Vidim sebe kao budućeg premijera, predsjednika vlade Republike Hrvatske – tako je Peđa Grbin odgovorio na medijska nagađanja kako mu je za premijersku kandidaturu navodno u vlastitoj stranci usfalilo potpore. Dio SDP-a navija da se na naredne parlamentarne izbore ide s nekim drugim kandidatom za premijera. Samouvjerenost je za političare nužna, ali je sklonost iluzijama jako štetna. Za svoju ambiciju šef je SDP-a u subotu dobio i potporu vrha stranke, ali o tome tko će na izborima osvojiti mandat za sastavljanje vlade ne odlučuje Grbin ni njegova partija, nego birači. A oni su – evidentiraju sva istraživanja – prema njegovim premijerskim pretenzijama vrlo rezervirani, pa bi se na koncu moglo pokazati da SDP-ova odluka zapravo pomaže Andreju Plenkoviću i HDZ-u.

Logično je da predsjednik najjače opozicijske stranke uoči parlamentarnih izbora aspirira na premijersku funkciju. Nije logično da ga javnost kao realnog kandidata ne prepoznaje. Peđu Grbina iz te utakmice eliminira prije svega njegov mizeran osobni rejting. U pet najjačih političkih ličnosti nikako se ne uspijeva probiti. Premda je u SDP-u u posljednje vrijeme pokrenuo neke zanimljive inicijative. Stranka u izbore ide s intrigantnim programima: besplatni vrtići, stanogradnja, značajno povećanje mirovina… sve su to bolne socijalne teme koje muče Hrvatsku i u kojima je HDZ-ova vlast jako podbacila. Ali kad ih Grbin krene predstavljati, SDP-ovi programatski paketi djeluju neuvjerljivo, neatraktivno i nevažno. Zato što je njegov osobni politički šarm vrlo skroman. Čini se neodoljivim poput govornog automata. Ništa se od šefa SDP-a u javnosti ne prima. Premda ga mediji znaju i prekomjerno šibati, nesporno je da jednostavno nema kapacitet frontmena.

Što ne znači da je ideja o nekom SDP-ovu zamjenskom kandidatu za premijera bila dobra. Prvo, za takve je političke i organizacijske vratolomije prekasno. Pogotovo kad se nitko ne nudi kao logično rješenje. Novu bi akviziciju tek trebalo pronaći. Pristojni bivši ministar financija Lalovac nije, tvrdi, zainteresiran. Zvonimir Mršić, nekad vrlo uspješni šef Podravke, kalkulira: on bi možda i pristao pod uvjetom da je izbor siguran. Mirela Ahmetović u tom se kontekstu spominje valjda samo zato što je žena, radi rodne ravnopravnosti. Drugo, promjena kandidata za čelnu funkciju u Hrvatskoj u ovom bi trenutku s razlogom djelovala kao iznuđenica, pa onda i znak slabosti. Takvo je rješenje trebalo na vrijeme, bez improvizacija, pripremiti, kako bi se javnosti moglo predstaviti kao SDP-ov izbor i figurirati kao dokaz snage. Bez toga, cijela se priča svodi na samokompromitirajuće krpanje hendikepa. Treće, nije problem samo u Grbinu, SDP-ov je problem mnogo ozbiljniji. Stranka je, kako tumači politolog Berto Šalaj, već godinama u višedimenzionalnoj krizi – kadrovskoj, ideološkoj, organizacijskoj… Na prošlim se izborima pokazalo, posebno u velikim gradovima, da se SDP više ne doživljava kao snaga promjene. Kao nositelji su promjena isplivali neki posve novi igrači, umjesto beznadno ocvale i povenule partije.

O trulom stanju duha u vrhu SDP-a govori i skandalozno plakatiranje umirovljeničke bijede u kojem se kao rješenje spominje „štrik oko vrata“, još više opravdavanje takve bolesne kampanje. Peđa Grbin, koji sebe vidi kao premijera, uopće nije kadar razumjeti zašto je takvo reklamiranje suicidalnosti nedopustivo. U zemlji u kojoj je broj samoubojstava jako velik, a najveći upravo u populaciji starijoj od 65 godina. Ako ni toliko ne može shvatiti, onda je njegova socijalna inteligencija nikakva. Svojim obranaškim tumačenjem neobranjivog plakata sam sebe diskvalificira kao mogućeg premijera.

