske – za razliku od mnogima problematičnog predsjednika Srbije – nije dobio pozivnicu. Izostavljanje Zorana Milanovića hrvatski je premijer objasnio, između ostalog, i njegovim, kako je rekao, proruskim stavovima.

Različiti stavovi

Stavovi se šefa hrvatske države i šefa hrvatske vlade oko kompleksa rata u Ukrajini – poznato je – prilično razlikuju. Plenković se oko potpore i pomoći napadnutoj zemlji jako angažirao. Posve nekritički podržavajući sve što službeni Kijev plasira. Solidarnost sa žrtvom agresije potpuno je razumljiva. Ali kad bi se radilo samo o empatiji, onda bi ga valjda i strašna stradanja u Gazi trebala ganuti. Što se nije dogodilo. Na patnju Palestinaca premijer ne reagira. Prijedlog predsjednika Milanovića da Hrvatska prizna palestinsku državu odlučio je potpuno ignorirati. Ali će svako mišljenje o Ukrajini i Rusiji koje se razlikuje od njegova proglasiti proputinovskim. Kao ruske jatake konstantno optužuje šefa države i opoziciju, koji su spram nekih aspekata njegove politike prema Ukrajini rezervirani i skeptični. U posljednje je vrijeme zbog navodnog manjka solidarnosti sa žrtvama ruske agresije počeo prozivati i hrvatske građane.

Izjave Zorana Milanovića o invaziji Rusije na Ukrajinu često su znale biti nedopustivo razbarušene i neprecizne. Kao što se s njegovim uobičajeno neotesanim istupima već događa. Predsjednik je u ovom slučaju otpočetka bio protivnik crno-bijelog pristupa. U tumačenju razloga rata kao i u predviđanju njegova ishoda. Navijao je za obustavljanje sukoba, upozoravao da će njegova cijena biti strašna. Ali to ne znači da je relativizirao Putinovu ratnu agresiju. Još manje da bi je opravdavao. Nešto tako mogu reći samo oni koji su se do posljednjeg Ukrajinca spremni boriti protiv Rusije. Milanović vjerojatno pretjeruje kad odbija potpisati uključivanje hrvatske vojske u formiranje novog zapovjedništva NATO-a za pomoć ukrajinskoj obrani. Nema dokaza da bi hrvatski časnici umjesto u Njemačkoj završili negdje na istočnom bojištu. Ni za tvrdnje da se Hrvatska tim aranžmanom uvlači u rat. Ali optužbe da predsjednik svojim stavovima narušava međunarodni ugled Hrvatske, čak da sramoti državu, prilično su nategnute. Milanović je uvjereni suverenist, što zna demonstrirati i kad za to nema nikakva razloga. Nikad od njega pudlice. Više je pitbulovski profiliran, često na vlastitu štetu. Hrvatska može biti samosvjesna, ali partnerstva u koja je ušla, saveze u koje se uključila ne smije podlokavati.

Prznica s Pantovčaka nije u pravu ni kad tvrdi da notornog Aleksandra Vučića u Dubrovnik na summit o Ukrajini nije trebalo zvati. Predsjednik je Srbije u tom formatu, na konferenciji zemalja jugoistočne Europe, bio neizbježan. Osim toga, Hrvatska je u ovom slučaju odigrala ulogu koju joj je Bruxelles namijenio. Sudjelovala je u operaciji jačeg vezanja Srbije uz Europu. Dio javnosti na Vučićeve je izjave u Gradu, poglavito na onu da Srbija ratne devedesete vidi stopostotno drugačije od Hrvatske, nepotrebno uzrujano reagirao. Novovjeki vožd nije rekao ništa što i inače ne govori. Proglasiti to ponižavanjem Hrvatske potpuno je pogrešno. Napadati Plenkovića jer mu na licu mjesta nije odgovorio, također. Notorna je činjenica da se Srbija sa svojom prošlošću još nije suočila, ali ni Hrvatska ne može računati da će njena istina o Domovinskom ratu biti sveobavezujuća.

