Andrej Plenković kao da pluta u nekom svom paralelnom svemiru, koji se s realnim životom u Hrvatskoj nikako ne uspijeva susresti. Samodovoljan, kapacitiran ekstremno razvijenim osjećajem samozadovoljstva, izoliran od grube stvarnosti uskim krugom svog kitchen cabineta, uz zborno pjevanje svojih ministara kako je Hrvatska fantastično mjesto za život
Andrej Plenković uskoro će stići i prestići Ivu Sanadera. Po dugovječnosti na premijerskoj funkciji. Bivši je kancelarski vladao Hrvatskom pet i pol godina. Sadašnji je ušao u šestu godinu mandata i na proljeće obara rekorde: u više od tri desetljeća hrvatske samostalnosti nema premijera koji je dulje stolovao u Banskim dvorima.
Pet ili šest godina mnogo je vremena. Hrvatskoj je manje trebalo da riješi rat, da od zemlje s trećinom okupiranog teritorija i bez oružja dođe do Oluje i vojnom pobjedom osigura svoju teritorijalnu cjelovitost. Dok se zemlja oslobađala, Nikica Valentić je u nešto više od dvije godine svog premijerskog mandata proveo i vrlo zahtjevnu ekonomsku reformu, srezao vrtoglavu inflaciju i Hrvatskoj omogućio clean start u postratnu obnovu. Sanader je slovio za velikog reformatora dok se nije ubio mahnitom kleptomanijom. Učinio je mnogo na približavanju Hrvatske Europi, u procesu modernizacije zemlje simplificirajuće nazvanim detuđmanizacijom, zatim na međunacionalnom detantu i čišćenju ustašluka. Da nije zloćudnom hobotnicom poništio sve pozitivne aspekte svoje vlasti, njegova je politička ostavština mogla biti respektabilna.
Oskudan izlog
Što će ostati iza premijera Plenkovića? Po čemu će se – osim po duljini – pamtiti njegov vjerojatno dvostruki mandat na čelu vlade? Nažalost, duga vlast, kratki rezultati. Premda sam sebi voli pjevati laude, izlog mu je nakon prve petoljetke vrlo oskudan. Ne dogodi li se uskoro neka dramatična promjena, što bi bilo ravno čudu, rezime bi na koncu mogao biti porazan. Svoje vrijeme vladanja Hrvatskom prilično je uludo trošio. Više će se spominjati nesretne okolnosti u kojima se našao nego ono što je sam uspio napraviti. Mora se, naime, priznati da je, suprotno početnim očekivanjima, Plenkovićev mandat ispao vrlo grbav i zahtjevan. Zbog događaja na koje sam nije mogao utjecati. Zbog koronakrize i zbog dvaju katastrofalnih potresa, prvo u Zagrebu, a potom i na Baniji.
Rezultati s kojima se vlast Andreja Plenkovića nosila s dva velika i posve neočekivana izazova upućuju na njenu nesposobnost. Premda se premijer i ovih dana hvali rastom prosječne plaće i tvrdi da je zaslugom njegove vlade Hrvatska prebrodila covid-krizu, kao što se i nakon njenog prvog udara dičio pobjedom, činjenice govore suprotno. Hrvatska je epidemiološki neuspješna država. Po broju umrlih među deset najgorih zemalja svijeta. Pomoć gospodarstvu i očuvanju radnih mjesta dobro je odrađena, ali rast plaća poništava sve ubrzaniji stampedo inflacije. Energenti su skuplji nego ikad, cijene hrane također lete u nebo. Vrtlog poskupljenja najviše ugrožava hrvatsku sirotinju. Oko milijun ljudi u zoni je siromaštva. Životni se standard ne poboljšava. Hrvatska se s dna Europe i dalje ne uspijeva odlijepiti. Premda premijer talambasa kako “uz reforme i osigurana sredstva EU-a“ jurimo prema „još bržem rastu i kvalitetnijem životu hrvatskih građana”. Ali europska sredstva – pokazuje i nepokrenuta postpotresna obnova – njegova ekipa nije sposobna produktivno iskoristiti. Volju za reformama nikada nije pokazivao. U više od pet godina svog premijerskog mandata ni jednu jedinu nije poveo. Osim što je malo prekrajao državne praznike, kako bi se Dan državnosti opet slavio 30. svibnja, na datum HDZ-ova preuzimanja vlasti u Hrvatskoj.
