Andrej Plenković, pokazalo se, s debelim razlogom strepi od rada Antikorupcijskog vijeća. Prva dva svjedočenja pred tim važnim saborskim tijelom otkrivaju da afera s plinskim biznisom, teška oko milijardu kuna, nije najgore što se u Ini, a povezano s HDZ-ovom vlašću, dogodilo. Prvo je Dragan Kovačević, bivši šef Janafa, potvrdio da je odluka o transferu hrvatske nafte u Mađarsku, pa onda posljedično i gašenju rafinerije u Sisku, pala u premijerovom uredu. Kad je Plenković prelomio da Memorandum – dokument koji će naftu iz Hrvatske umjesto u domaće rafinerije usmjeriti preko granice – ide na potpisivanje. Potom je Davor Mayer, bivši član uprave Ine, u svom dinamitnom svjedočenju objasnio kako su Plenkovićev sada već bivši ministar Ćorić i još neki bliski premijerovi suradnici donošenje spornog Memoranduma, pa onda i isporuku hrvatske nafte MOL-u i likvidaciju Siska, tumačili kao cijenu da Mađarska ne blokira ulazak Hrvatske u Schengen i OECD.

Premijer Plenković teško se kompromitirao već svojim paničnim bijegom od Antikorupcijskog vijeća. Skandalozno je da se šef Vlade bezobrazno odbija pojaviti pred parlamentarnim tijelom, otvoreno pokazujući prezir prema institucijama hrvatske države. Jednako konsternira to što mu rad potom pokušava zabraniti, puštajući svoje kerbere da silujući procedure i zakone svako javno saslušavanje svjedoka pred Antikorupcijskim vijećem proglašavaju nelegalnim. Ili da svoje emisare šalje u organiziranje opstrukcije i bojkota. Umjesto rasvjetljavanja događaja u Ini, HDZ-ova se vrhuška pretrgla u udarničkom naporu da sve ostane nepronično i zamračeno, kao i dosad.

Kad to nije pomoglo, pokreću kampanju javnog dezavuiranja onih koji pozive na šutnju nisu poslušali. Kovačevića jurišnici iz HDZ-a proglašavaju nevjerodostojnim svjedokom zbog činjenice da je Uskokov optuženik. Plenkoviću se odjednom lopovluk silno počinje gaditi. Prema vlastitim, u kriminalu uhvaćenim drugovima, Uskokovim klijentima, nikada ne pokazuje bilo kakav odium. Čak i kad ih se mora odreći, HDZ-ova mašinerija njegove posrnule ministre uredno zbrinjava. Uvijek nekako ispadne da država bez njihovih sposobnosti nikako ne može. Da bi bez Horvata ili Žalac načisto propala.

Davora Mayera, međutim, nije lako blatiti. Ozbiljan je čovjek koji zna mnogo o naftnom biznisu, s velikim iskustvom u Ini. Devet je godina bio član uprave, bez bilo kakvog skandala ili mrlje na karijeri. Na dvjema arbitražama svjedočio je u korist Hrvatske. HDZ-ov pokušaj da njegov iskaz pred Antikorupcijskim vijećem proglasi naknadnom pameću, ne drži vodu. Isto je govorio i prije deset godina, kao svjedok DORH-a u procesu Ivi Sanaderu, ali politika ništa od toga, izgleda, nije čula.

Pokušavajući zaustaviti javna svjedočenja, premijer Plenković potom je u vatru odlučio gurnuti i svoju novu akviziciju. Svježe unovačenog Hrvoja Zekanovića poslao je da stvaranjem nereda, svojim skandaloznim opstrukcijama, uvredama i vulgarnostima razbije rad Antikorupcijskog vijeća. Dragovoljac destrukcije priredio je veliki cirkus, ali sabotaža na koncu nije uspjela. Upravo suprotno: pokazalo se da je HDZ spreman na partnerstvo s potpuno mračnim, opačini sklonim tipovima. Kao i da se navodno uglađeni Plenković ne odbija utaliti s primitivizmom i političkim šibicarima, ako mu zatreba.

