Može li Plenković, hipertrofirajući HDZ-ove zasluge za ratne dane ponosa i slave, mučki preskakati grandiozne sramote koje su im se dogodile? Primjerice, guranje Hrvatske u duboku, sistemsku korupciju, koja se proteže od pljačkaške privatizacije devedesetih preko Sanaderove hobotnice do aktualne, njegove skupine Borg

Ni jedna politička stranka u povijesti Hrvatske nije učinila više od HDZ-a za hrvatsku suverenost, samostalnost i slobodu – izjavio je ovih dana s govornice stranačkog skupa u Ogulinu premijer Andrej Plenković. Svoje oduševljenje vlastitom strankom kompletirao je tvrdnjom da je HDZ bio predvodnik u reformi demokratskih institucija, zaštiti ljudskih i manjinskih prava, borbi za slobodu medija i funkcioniranje pravosuđa. Nekoliko dana kasnije u Varaždinu, opet s neke stranačke fešte, tvrdi da je HDZ jedina ozbiljna politička opcija u Hrvatskoj. Da nitko angažiranije nije štitio hrvatske interese, od tranzicije devedesetih i obrane u Domovinskom ratu preko pristupanja NATO-u i Europskoj uniji sve do danas. „Ova vlada učinila je više nego bilo koja dosad“, zaključno je sam sebe počastio komplimentima.

Nikada se, govori iskustvo, ne laže toliko kao u izbornoj kampanji. Andrej Plenković očito je otvorio kampanju za europske izbore pa obilazi zemlju s pričom o svojoj navodno super stranci. Šampion u vremenu laganja. Premda je njegova samodopadnost općepoznata, pohvale kojima samog sebe i vlastitu stranku zasipa, mogle bi postati kontraproduktivne. Jer su neukusne, neistinite i potencijalno uvredljive za sve koji nisu dio HDZ-ova svemira. Dodatno sugeriraju da se premijer odlijepio od stvarnosti. Na koncu, provociraju pitanje iz kojeg Potemkinova sela taj čovjek dolazi. Gdje je živio proteklih tridesetak godina, otkako je HDZ zavladao Hrvatskom?

HRVATSKA NA ZAČELJU EUROPE

Da, HDZ je bio na čelu države u vrijeme borbe za samostalnost i slobodu. Njegove su zasluge u tom pogledu nesporne. Ali treba li hrvatskog premijera podsjećati na to da su hrvatska samostalnost i sloboda rezultat borbe mnogih stotina tisuća ljudi koji većinom nisu bili stranački uvezani? Da obranu Hrvatske stoga ni jedna stranka ne može prisvajati, jer ona pripada cijelom narodu? Uostalom, to je svenacionalno jedinstvo u ratu za Hrvatsku bilo izraženo i kroz stvaranje Vlade demokratskog jedinstva. Predsjednik države Franjo Tuđman smatrao je potrebnim da u najtežim vremenima stvori najširu moguću desno-lijevu koaliciju. Nije tajna da se na taj korak odlučio, između ostalog, i zbog lomova u HDZ-u. Zbog unutarstranačkog udara kojim mu je desno krilo HDZ-a tada prijetilo. Vlada u kojoj su uz HDZ participirali i SDP te u to vrijeme jaki HSLS i HSS i još neke manje stranke, kao i predstavnici srpske manjine, osigurala je premošćivanje te opasnosti. Pitanje je elementarnog poštenja ne svojatati obranu Hrvatske. Dodatni je blam kad to rade ljudi koji u ratu uopće nisu sudjelovali.

