Andrej Plenković ponovno se igra Djeda Božićnjaka. Slično kao što je svojedobno, 2016. na sam Badnjak sazvao novinare da bi objavio kako će Hrvatska vratiti Inu u svoje ruke, sada najavljuje povratak iseljenih. Mamac bi trebao biti financijske prirode: povratnici od države mogu dobiti 200.000 kuna.

Premijer vjerojatno pokušava anticipirati i dedramatizirati objavu posve očekivano poraznih rezultata popisa stanovništva. O demografiji odjednom govori kao o egzistencijalnoj temi hrvatskog naroda, što nije netočno. Ali nerealno je kad novu mjeru, nazvanu „Biram Hrvatsku“, predstavlja kao prekretnicu, kao odluku koja će zaustaviti masovno iseljavanje i preokrenuti tragične demografske trendove. Bude li u njenoj realizaciji uspješan kao što je to bio u poslu s Inom, za koji je prije pet godina tvrdio da već ima gotov, jasno razrađen model, onda za optimizam zaista nema nikakva razloga. Jer Ina je u međuvremenu postala još više MOL-ova, više mađarska, još manje hrvatska. Slično bi i poziv na povratak iseljenih mogao završiti intenziviranjem odlazaka. Ili će brzo biti zaboravljen, kao što je HDZ ekspresno odustao i od drugih svojih demografskih zvečki. One o tisuću eura za svako novorođeno dijete, što nije bila samo Karamarkova nego i Plenkovićeva predizborna duda varalica, ili one o uvođenju mjere roditelj odgojitelj koja je sve do danas ostala mrtvo slovo u HDZ-ovu izbornom programu.

Politički motivi

Ali sve da premijer i misli ozbiljno, najavljena financijska ješka za iseljene teško bi mogla rezultirati značajnijim pomacima jer ne uklanja osnovne razloge zbog kojih se ljudi odlučuju na odlazak. Rijetka istraživanja nove hrvatske dijaspore tvrde da je temeljni razlog napuštanja Hrvatske nezadovoljstvo stanjem u državi. Više je Hrvata posljednjih godina, konstatiraju, otišlo zbog nepravde nego zbog nezaposlenosti. Motivi su na neki način više politički nego socijalni. Kronična nesređenost države i njeno partijsko funkcioniranje, stranačka iskaznica ispred stručnosti, podobnost umjesto kvalifikacije i radnih rezultata, negativna selekcija, nepoštenje, grabež i ogromna, sveprisutna korumpiranost, beskrupulozna u-se&na-se&poda-se politička klasa sa svojim parazitskim strukturama, gubitak vjere u pozitivne promjene… Ništa od toga Andrej Plenković ne najavljuje da će mijenjati. Neće, jer je to sustav iz kojeg i sam potječe. Koji ga je izbacio na premijersko mjesto. Takva Hrvatska i njegovih je ruku djelo.

Najavljeno financijsko podmazivanje nostalgije za zavičajem ne može dati ozbiljniji rezultat, prvo, zato što se više ne da sakriti da Hrvatska ima jako lošu vlast, neodgovornu i nezainteresiranu za rješavanje problema građana. Njena je potkapacitiranost vidljiva ne samo u izostanku reformi, nužnom pokretaču nekakvog procesa moderniziranja zemlje, nego je danas evidentna i na razini elementarnog funkcioniranja države. Prije svega u nepokretanju postpotresne obnove ili hrvanju s korona-pandemijom. U godinu dana nakon potresa na Baniji i skoro dvije godine od potresa u Zagrebu država nije uspjela podići baš ni jednu kuću. Ali nadležni se ministar ojađenim ljudima bezobrazno ruga u lice tvrdnjama da obnova teče jer grade privatnici. Ili na poruku kardinala Bozanića da bi obnovu trebalo ubrzati – „Požurimo, da sutra ne bi bilo kasno!“ – odgovara kako se s tim vapajem i on jutrom diže i navečer liježe. Samo u međuvremenu prodaje zjake. Zbog njegove nesposobnosti i tragičnog nemara ukupne vlasti Hrvatska će, vrlo vjerojatno, ostati bez pet milijardi kuna koje je nakon potresa dobila iz europskih fondova. Vlada koja ne uspijeva organizirati obnovu, koja je neuspješnim pilotiranjem covid-krizom Hrvatsku po broju smrti dovela među rekordere u Europi i među deset najlošijih država na svijetu, sada iseljene poziva na povratak! U zemlju kojom na pristojan način nije sposobna upravljati! Lako je pretpostaviti da će odaziv biti masovan.

Sanak pusti

Drugo, Plenkovićeva bajka za povratnike teško da bi mogla uspjeti jer, unatoč mamcu od 200.000 kuna, Hrvatska i dalje ostaje druga najsiromašnija zemlja Europe. Na tom se planu ništa ne mijenja. Možda se stvari promijene nagore jer je Bugarska, od koje smo trenutno bolji, nedavno dobila proreformsku vlast, pa bi Hrvatsku i oni uskoro mogli prestići. Kao što su nas i drugi pretrčali. Iskustvo govori da se iseljavanje zaustavlja kad zemlja po standardu stanovništva dostigne 75 posto europskog prosjeka. Hrvatska je još jako daleko od toga. Premijer Plenković zacrtao je dostizanje tog cilja do kraja desetljeća. Što će biti u međuvremenu, koliko će se zemlja dotad isprazniti? Zasad se hvali navodno neviđenim ekonomskim pokazateljima, premda tek nadoknađuje rekordan pad iz prošle godine. Najbolji lijek protiv demografskog sloma, tvrde stručnjaci, uređena je i pravedna država i uvjerljiv preokret loših ekonomskih trendova, veće plaće, bolji standard i socijalna sigurnost. Za Hrvatsku sve sanak pusti. Ništa od toga vlast ne uspijeva osigurati.