Paralelni svemir
Andrej Plenković kao da pluta u nekom svom paralelnom svemiru, koji se s realnim životom u Hrvatskoj nikako ne uspijeva susresti. Samodovoljan, kapacitiran ekstremno razvijenim osjećajem samozadovoljstva, izoliran od grube stvarnosti uskim krugom svog kitchen cabineta, uz zborno pjevanje svojih ministara kako je Hrvatska fantastično mjesto za život, premijer se pokazuje sve manje sposobnim korespondirati s činjenicama. Šokantne, recentno objavljene rezultate popisa stanovništva, koji govore o „biblijskom egzodusu“, bagatelizira. Gubitak deset posto stanovništva u deset godina ne smatra alarmantnim. Kao da je sve normalno, ne da se izbaciti iz inertne kolotečine. Njegovo dedramatiziranje tragičnih demografskih pokazatelja snažno podržava i šef države s Pantovčaka. Predsjednik Milanović spreman se s premijerom beskrajno svađati oko neke bezvezarije, primjerice, oko toga tko će voditi neku nevažnu paradnu bojnu, ali kad u jednom desetljeću iz države nestanu dva i pol Splita, onda su obojica složni u stavu da to ne predstavlja neki ozbiljan problem. S jasnim implikacijama na budućnost Hrvatske.
Neposredno nakon preuzimanja vlasti, prije pet godina, Plenković je svečano najavio mijenjanje HDZ-a kako bi mogao promijeniti Hrvatsku. Mora se priznati da je svoju stranku uspio deradikalizirati. Barem što se tiče javnog diskursa. Iz ljutog ju je Karamarkova desnila pomjerio prema centru. Ali dubinski je HDZ ostao nepromijenjen, nedemokratiziran, nereformiran, netransformiran, sve manje stranka, sve više partija. Ponavlja se i Sanaderov model po kojem se vlast nad strankom, osobna vlast šefa HDZ-a, kupuje i stječe korupcijom. Samo se u ono doba zločinačka pozicionirala vrlo visoko, u premijerovom kabinetu, dok je danas sveprisutna: korupcijske su se aktivnosti jako proširile i kapilarno od vrha do dna sve premrežile. Gdje god da takneš, neka afera. Plenković tvrdi da ih zlotvori izmišljaju i pakiraju. Ali neće biti. Afere pucaju same od sebe, baš kao što se otvaraju rupčage na Baniji, u Mečenčanima. Od visokokalibriranog Borga i malverzacija premijeru drage ex-ministrice Žalac do kokošarenja s privilegijama njegovih najbližih suradnika, koji će se ogrebati za neki nepripadajući državni stan. HDZ se od svoje korupcijske prakse bez velikog purgatorija, daleko od vlasti, ne može očistiti. To se više ne da popravljati. Plenković je imao ogromnu šansu – još od Tuđmana HDZ nije bio u takvoj poziciji da praktično sam vlada zemljom – ali ništa nije napravio, ni ruku da bi pružio kako bi sretni Kairosov čuperak uspio uhvatiti.