Da, HDZ je presudno utjecao na oblikovanje današnje Hrvatske. Kao od uvođenja višestranačja najduže, gotovo permanentno vladajuća stranka, odredio je karakter i smjer države. Ali Hrvatska je danas – skoro trideset godina od osamostaljenja – postala jedna neuspješna priča. Ekonomski zaostaje za usporedivim državama, čitavi se gradovi iseljavaju, zemljom vladaju teški pesimizam i depresija. Treba li premijera Plenkovića podsjećati da je u devedesete Hrvatska ušla kao jedna od najperspektivnijih tranzicijskih, postsocijalističkih država, ali je nakon tri gotovo neprekidna desetljeća HDZ-ove vlasti po svim pokazateljima pala na začelje Europe? Nećemo osporavati dobre namjere, ali kad se podvuče crta, teško da je HDZ bio posvećen borbi za nacionalne interese. Rezultati govore da je HDZ-ova vlast bila ili nesposobna ili beskrupulozno vođena nekim drugim, prije svega stranačkim i grupnim interesima.

HDZ KOČNIČAR REFORMSKIH PROMJENA

Da, po svojoj poziciji HDZ je mogao i morao biti lider u demokratskoj tranziciji Hrvatske, uključujući zaštitu ljudskih prava, slobodu medija i funkcioniranje pravosuđa. Ali u stvarnosti HDZ nije funkcionirao kao predvodnik, nego kao kočničar reformskih, progresivnih promjena. Stranka se ponašala kao da joj je vazda jedini cilj bio osvajanje vlasti, a nikada transformacija Hrvatske. Smisao je državnog osamostaljenja svela na vlastitu unutarnju okupaciju države. Tuđmanov euforični „Imamo Hrvatsku!“ postao je startni znak za praktično samovlasno raspolaganje državom i svim njenim resursima. Ali čak i kad bi bila istina da je HDZ stvorio Hrvatsku, kako to Andrej Plenković implicira, iz toga nikako ne slijedi da mu pripada i tapija na državu. Bez obzira na zasluge, ni jedna se stranka ne može ponašati kao vlasnik Hrvatske, što u HDZ-u od prvih dana pa sve do danas stalno zaboravljaju.

Treba li premijera, koji gudi o osvojenim slobodama, možda podsjetiti na blato u koje je HDZ zavaljao Hrvatsku? Prije svega na ratnu epizodu u Bosni i Hercegovini, koja je osuđena i pred Haaškim sudom, bez obzira na to koliko službeni Zagreb o tome šutio. Ili na činjenicu da je zbog nespremnosti HDZ-a na prihvaćanje demokratskih vrijednosti, Hrvatska godinama morala čekati pred vratima Europe? Da je zbog nepoštovanja ljudskih prava i medijskih sloboda stalno trpjela međunarodne pritiske, sve do prijetnji sankcijama? Da je predsjednik Tuđman, osobno nesklon europskim standardima, posao harmoniziranja s Europskom unijom ostavio nasljednicima pa je Hrvatska tek nakon smjene vlasti 2000. mogla aplicirati za pridruživanje Bruxellesu? Suprotno premijerovim tvrdnjama, gorka je istina da se borba za europske, demokratske vrijednosti često morala voditi bez ili čak protiv HDZ-a.

Može li Andrej Plenković, hipertrofirajući HDZ-ove zasluge za ratne dane ponosa i slave, mučki preskakati grandiozne sramote koje su im se dogodile? Primjerice, guranje Hrvatske u duboku, sistemsku korupciju, koja se proteže od pljačkaške privatizacije devedesetih, preko Sanaderove hobotnice, do aktualne, njegove Borg skupine. Ni jedna politička stranka nije učinila više za Hrvatsku, tvrdi premijer, hvaleći konja kojega trenutno jaše. Ali ni jedna druga stranka nije, kao HDZ, osuđena – istina još nepravomoćno – za teška djela korupcije. Ni jedna se nije našla u tako neugodnoj situaciji da joj se bivši čelnici zbog vlastitih kriminalnih interesa već desetljeće moraju povlačiti po sudovima. S takvim teretom za vratom Plenković bi u svojim laudama HDZ-u ipak morao biti nešto oprezniji. Vlastite vjerodostojnosti radi!