Brljavljenje opozicije

Sličan je poklon Andreju Plenkoviću prethodno stigao i od onih od kojih bi se tome najmanje mogao nadati. Odluka zeleno-lijeve platforme Možemo! da neće sa SDP-om u predizbornu koaliciju jako mu olakšava situaciju. Otklanjanje mogućnosti formiranja jakog lijevog bloka čini ga vrlo izglednim pobjednikom izbora. Sva istraživanja pokazuju da je HDZ najjača stranka, što izborna pravila dodatno nagrađuju. Razlozi odbijenice koju je Možemo! isporučio Ibleru javnosti su zapravo ostali nepoznati. Tvrdnje da zajednički izlazak na izbore ne bi imao sinergijski učinak ne čine se uvjerljivim. Zato se roje špekulacije: ili Možemo! igra na dulju stazu, a ne na naredne izbore, pa radi čuvanja vlastite političke čistoće i vjerodostojnosti želi zadržati odmak od već prilično potrošenog SDP-a ili računaju kako će samostalnim izlaskom na izbore po broju osvojenih mandata preskočiti SDP, pa onda kao jači partner polagati pravo na premijersku poziciju? Kombinatorika je legitimna, ali u ovom slučaju sve je to na dugom štapu. Odluka Možemo! da neće sa SDP-om u izbore, tvrde ozbiljni analitičari, bitno umanjuje šanse lijevo-liberalne opozicije za ozbiljno ugrožavanje HDZ-a.

Generalno, opozicijske su stranke u posljednje vrijeme dosta brljavile. Most se profilirao kao udarna pesnica antikorupcijske ofenzive, u HDZ-ove lopovske afere pitbulovski su zagrizli i ne puštaju, ali čini se da prokazivanje kriminala nije u Hrvatskoj politički previše profitabilno. Uostalom, stranka koja je osuđena za sistemsku korupciju gotovo neprekinuto vlada državom. U Mostu zbunjuje i povremeno puštanje nekakvog talibanskog, anticivilizacijskog crnila. Desnica je fragmentirana. Ljevica podijeljena, najviše zastupnika imaju od SDP-a odcijepljeni Socijaldemokrati, kojima je po anketama prelazak izbornog praga san snova. Po centru gužvovito, ali ne baš perspektivno. Nekadašnji asovi, sada na odlasku, koji se politike drže noktima i zubima i oni koji tek dolaze, s uvjerenjem da im je samo nebo granica. Primjerice, splitski gradonačelnik Puljak koji je jedno vrijeme slovio kao velika nova nada, ciljajući sve do premijerske pozicije, pa je u recentnom sukobu sa zviždačicom Đerek jako havariran, što njegovu očekivano važniju ulogu na nacionalnoj razini čini vrlo upitnom. Premda se do izbora situacija može još jako mijenjati, u ovom se trenutku čini da opozicija u njih glavinja slabija nego što je bila u prethodnoj utakmici, na izborima prije tri godine. Štoviše, da svojim odlukama pomaže HDZ-ovoj izbornoj pobjedi.

Unatoč darovnicama iz oporbenih redova, ni za Andreja Plenkovića situacija ne izgleda bajno. Ali njega muče drugi problemi. Prvi mu je veliki problem ekonomsko-socijalna situacija koja se, blago rečeno, usložnjava. Možda će zbog nepovoljnih trendova morati požuriti s izborima. Kako bi se održali prije velike drame koja, izgleda, prijeti Hrvatskoj. Za novo ubrzavanje inflacije i prognoze da će se gospodarski rast smanjivati, možda i prijeći u minuse, s trenutno neizvjesnom dubinom pada, premijer nema rješenje. Najavljuje samo nove pakete pomoći koji će građanima, kaže, omogućiti zadržavanje standarda, što je – već znamo – nerealno. Ne najavljuje nikakav antiinflacijski program. Ne obećava da će inflaciju pokušati rušiti. Lapidarno će samo reći da misli kako će se ona s prestankom turističke sezone početi smanjivati.

