Teška vremena za Andreja Plenkovića. S velikom pobjedom Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima kao da mu se cijelo nebo sručilo na glavu. Dok se novi stari predsjednik sprema za svečanu inauguraciju, premijer prolazi kroz svojevrsnu aleju šamaranja. Milanović mora odlučiti što će sa svojim impresivnim rezultatom napraviti. Hoće li inzistirati samo na konzumiranju predsjedničkih ustavnih ovlasti, u čemu su ga Banski dvori dosad u velikoj mjeri pokušavali blokirati, ili će se smatrati obaveznim i prema velikim nadama koje su u njegov izborni trijumf ugrađene. Šef Vlade mora odlučiti hoće li nastaviti voziti u krivom smjeru.

Do predsjedničkih se izbora činilo da je Andrej Plenković gospodar situacije. Samo mu je ovladavanje Pantovčakom trebalo da potpuno zaokruži svoju svevlast u Hrvatskoj. Ali je onda baš na tom mjestu njegova volja za moć polomila zube. S prijetnjom da bi se urušavanje moglo produbiti. Otkako je došao na čelo HDZ-a i države, prije skoro devet godina, nikada nije lošije stajao. U više važnih aspekata njegova se pozicija destabilizira. Svojevrsni je paradoks da sam sebe podlokava. Svojim postupcima radi u korist vlastite štete. Činjenica da ne vidi kako sam sebi podmeće nogu upućuje na oskudne kapacitete njegova političkog refleksa. Premijer se ponaša sve iracionalnije, što može značiti da mu je ego jači od pameti.

Pomoć Milanovićevu trijumfu

Potpuno je neracionalno, prvo, bilo uključivanje Andreja Plenkovića u predsjedničke izbore, na kojima je doživio težak poraz, pravi debakl. Ne samo zato što je odabrao i stranci nametnuo lošeg kandidata. Mnogo više jer je u kampanji odlučio sudjelovati kao da je njegova vlastita. Predsjedničku utakmicu pretvarajući u svoj osobni sukob s odavno mu nemilim Milanovićem. Premijer se pritom jako precijenio. Nije shvatio da njegovi napadi ne ruše, nego uzdižu predsjednika. Svaki put kad ga javno ogadi, a činio je to doslovce svakodnevno, dodavao bi novu ciglicu u njegovu profiliranju kao ključnog oponenta svojoj svemoći. Kao glavne brane svome autokratskom konceptu premijerske funkcije. Kao krucijalnu smetnju da svu vlast u državi prigrabi u svojim rukama. Plenković bi se morao zamisliti nad činjenicom da njegovi puleni gube utakmice.

U ovom slučaju, sam je jako pomogao Milanovićevu trijumfu. Pomogao je da ostvari nikad bolji rezultat uz nikad manje angažmana. Predsjednik se kroz izbore doslovce prošetao. Malo je gotovo turistički putovao po Hrvatskoj, malo se oglašavao po društvenim mrežama. Ali je za to vrijeme Andrej Plenković punom parom radio za njega. Njegova je negativistička, optužbi, difamacija i blata puna kampanja rezultirala pozlatom na protivničkoj strani. Na ovom smo mjestu već konstatirali da je namjeravao isprovocirati referendum protiv Zorana Milanovića, a dobio je referendum protiv svoje vlasti. Na predsjedničkim je izborima glas za Milanovića u velikoj mjeri zapravo bio glas protiv Plenkovića. Glas protesta protiv njegova reduciranja i karikiranja demokracije.

Drugo, premijer Plenković teško je potkopao svoj imidž civiliziranog političara i vlastitu poziciju potpuno apsurdnim postizbornim ponašanjem. Može se razumjeti da je ishodom predsjedničkih izbora bio jako uzdrman. Da ih je doživio kao vlastiti poraz. Ali izbezumljenost kakvu je pokazao i za narcisa je njegova kalibra ipak malo previše. U izbornoj je noći odmah bijesno napao čovjeka koji je upravo bio pobijedio s nikad većom, 75-postotnom potporom. Dok je vlastitog, do nogu potučenog kandidata proglasio sjajnim. Razina dezorijentiranosti i pometnje implicira da se premijer posve pogubio. Da u svome gnjevu relativizira izborne rezultate i vrijeđa ne samo izabranog šefa države, nego i njegove birače.

Bolesna pohlepa za vlašću

Plenković jako griješi i s odlukom da se Zoranu Milanoviću pobjeda ne čestita i da na njegovoj inauguraciji nitko iz HDZ-a, ni predsjednik Sabora ni predsjednik Vlade, neće sudjelovati. Uskrata čestitke opravdava se podsjećanjem da je Milanović uveo običaj nečestitanja. Istina, njegove su čestitke Plenkoviću izostale, što je bila velika greška. Ali nije se uputno ugledati u tuđu nepristojnost. Pogotovo je to nelogično kad istodobno inzistiraš na vlastitoj, navodnoj, moralnoj superiornosti.