Plenković kao Trump

Razvoj događaja u rusko-ukrajinskom ratu ide, nažalost, na ruku Milanovićevim procjenama. Prognozama koje su se uvijek vrtjele oko toga da Ukrajina neće na koncu biti poražena, ali iz rata vrlo vjerojatno neće izaći ni s jasnom pobjedom u krilima. Kao što ni Rusija rat neće dobiti, ali ga neće ni sasvim izgubiti. Na obje strane s užasnom cijenom u ljudskim životima i razaranjima. O bolnim ustupcima hazjajinu Putinu na koje će predsjednik Zelenski morati pristati sve se otvorenije špekulira. Na najvišim adresama, na kojima se sudbina svijeta običava krojiti. Ugledni ukrajinski povjesničar s međunarodnom reputacijom Jaroslav Hricak, sa sveučilišta u Lavovu, u nedavnom intervjuu nekim talijanskim medijima iznosi stavove koje bi Milanovićevi kritičari vjerojatno proglasili proruskim. „Očito je da se nećemo moći vratiti na granice iz 1991. godine“, kaže Hricak, objašnjavajući da bi borba za ostvarenje teritorijalnog integriteta ukrajinske države podrazumijevala još mnogo smrti i razaranja, što Ukrajinci ne mogu podnijeti. Narod, tvrdi profesor, traži nova rješenja za okončanje sukoba, sve manje vjeruje u obećanja predsjednika Zelenskog o ratnoj pobjedi. Hricak također govori o vjerojatnim koncesijama Putinu, reducirajući ratne ciljeve Ukrajine: „Moramo prijeći s politike nade u pobjedu na politiku preživljavanja“.

Ocrnjivanjem predsjednika Milanovića kao ruskog čovjeka premijer Plenković pokušava postići nemoguće. Potpunim antagoniziranjem šefa države opravdava vlastito kršenje Ustava. Iz njegove ga ustavne uloge sukreatora vanjske politike sustavno isključuje, insinuirajući kako s plaćenikom Moskve ne može, a valjda i ne treba surađivati. Faktički ne priznaje njegov izborni legitimitet. Svjesno ignorira i ustavne obaveze svog premijerskog položaja. Prisvaja ulogu arbitra, za koju nije ovlašten. Utvrđuje svoju autokraciju, predsjednika Republike u javnosti pokušavajući prikazati kao remetilački faktor, na unutrašnjem i na međunarodnom planu, kojega je radi hrvatskih nacionalnih interesa u obavljanju njegove funkcije nužno blokirati.

Teškim optužbama trumpovskog karaktera premijer Plenković pokušava utjecati i na ishod predsjedničkih izbora. Ne bira sredstva kako bi se šanse njegova drvenog lutka u predsjedničkoj kampanji mogle popraviti. Sadašnjem šefu države, koji se bori za novi mandat, bez bilo kakvih dokaza zalijepi etiketu nacionalnog izdajnika, računajući da će nešto ljage na njemu na koncu ipak ostati. Od čega bi politički potpuno blijedi Dragan Primorac trebao profitirati. Ali taj se plan pokazuje promašenim. Difamacijski se udar na Pantovčak njegovim pokretačima već počinje osvećivati. Prljava kampanja radi za one koje su naciljali kao metu. Premijer bjesni jer ankete pokazuju da je hrvatska javnost većinski sklonija Milanovićevim, nego njegovim stavovima o ratu u Ukrajini. Ali to nikako ne znači da je Hrvatska proruski orijentirana, kako on implicitno pokušava insinuirati. Možda da promijeni narod, ako ga vox populi tako nervira? Računica da će svojim prekomjernim granatiranjem predsjednika Republike preobratiti javnost djeluje nerealno. Po svemu sudeći, moglo bi se dogoditi upravo suprotno, da umnoži i mobilizira Milanovićeve glasače. Po onoj staroj, dobro poznatoj: Što je više kleveta i laži, Basta nam je miliji i draži…