Premijerove litanije

Svoju nisku pogrešnih i kontraproduktivnih eskivaža premijer Plenković na koncu je okrunio iznenadnom odlukom – navodno velikim lukavstvom vlastitih spin doktora – da će u vrijeme kada se trebao pojaviti pred Antikorupcijskim vijećem nastupiti u Saboru s godišnjim izvješćem o radu Vlade. Njegov se ekspoze pretvorio u litanije udivljenja prema vlastitoj genijalnosti i postignućima. Šef je Vlade – usta moja, hvalite me! – palamudio o rastu BDP-a i dizanju kreditnog rejtinga zemlje, o uspješnoj turističkoj sezoni, o borbi s inflacijom. Mnogo je važnije ono čega u njegovom govoru nije bilo. Potpuni debakl s postpotresnom obnovom u Zagrebu i Baniji nije ni spomenuo. Premijer nije smatrao potrebnim bilo što reći ni o frapantnoj nesposobnosti svoje vlade da potroši europske pare. Od raspoloživih 7,5 milijardi kuna Hrvatska je uspjela angažirati manje od 20 posto, Ministarstvo zdravstva oko jedan posto, pa će polovicom iduće godine, krajnjeg roka za potrošnju tih sredstava, Bruxellesu vjerojatno morati vratiti više od trećine odobrenog iznosa. Podatak zbog kojeg bi premijer – da je u njega časti i odgovornosti – morao dati neopozivu ostavku.

Ni o drugim neuspjesima svoje vlasti, o demografskim gubicima, o tvrdoj činjenici da je Hrvatska i dalje vezana na dnu Europe, Andrej Plenković nije govorio. Gromoglasno je preskočio i ono što iskusni Ratko Čačić naziva njegovim najvećim promašajem – kastriranje razvojnih potencijala hrvatskog društva infiltracijom stranačke podobnosti i umreženosti, jačom nego za vrijeme Tuđmana. Aferu u Ini, s oba njena sloja, s recentnim isisavanjem milijarde preko s HDZ-om povezanog plinskog biznisa i s mnogo mračnijim i skupljim višegodišnjim pogodovanjem Mađarima na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, premijer je pokušao kamuflirati i zatrpati, maknuti sa stola i iz fokusa javnosti pompoznom najavom izgradnje stadiona diljem Hrvatske. Zatim zveckanjem ponovnom zabranom rada trgovina nedjeljom, dežurnom temom za vozanje naivnih. Napokon i jednim dobrodošlim obećanjem, onim da će država svim osnovnoškolcima osigurati jedan besplatni obrok svakoga radnog dana. Taktika kruha i igara možda ovoga puta ipak ne upali. Jer na kraju te logoreične lakirovke Andrej Plenković nije djelovao kao pobjednik. Više je djelovao kao bjegunac od pravih pitanja. Svojevrsni dezerter, sav zapleten u svoje fabricirane trice i kučine.

Mayer je mirnim i hladnim nizanjem činjenica, bez povišenih emocija i teških riječi, razmontirao i raskrinkao laž da je isporučivanje nafte Mađarskoj i gašenje sisačke rafinerije bilo poslovna odluka. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Mayerovo eksplozivno svjedočenje na više je razina kompromitantno za premijera Plenkovića. Mirnim i hladnim nizanjem činjenica, bez povišenih emocija i teških riječi svjedok je razmontirao i raskrinkao veliku laž da je isporučivanje hrvatske nafte Mađarskoj i gašenje sisačke rafinerije bilo poslovna odluka u kojoj državna vlast nije sudjelovala. Upravo suprotno, sve govori da je prije svega riječ o političkoj odluci. U premijerovom je uredu odlučeno u korist MOL-a i mađarskih interesa, a na štetu poslovnih interesa Ine i strateških interesa hrvatske države. Pa se u skladu s tim naopakim redom stvari vodila i kadrovska politika. Mayer svjedoči da se po Ini kadroviralo po mjeri zloćudnog Memoranduma, dokumenta koji će hrvatsku naftu skrenuti put Mađarske, a Sisak odvesti u zatvaranje. Plenkovićeva je vlada u upravu tvrtke postavila ljude po mjeri MOL-a. Maknula je sve koji su o Ininom poslu nešto znali. O novim su hrvatskim članovima uprave odlučivali premijerovi pijuni bez bilo kakvog znanja i iskustva u naftnom biznisu. Birali su lutke na koncu, dobro plaćene manekene, koji bi i danas tamo sjedili da nije pukla afera s plinskim transferima. Slično se kadrovira po svim kompanijama u državnom vlasništvu. Zato je Hrvatska ekonomski neuspješna država. Zato je MOL, na početku veze s Inom upola manji od hrvatske tvrtke, sada regionalni igrač, a naša se dika posušila.