Andrej Plenković nesumnjivo ima ogromnu moć. Odavno neki političar u Hrvatskoj nije u svojim rukama koncentrirao toliku vlast. Ali on ipak neće određivati koja se pitanja smiju postavljati političarima, pa i onima koji vode državu, a koja bi trebala biti izostavljena i proskribirana. Ni što je pametno, a što glupo i nedopustivo problematizirati
Blatonosac
Jednako je pogubno i njegovo sve veće autokratsko metastaziranje. Prije šest godina, kada je Andrej Plenković startao u preuzimanje HDZ-a, a potom i Hrvatske, iz njegovih su usta ispadali medenjaci: uključiva, umjerena retorika, dijalog, civilizacija… Što bi rekao Pupovac, zlatom bi ga trebalo platiti. Zlatousti se u međuvremenu pretvorio u blatonosca. Kad mu odgovara, još zna rabiti koncilijantnost. Nedavno na proslavi pravoslavnog Božića u Srpskom narodnom vijeću drži medeni govor, na ranu bi ga previo. Okupljene pozdravlja tradicionalnim Hristos se rodi, pa ističe potrebu nedizanja tenzija i smanjenja polarizacija u društvu, mudroslovi o politici dijaloga, suradnje i uvažavanja, „standardu ispod kojeg se više ne smije i neće moći ići“. Ali govori strogo se referirajući na hrvatsko-srpske odnose. Nekoliko dana kasnije u Saboru će teško i ružno izvrijeđati opoziciju, pa će prozivajući neimenovane demontere države de facto svaku kritiku svoje vlasti proglasiti neprijateljskim rušenjem države, pa će narogušen svisoka docirati novinarima, bijesan jer neki njegov intervju nije dobio očekivani javni tretman, ili će legitimni javni interes za funkcioniranje vlasti proglašavati harangom i nadureno odbijati odgovarati na neugodna, po njemu, glupa i nepotrebna pitanja. Lijepo je da šef HDZ-a i premijer njeguje dobre odnose sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj. Dobro je da se trudi oko skladnih međunacionalnih odnosa. Problem je što su danas u Hrvatskoj više od Srba deprivilegirani svi oni koji ne pripadaju HDZ-ovu krugu vlasti. To je rascjep koji danas najviše dijeli Hrvatsku.
Sandra Benčić jako griješi kada nedavno, referirajući se na silne premijerove samohvale o navodnim gigantskim rezultatima svoje vlasti, primjećuje kako bi se rado odmorila u Plenkovićevoj glavi. Ali ne, u Plenkovićevoj glavi nije ružičasto obojeni svijet, nije odmor. U njegovoj je glavi, izgleda, opasna paranoja. Koja sve više upravlja njegovim riječima i postupcima. Premijerova autokratska malformacija, burno reagiranje na svaki šušanj kritike, ne može, nažalost, ostati njegova privatna stvar. Pretvaranje Andreja Plenkovića u bahatog autoritarca i potencijalnog tiranina vrlo je opasno. Jer premijer praktično izlazi iz Ustavom mu i zakonom određenih okvira. Uzurpira državu. Pa tako sam sebi uzima za pravo da od Državnog odvjetništva naručuje istrage, a tajnim službama, nezadovoljan njihovim analizama i stavovima, javno sugerira poželjne nalaze. Zastrašujuće je da policija u Zadru uhićuje ljude samo zato što su na društvenim mrežama napisali kako bi premijera na Maslenici trebalo dočekati pokvarenim jajima. Nesretnici su i prekršajno prijavljeni zbog „uvredljivog i omalovažavajućeg“ posta. Samo je u državama bez demokracije kritika političara zabranjena i kažnjiva. I samo će u despocijama vlast opravdavati represiju nad slobodom mišljenja i izražavanja, kako to u Hrvatskoj radi ministrica kulture i medija Obuljen Koržinek.
Andrej Plenković nesumnjivo ima ogromnu moć. Odavno neki političar u Hrvatskoj nije u svojim rukama koncentrirao toliku vlast. Ali on ipak neće određivati koja se pitanja smiju postavljati političarima, pa i onima koji vode državu, a koja bi trebala biti izostavljena i proskribirana. Ni što je pametno, a što glupo i nedopustivo problematizirati. Niti će on određivati kada je „game over“, kako ovih dana novinarima nervozno odsijeca. Bolje mu je da se pobrine oko toga što će ostati kada njegova igra bude završena. Trenutak istine koji ne može izbjeći i koji mu je svakoga dana sve bliži.
Komentari