Jednako je šuplje i premijerovo objašnjenje da će inauguraciju predsjednika Republike bojkotirati i zato što se HDZ-ovi odličnici, kako je rekao, ne žele izlagati apsurdnoj situaciji da slušaju kršitelja Ustava dok priseže na Ustav. Ali kada je prije nekoliko mjeseci, nakon parlamentarnih izbora, trebalo otići po premijerski mandat na Pantovčak, Andrej Plenković nije bio tako gadljiv. Niti mu je smetalo da mandat dobije iz ruku šefa države, kojega uporno naziva kršiteljem Ustava. Toliko o apsurdima i vjerodostojnosti. Njegovo inzistiranje na neprijateljstvu s Milanovićem, dok ovaj pomirljivo, tvrdi, pruža ruku razlog je velikog nezadovoljstva u racionalnom dijelu HDZ-a. Da ne mahnita, premijer bi lako mogao razumjeti kako bi se Milanovića najlakše moglo neutralizirati tako da ga se u njegovim, ionako skromnim ovlastima ne opstruira. Što šefu Vlade, s njegovih, po općem mišljenju, 99 posto vlasti, u njegovoj hiperkancelarskoj ulozi, nimalo ne bi smetalo. Problem je što Andrej Plenković vlast ni minimalno nije spreman dijeliti. Njegova je pohlepa za vlašću enormna, bolesna.

Treće, za premijerovu bahatu samoživost veliki udarac predstavlja i neuobičajeno srdačna čestitka koju je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša uputio predsjedniku Milanoviću. S Kaptola su na Pantovčak, povodom reizbora, stigle pohvale koje navode da je životni i profesionalni put šefa države „obilježen istaknutim i odgovornim služenjem na najvišim razinama javnog i političkog djelovanja“. Uz sugestiju da u novi mandat zakorači „s obnovljenom snagom koristeći svoje dosadašnje iskustvo za donošenje mudrih i pravednih odluka na dobrobit hrvatskog naroda“ monsinjor Kutleša zaključno je Milanoviću poželio „hrabrost, odlučnost i nepokolebljivu strast za istinom“. Njegova čestitka nije samo kurtoazija, ni puki izraz pragmatizma. Biskupova je poruka svojevrsna lekcija o pristojnosti, poštovanju institucija i međusobnom uvažavanju. Adresirana je predsjedniku Milanoviću, ali se jako tiče i premijera Plenkovića. Politički je mudrija i odgovornija od svega što su prvaci države u posljednje vrijeme proizveli. Gradi mostove tamo gdje oni siju isključivost i razdor.

Andrej Plenković otkako je došao na čelo HDZ-a i države, prije skoro devet godina, nikada nije lošije stajao. U više važnih aspekata njegova se pozicija destabilizira. FOTO: Borut Zivulovic/REUTERS/PIXSELL

Pakt s desničarskim kokošarima

Četvrto, destruktivno funkcionira i koalicijski pakt Andreja Plenkovića s desničarskim kokošarima iz Domovinskog pokreta. Primjerice, dok premijer odlazi Srbima na čestitanje Božića, dičeći se svojom suradnjom s nacionalnim manjinama, kao civilizacijskim iskorakom, družba Ivana Penave na krilima antisrpske retorike promiče ustaške projekte, najavljujući formiranje Hrvatske pravoslavne crkve. Kako su jedni i drugi dio iste vlasti, situacija djeluje potpuno shizoidno. Pogotovo jer se desno krilo HDZ-a utalilo s DP-om. Penavina stranka faktički više ne postoji, gotovo se potpuno utopila u HDZ-u, ali tim se amalgamiranjem unutarnji balans Plenkovićeve partije, na njegovu štetu, jako poremetio. Recentna munjevita smjena ministra Dabre, nakon objavljivanja snimke o njegovim revolveraškim dernecima, s pucanjem kroz prozor jurećeg automobila, vrlo je vjerojatno povezana s igrama moći u HDZ-a. Gubitkom predsjedničkih izbora, a pogotovo Plenkovićevom postizbornom paradom taštine, dosadašnji je model funkcioniranja stranke uzdrman. Ešaloni su se klimoglavaca uzbunili, više ne nastupaju kao jedan, volja voljenog šefa nije više neupitna. Usprkos premijerovoj furioznoj kampanji, Zoran Milanović je na izborima dobio dosta HDZ-ovih glasova. Što bi moglo značiti da je dominacija Andreja Plenkovića nad strankom jako napukla.

Peto, Plenkovićevu poziciju opasno erodira i sve raširenije uvjerenje da uzde države više ne uspijeva držati u svojim rukama. Da više ne kormilari Hrvatskom, nego se šlepa za događajima. Da procese ne kontrolira i ne vodi, nego ga oni vlastitom logikom valjaju i nose. Takvoj percepciji posljednjih dana jako pogoduje ponovno otimanje inflacije s lanca. Inflacija opet ubrzava, trenutno je najviša u europodručju. S posebno vrtložnim, ubitačnim rastom cijena hrane. Goli je kruh u Hrvatskoj oko 16 posto skuplji od europskog prosjeka. A novi se skok cijena za život nužnih potrepština upravo najavljuje. Premda je Vlada tvrdila da će inflaciji stati nogom za vrat. Uspjela joj je tek staviti soli na rep.

Dojam velike nemoći vlasti pred podivljalim poskupljenjima signaliziraju i potpuno nesuvisle izjave onih koji bi inflaciju morali držati pod kontrolom, guvernera, premijera i ministara. Infantilni savjeti o pečenju kiflica ili preporuke da se inflaciju uopće ne spominje, što bi joj – kao – trebalo podrezati krila, samo povećavaju revolt građana. Klasa navodnih političkih kerbera „dobrobiti hrvatskog čovjeka“ u posljednje se vrijeme unisono zgraža nad „inflacijom pohlepe“. Nad proizvođačima i trgovcima koji dižu cijene. Premda je najveću pohlepu pokazala upravo vlast koja je lani svoje plaće povećala za oko 80 posto. Što se pokazalo kao veliki iskorak premijera Plenkovića u autodestrukciju.