Peđa Grbin čini se neodoljivim poput govornog automata. Ništa se od šefa SDP-a u javnosti ne prima. Premda ga mediji znaju i prekomjerno šibati, nesporno je da nema kapacitet frontmena. FOTO: Borna Jaksic/PIXSELL

Dobro je da šef Vlade misli, ali to neće biti dovoljno. Ekonomski su znalci skeptični. Inflacijska je spirala u Hrvatskoj na razini s koje je realnije očekivati pojačavanje, nego njeno smanjivanje. Prelaskom na euro, Hrvatska je poluge monetarne politike predala u ruke Europske središnje banke. Mogućnosti utjecaja na inflaciju mjerama fiskalne politike premijer koristi na problematičan način. Bavi se redistribucijom pomoći: jednima uzima da bi drugima dao. Ali ne smanjuje državnu potrošnju. Upravo suprotno, svojim predizbornim razbacivanjem, kupovanjem pojedinih slojeva stanovništva, podgrijava inflaciju. S dugoročno opasnim posljedicama po Hrvatsku.

Plenković – Penava – Pupovac

Drugi su veliki problem Andreja Plenkovića mogući koalicijski partneri. Šef HDZ-a zna da za njega prava i neizvjesnija utakmica počinje nakon izbora. Kako stvari sada stoje, na izborima će biti najjači, ali je pitanje hoće li od svojih pedesetak-šezdesetak osvojenih zastupničkih mjesta uspjeti dobaciti do 76 ili 77 ruku, koliko mu za osvajanje mandata treba. Sam kaže: „Nije upitno hoće li HDZ pobijediti. HDZ će pobijediti.“ Ali opozicija će ga, uvjeren je premijer, pokušati onemogućiti u postizbornom slaganju parlamentarne većine. Što on, naravno, neće dopustiti. Zato se priprema teren za HDZ-ovu koaliciju s Domovinskim pokretom. Šef desničarski profiliranog DP-a, vukovarski gradonačelnik Penava, nedavno je priznao da postoji mogućnost postizborne suradnje s HDZ-om. Plenković je sa svoje strane također otvorio vrata. Ovih dana kaže kako je prirodno koalirati s ideološki bliskim strankama, pod uvjetom da one nemaju ambiciju ordinirati HDZ-om, kako je to svojedobno DP sa svojim propalim osnivačem Škorom pokušavao raditi.

Nedavno se izvjesni Tihomir Šarac na Fejsbuku pohvalio kako je s Plenkovićevim savjetnikom Matom Granićem dogovorio dva deala. Prvo, da se njegovo „Kameno vino“ iz Čitluka uvrsti u službena vina hrvatske vlade. Drugo, da će HDZ i DP nakon izbora u koaliciju, s tim da Penavina stranka mora osvojiti deset posto mandata. O detaljima svoje vinske transakcije hrvatskoj javnosti malo poznati Šarac nije podrobnije pisao, ali objavio je svoju sliku s Granićem, koji je – kao što cijela Hrvatska dobro zna – nekad običavao funkcionirati po onoj svojoj nezaboravnoj, tajnim prisluškivanjem zabilježenoj formuli: Pola tebi, pola meni, pola Bagi… Šarac je nekad bio glasnogovornik bosanskohercegovačkog HSP-a, a lani je sudjelovao na izborima u Bosni i Hercegovini kao kandidat na listi Hrvatske koalicije u Hercegovačko-neretvanskoj županiji. Njegova je objava o dogovorima s Granićem, iz posve razumljivih razloga, brzo obrisana.

Ali mogućnost postizbornog uvezivanja HDZ-a i DP-a nije stornirana. Dapače, na tom se scenariju i dalje radi. Premda je Domovinski pokret radikalno desničarska stranka, u konfrontaciji s nekim od temeljnih vrijednosti za koje Plenković tvrdi da su mu prioritetne. Ideološke i političke razlike ne bi, međutim, trebale predstavljati neki ozbiljniji problem, jer ni jednoj ni drugoj stranci to nije najbitnije. Ima nešto što ih spaja jače od ideologije, odnosno ideologijama unatoč. DP se doživljava kao politička podružnica moćnog PPD-a, na plinskom biznisu razgranatog carstva Pavla Vujnovca, po utjecaju na hrvatsku državu Todorića naših dana, s kojim je i Andrej Plenković intenzivno povezan. Ni sadašnji HDZ-ovi partneri, prije svega oni iz redova manjinskih zastupnika, ne bi takvom umrežavanju trebali praviti neki nesavladiv problem. Premda je DP dosad intenzivno jahao na antisrpskim sentimentima. Grmio govorom mržnje. Ali iskustvo iz dosadašnjeg funkcioniranja HDZ-ove vlasti uči da gdje je volje, tu se nađe i mogućnosti. Može se samo nagađati o vrsti izgovora kojom će se frankenštajnovska koalicija Plenković – Penava – Pupovac pokušati argumentirati.