Da, Hrvatska demokratska zajednica godinama je nesporno najmoćnija stranka u državi. Trenutno drži sve čelne funkcije u Hrvatskoj, od Pantovčaka, Sabora do Vlade, i ogroman dio lokalne vlasti. Andrej Plenković može se bahatiti pred gotovo nepostojećom opozicijom. Silno je ojačao vlastiti položaj i Hrvatskom danas vlada gotovo kancelarski. Ali rezultati takve dominacije prilično su porazni. Po indeksu ekonomskih sloboda Hrvatska pleše negdje oko 100. mjesta na svijetu. Nakon dugotrajne recesije jedva oporavljen gospodarski rast opet usporava. Međunarodne institucije upozoravaju na neodrživost stanja i izostanak reformi. Vladajuća stranka praktično gospodari velikim dijelom privrede, što znači radnim mjestima i kontroli teško dostupnim financijama. Treba li premijera Plenkovića podsjećati na to da i danas, u njegovu mandatu, Hrvatska slovi kao jedna od najkorumpiranijih zemalja?

SLOBODE OKOVANIH KRILA

Njegove izjave o HDZ-ovim navodno herojskim podvizima u njegovanju demokracije, djeluju kao ruganje. Dok šef HDZ-a i Vlade talambasa o navodno ostvarenim slobodama, prostori se političkih sloboda sužavaju. Na razne načine. Zaposjedanjem ili podčinjavanjem po definiciji nezavisnih institucija. Ustavnim sudom dirigiraju HDZ-ovi kadrovi. Na čelo Državnog odvjetništva instaliran je čovjek za kojega insajderi tvrde da ne voli ići prvi pa DORH postaje sve neprimjetniji. Po neovisnosti pravosuđa Hrvatska je na 120. od 140 zemalja, tvrdi Svjetski gospodarski forum. Po slobodi medija također nazaduje. Od svih europskih javnih televizija HRT je, prema ocjeni Europske federacije novinara, uvjerljivo najgora. Prisavlje se nikada nije uspjelo emancipirati od služenja politici, ali trenutno je glavni problem civilizacijsko propadanje. Nekadašnja katedrala duha postala je šaka jada. Nadalje, neke sudske odluke, praktički uvođenje verbalnog delikta, mirišu na represiju. Satiri se sudi, istina se sankcionira, manjinsko se mišljenje o Franji Tuđmanu – konkretno, nazivanje nekadašnjeg predsjednika Hrvatske ratnim zločincem – kažnjava zatvorom. U redukciji sloboda premijer ne vidi problem. Dok se spremaju prosvjedi zbog prijetnji novinarima i širi dosad neviđeni demonstrativni bojkot HRT-a, Andrej Plenković hladno poručuje da je stanje političkih i medijskih sloboda uzorno.

Plenkovićevo preuzimanje stranke prije dvije godine obilježeno je najavom da će mijenjati HDZ kako bi mogao promijeniti Hrvatsku. Iz njegovih recentnih izjava može se razumjeti da je odustao od promjena u HDZ-u. Promijenio je samo odnos snaga, tako da je džepove otpora svojoj vlasti gotovo potpuno eutanazirao. Ali karakter HDZ-a nije dirao. Po autoritarnosti i svojim unutarnjim odnosima, po uzurpiranju države, po praktičnom razumijevanju Hrvatske kao vlasništva stranke i HDZ-ovih kabadahija, po korupcijskim i klijentelističkim impulsima, po natopljenosti primitivnim nacionalizmom – da ne nabrajamo dalje – HDZ je ostao isti kakav je i bio. Možda je tek retorika malo ušminkana. Kako i pristoji šefu koji je karijeru gradio u briselskoj svili i kadifi. Slobode o kojima je Andrej Plenković ovih dana u žaru kampanje zaredao govoriti, okovanih su krila.