Treće, Plenkovićev navodno čokoladom presvučeni ljuti bonbon za iseljene ne može uspjeti jer sustavnu korupciju, jedan od glavnih razloga koji ljude tjera iz Hrvatske, nije ni pokušao riješiti. Upravo suprotno, njegova se vlast pokazuje kao jedno od najvećih tovilišta lopina. Tado Jurić, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, autor najnovijih istraživanja o mladoj hrvatskoj dijaspori, tvrdi ne samo da su korupcija i klijentelizam glavni razlozi iseljavanja. Po njemu, između korupcije i iseljavanja postoji još jedna korelacija. Veliko iseljavanje pojačava korupciju. Iz jednostavnog razloga jer oni koji su dio koruptivno-klijentelističke mreže ne odlaze iz Hrvatske, odlaze oni koji na takav način nisu umreženi. Jurićeva tvrdnja objašnjava sve veće konformiranje hrvatske vlasti, ali i javnosti s lopovlukom. Biranje župana i gradonačelnika s optužnicama, ministre s mutnim nekretninskim portfeljom, činjenicu da se pola Plenkovićeva kabineta našlo s one strane morala i zakona.

Prazna priča

Umjesto obračuna s korupcijom, vladajući postižu zavidne rezultate u urušavanju protukorupcijskih institucija. Njihova podrška u lažima uhvaćenoj glavnoj državnoj odvjetnici rasklimava i kompromitira cijeli DORH. Od 17 preporuka GRECO-a, antikorupcijskog tijela Vijeća Europe, ni jednu praktično nisu prihvatili. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa novim zakonom razvlašćuju i pretvaraju u nevažnu i nemoćnu, fikus instituciju. Predsjednik Milanović na tom je planu sasvim suglasan s premijerom Plenkovićem. Ni jedan ni drugi ne podnose demokratske mehanizme kontrole vlasti.

Plenkovićeva bajka za povratnike teško da bi mogla uspjeti jer, unatoč mamcu od 200.000 kuna, Hrvatska i dalje ostaje druga najsiromašnija zemlja Europe. FOTO: Igor Soban/PIXSELL

Četvrto, Plenkovićev poziv iseljenicima na povratak u Hrvatsku prazna je priča sve dok se premijer ne odrekne klijentelizma i stranačkog kadroviranja po državi, što je od njega nemoguće očekivati, a što pokazuje i prošlotjedna odluka da u Nadzornom odboru Ine nedragog mu Vanđelića, čovjeka dokazanih profesionalnih sposobnosti, ali nesklonog političkom sluganstvu, zamijeni svojim stranačkim potrčkom Filipovićem, propalim kandidatom za gradonačelnika Zagreba, koji se proslavio predizbornom najavom o izgradnji tvornice cjepiva protiv karcinoma i sličnim nebulozama. Filipovićev izbor jedan od Plenkovićevih ministara objašnjava adekvatnošću. Adekvatan je čovjek, kaže. Adekvatan, prikladan za što? Valjda se preporučio vođenjem Nadzornog odbora u Hrvatskim šumama, državnoj firmi u kojoj je korupcijskih afera, izgleda, više nego trupaca. No premijerov miljenik, navodno genijalac, o svemu tome ništa ne zna. Za sličnu će vrstu angažmana svakoga mjeseca u Ini primati oko 16.000 kuna, uz redovitu plaću na Ekonomskom fakultetu. U paketu s Filipovićem Vlada je u upravu JANAF-a gurnula i zeta Mate Granića, uz već otprije tamo instalirani dvojac također iz HDZ-ova jata. Zbog takvih odluka ljudi bježe iz Hrvatske. Zgađeni i ogorčeni. Načinom na koji vodi državu Andrej Plenković ne smanjuje, nego potiče iseljavanje.

Peto, premijerova navlakuša za naivne ne može uspjeti jer istodobno dok iseljene poziva na povratak i pokretanje nekog posla u Hrvatskoj, njegova Vlada omogućava pravu eksploziju broja branitelja. Nakon što je Plenkovićeva vlast prije četiri godine usvojila novi zakon, njihov je broj narastao za više od sedam tisuća, svakog mjeseca po 150 novih, tako da registar branitelja, ponovno skriven od javnosti, puca po šavovima s više od pola milijuna imena. Ljetos je zakon dodatno olabavljen i proširen novim pravima ne samo za veterane, nego i za njihovu djecu. Povlastice se transgeneracijski prenose, što ni mnogo bogatija država ne bi mogla podnijeti. Mnogi su otišli iz Hrvatske, i mnogi će još otići, jer zbog skupe države i njenih privilegiranih, često i parazitskih struktura ne mogu ovdje za svoje obitelji osigurati dostojanstven život, ni za radnog vijeka ni u starosti.

Ironizirajući Plenkovićevu nagradu za povratak, Hrvati u Irskoj preko društvenih su mreža pokrenuli akciju prikupljanja sredstava kako bi se HDZ-u platilo iseljavanje iz Hrvatske. Ali nema šanse da bi to uspjelo. Jer nigdje oni ne mogu prosperirati tako kao ovdje. Demografi znaju reći da političkoj nomenklaturi zapravo odgovara iseljavanje. Nezadovoljnici i kritičari vlasti, oni kojima se situacija u Hrvatskoj ne sviđa, odlaze, a doznake dolaze. Hrvatska je, govore nedavno objavljeni podaci, rekorder EU-a po doznakama iz dijaspore. Lani su iseljenici u zemlju poslali više od 3,7 milijardi eura, što čini više od 7 posto BDP-a cijele države. Izvoz ljudi jedini je biznis koji vlast Andreja Plenkovića uspješno razvija.