Hrvatska je prošlog tjedna dobila novu povjerenicu za informiranje. HDZ-ova parlamentarna većina s knap je potrebnih 76 glasova na tu dužnost imenovala široj javnosti potpuno nepoznatu Anitu Markić, dosad visoku službenicu Ministarstva pravosuđa i uprave. Premda se natječajem od kandidata tražilo da su istaknuti stručnjaci s priznatim etičkim i profesionalnim ugledom i iskustvom iz područja zaštite i unapređenja ljudskih prava, slobode medija i razvoja demokracije. Odabranica se dosad nije bavila pravom na pristup informacijama, pred saborskim je odborima djelovala blijedo i neuvjerljivo, kao agent HDZ-ove konspiracije.

Nije da vladajući nisu imali boljeg kandidata na dispoziciji. Ali favoritkinja struke koja u Uredu povjerenika za informiranje radi već desetak godina, od osnutka institucije, nije im bila po volji. Dok ih je Markić, izgleda, zadužila svojom ulogom u nedavnom pisanju novog Zakona o izbornim jedinicama. Premda je sada već bivši povjerenik za informiranje Zoran Pičuljan odredio da imena onih koji su sudjelovali u skrovitom krojenju tog zakona moraju biti dostupna javnosti, Ministarstvo se, uz aktivno sudjelovanje Anite Markić, oglušilo. Gospođa je poslužila kao paravan iza kojeg je ministar sakrio prave autore problematičnog zakona. Izgleda da se upravo tom svojom opstruktivnom rolom preporučila za avanziranje. Tako žena koja je sudjelovala u skrivanju javnosti važnih informacija postaje povjerenik za informiranje.

Bez reakcije javnosti

HDZ-ova je perverzija prošla bez većih reakcija javnosti. Povjerenik za informiranje ne čini se nekom jako važnom, zvonkom adresom. Premda mu je uloga u osiguravanju transparentnosti rada tijela javne vlasti i suzbijanju korupcije značajna. Bez njegova djelovanja mnoge bi tajne vladajućih ostale skrivene od građana. Ali Hrvatska se očito već navikla na to da Plenkovićeva stranka svojim kadrovima okupira institucije koje bi morale funkcionirati autonomno. Samo je vazda dežurni GONG digao glas, upozoravajući na „izuzetno problematičan“ izbor novog povjerenika za informiranje. GONG tvrdi da je Markić – zbog svoje uključenosti u izradu Zakona o izbornim jedinicama, koji je donijet netransparentno, bez predstavnika struke i opozicije – politički kompromitirana za funkciju na koju je izabrana. Njeno je recentno djelovanje nespojivo s ulogom koju bi trebala obavljati. Ulogom neovisnog državnog promicatelja i zaštitnika Ustavom zajamčenog prava na pristup informacijama.

Nitko od HDZ-ovih koalicijskih partnera nije u tom izrugivanju s jednom važnom institucijom primijetio nikakav apsurd ili problem. Ni ovih dana ponovno potvrđeni šef HSLS-a Hrebak, koji se običava dičiti svojim zaslugama u navodnom osiguravanju transparentnosti vlasti na svim razinama. Ni predstavnici manjina, prije svega najbrojniji Srbi, koji u Saboru drugima znaju držati lekcije o političkoj odgovornosti i demokratskim standardima. Opozicija je konstatirala da je Hrvatska dobila povjerenicu za informiranje na HDZ-ov daljinski pogon. Ali dijagnoza je otišla u vjetar. Operacija zaposjedanja još jedne institucije koja bi trebala funkcionirati kao neovisna odrađena je gotovo rutinski. Dobro istrenirana na čitavoj seriji prethodnih sličnih slučajeva.

Partijska linija

Kao što je prije toga eutanazirano Plenkoviću vrlo neugodno Povjerenstvo za odlučivanje o sukoba interesa. Kao što je njegova vlast na led stavila te godinama potpuno ignorirala i opstruirala pučku pravobraniteljicu. Kao što je na čelo Državne inspekcije postavljen istaknuti HDZ-ov dužnosnik. Kao što je s idiotskim obrazloženjem – navodno zbog prometne nesreće svog službenog vozača – smaknuta šefica Uskoka. Kao što se šefica Državnog odvjetništva drži na kratkom lancu. HDZ apsolutno gazduje svim državnim i javnim firmama, čak i instrumentima koji bi ih morali kontrolirati. Od gospodarske komore do nogometnog saveza, od HNK do Crvenog križa, od Akademije do bolnica – u svojoj šaci drži kompletnu Hrvatsku. Ni najveći stručnjaci bez poveznice s HDZ-om nigdje ne prolaze, najvećim se bedacima, partijski umreženima, sva vrata otvaraju. Andreja Plenkovića žuljaju samo institucije kojima ne uspijeva ovladati. Poput europskih tužitelja koji su se o njegovoj omiljenoj ministrici kulture počeli raspitivati, pa premijer na sve strane širi priču kako gospođa Obuljen Koržinek nije bez natječaja dijelila europske pare, nego su to bila hrvatska sredstva, iz državnog budžeta. Kao da je problem porijeklo novca, a ne način na koji su milijuni potrošeni.