Cijena uspjeha

Ako je Andrej Plenković zaista zbog Schengena i OECD-a žrtvovao rafineriju u Sisku i hrvatsku naftu poslao Viktoru Orbánu koji u svom uredu drži kartu „Velike Mađarske“, onda se neminovno postavlja pitanje cijene njegovih vanjskopolitičkih uspjeha. Kome je još i čime morao platiti pristupanje schengenskom režimu? Za hrvatsku javnost nije tajna da nam je Francuska u tome dala snažnu podršku, odmah nakon što je njegova vlada donijela odluku o kupovini skupih francuskih aviona. Bubnjari Plenkovićeve slave redovito tvrde da su njegove osobne zasluge za „nikad bolji i snažniji međunarodni položaj Hrvatske“ krucijalne. Da premijer svojim velikim ugledom i utjecajem u briselskim krugovima hrvatskoj državi uspijeva osigurati i velika sredstva iz europskih fondova, kao i pristupanje euru i Schengenu. Sada se taj mit pokazuje kao debeli lažnjak. Prije će biti da je njegova omiljenost po briselskim i drugim europskim salonima podmazana hrvatskom naftom ili nekim drugim hrvatskim blagom. Odnosno, kako pokazuje slučaj Ina, spremnošću na trgovanje nacionalnim interesima. Nije Andrej Plenković na svoje lijepe oči za Hrvatsku ništa dobio, nego je njegovu jako dobru poziciju u strukturama europske birokracije Hrvatska, čini se, debelo platila.

O njegovom olakom i autokratskom preuzimanju obaveza u ime hrvatske države govori i recentna odluka da se ukrajinski vojnici obučavaju u Hrvatskoj. Strašno je, ponajprije, da je hrvatska javnost za tu odluku morala saznati iz inozemnih medija. Strašno je također da je premijer odluku, čini se, posve sam donio, kao da su mu ovlasti cezarističke. Strašno je da o tome nikoga nije smatrao potrebnim obavijestiti, čak ni šefa države. S kojim, prema Ustavu, sukreira vanjsku politiku. Tek nakon toga dolazi skandalozni inat predsjednika Milanovića, koji s Pantovčaka dovikuje da odluku neće potpisati jer, kako kaže, ne želi uvlačenje Hrvatske u tuđe ratove. Permanentni sukob između predsjednika i premijera samo govori o potpunoj neodgovornosti ključnih nositelja vlasti u hrvatskoj državi. Neodgovornosti koja u pitanje dovodi i njihovu sposobnost za obnašanje funkcija koje su im povjerene.

Naravno, posve je moguće da Andrej Plenković pristupanje Schengenu nije morao plaćati hrvatskom naftom i likvidacijom hrvatskih rafinerija. Da su ti argumenti poslužili tek za prepariranje Mayera i nekih drugih članova uprave Ine koji se godinama protive gašenju strateških industrija u Hrvatskoj. Što bi onda moglo značiti da se pravi ciljevi cijele operacije izručenja Ine u mađarske ruke prikrivaju. Na takvu mogućnost upućuje i premijerova potpuna ogluha na poruke koje mu prvo preko Nacionala, a potom i drugih medija upućuje predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske, crtajući rješenje kojim bi se Ina vratila u hrvatske ruke. Radovan Dobronić tvrdi da Hrvatska ima pravo tražiti poništenje problematičnog ugovora o upravljanju Inom po dvama osnovama: jer je suprotan hrvatskim zakonima i jer je kao rezultat kaznenog djela mita, što je utvrđeno pravomoćnom odlukom hrvatskih sudova, pravno ništetan. Preuzimanje Ine po njemu je samo pitanje političke volje. Na Dobronićeve senzacionalne izjave Vlada ni da bi trznula. Kao da ne dolaze s vrha sudbene vlasti u državi. Čini se da Andrej Plenković prema Ini i dalje vodi politiku sličnu onoj na kojoj je prije četiri godine, gurajući Memorandum, smrtnu presudu rafineriji u Sisku i hrvatskim strateškim interesima u naftnom biznisu, inzistirao. Vrijeme je da Uskok istraži je li riječ samo o lošoj politici.