Andreja Plenkovića žuljaju samo institucije kojima ne uspijeva ovladati. Poput europskih tužitelja koji su se počeli raspitivati o njegovoj omiljenoj ministrici kulture. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

Vlada sada gura zakon kojim će svemoć vladajuće oligarhije u državi dodatno armirati, ovoga puta izvlašćujući sindikate. Novi zakon o plaćama u državnim i javnim službama predviđa da radnike ocjenjuju isključivo njihovi ravnatelji. Što bi možda moglo biti u redu kad ovi ne bi bili regrutirani po partijskoj liniji, kao stranački poslušnici, pa se adekvatno tome i drže. Kako bi taj model u praksi mogao izgledati signalizira nedavni slučaj ugledne psihologinje koja je zbog alarmiranja javnosti oko jedne nezbrinute djevojčice dobila opomenu pred otkaz. Sustav je zakazao kad je djetetu trebalo osigurati smještaj, ali se jako aktivirao kad je iskusna Valerija Kanđera, nemoćna da ga pokrene, preko društvenih mreža kriknula upomoć. Njeno je zalaganje za jednu klinku ostavljenu nemarnoj i neempatičnoj državi na brigu teško sankcionirano. Sigurno je da rigidni zakon o plaćama neće poslužiti popravljanju kvalitete državnih i javnih usluga, nego dodatnom zastrašivanju radnika. U jako politiziranim državnim i javnim službama pokorni će profitirati, osobe s integritetom nastradati.

Paraliza institucija

Funkcionirajuće institucije čine kralježnicu svake snažne države. Ne čine državu stabilnom – kao što Plenković, glancajući vlastiti lik i djelo, voli implicirati – moćni politički prvaci, predsjednici, kancelari ili premijeri, nego je snaga države u jakim i povjerenjem javnosti praćenim institucijama. U čemu Hrvatska jako loše stoji. Nefunkcioniranje institucija ovdje je već odavno predmetom sprdnje. Iza njihove se jalovosti i instrumentaliziranosti mnogi razbojnik znao sakriti. Neka institucije rade svoj posao – cinično su se rugali javnosti ravno u lice, znajući da su ove politički zajahane. Imamo Hrvatsku, ali nemamo Republiku, institucije su države zatrte – kaže ovih dana Damir Vanđelić, objašnjavajući zašto je svoju novoformiranu stranku nazvao zvučnim imenom Republika. Valjda nasuprot partiji premijera Plenkovića, koja željeznom pesnicom slama i razara institucionalni kostur Hrvatske.

Na ovom smo mjestu već spominjali američke autore Darona Acemoglua i Jamesa A. Robinsona, koji su analizirajući brojne primjere iz povijesti došli do zaključka da nacije propadaju kad im ekonomske i političke institucije nisu inkluzivne, nego su isključive i zatvorene, pa moć koncentriraju u rukama malobrojne vladajuće elite, umjesto da je široko distribuiraju i što većem broju građana omoguće participaciju. Ali svojedobno je o tome, baveći se Hrvatskom, pisao i nekadašnji Plenkovićev stranački kompanjon Davor Ivo Stier. U vrijeme priprema za njihov zajednički start u osvajanje HDZ-a prije osam godina Stier se u programatskoj knjižici „Nova hrvatska paradigma“ zalaže za „razbijanje monopola vlasti manjine, rušenje nevidljivih ali stvarnih zidova u društvu koji većinu ostavljaju izvan političkih i ekonomskih institucija“. Kao najveći izazov Stier vidi potrebu integriranja „većine hrvatskih građana koji političke i ekonomske institucije hrvatske države u velikoj mjeri ne doživljavaju kao vlastite… Mnogi se osjećaju kao stranci u vlastitoj državi i smatraju da je vladajuća elita naprosto zgrabila ili otuđila političke i ekonomske institucije zemlje“. Govoreći o nužnosti otvaranja institucija i uključivanju isključenih ili marginaliziranih građana, sve kako bi se vratilo povjerenje u državu, Stier kao prioritetnu naglašava potrebu demokratizacije političkih stranaka i to ograničavanjem moći stranačke vrhuške, povećavanjem unutarnje i vanjske kontrole, inzistiranjem na većoj transparentnosti u donošenju odluka… Zaključno podsjetimo i na njegovu tvrdnju da bi se demokratizacijom stranaka bitno suzio prostor korupciji generiranoj u interakciji zatvorenih političkih i ekonomskih institucija.

Činilo se da će Andrej Plenković krenuti putem Nove hrvatske paradigme. Da mu je Stier zacrtao put. Da će promijeniti, valjda i demokratizirati HDZ, a potom i Hrvatsku. Ali stvari su otišle u potpuno drugom smjeru. Otišle su s lošeg na još gore. Stranke se nisu demokratizirale, nego su se još više skorile, kao autokratske okamine. Institucije se nisu otvorile, nego su dodatno zatvorene i partijski podčinjene. Korupcija je zakorovila državu. Hrvatska je još više podijeljena na vlast i ostatak nacije koji tone u apatiju ili bježi iz zemlje. Premijer odbija komunikaciju s bilo kakvim iskazom nezadovoljstva i kritike. Prosvjednike naziva ekstremistima. Stier je uglavnom zašutio, potpuno, čini se, odustajući od svojih reformskih ambicija. Da danas piše knjigu, njen bi sadržaj morao biti još turobniji. Andrej Plenković jaše dalje, sustavno lomeći institucionalnu kičmu Hrvatske.

KOMENTAR DANA JELENE LOVRIĆ: Smjena kao dozvola za korupciju