Potraga Andreja Plenkovića za čovjekom koji bi mu trebao donijeti treću pobjedu u superizbornoj godini – onu s osvajanjem formalno najviše funkcije u državi, funkcije šefa države – sada već djeluje farsično. Ni pola je godine do predsjedničkih izbora, a šef HDZ-a još nije odlučio koga će u utakmicu poslati. Unatoč njegovim opetovanim uvjeravanjima da dvije trećine građana želi na Pantovčaku promjenu, a on, navodno, ima više ljudi koji mogu pobijediti, pa će, uvjerava, HDZ ponuditi najboljeg kandidata, unatoč beskrajnom metiljanju, imena nema. Nije HDZ-ov problem u obilju, nego u oskudici ozbiljnih pretendenata na predsjedničku poziciju. Nije Plenkovićeva muka u tome što se između više dobrih opcija ne može odlučiti, nego u tome što ni jedan od mogućih odabranika ne osigurava željeni uspjeh. Vladajuća stranka nema čovjeka koji je Zorana Milanovića kadar pobijediti. Da ima, već bi s njim istrčali u javnost. Čini se da je HDZ bitku za Pantovčak već izgubio.

Stranka nije dovoljna

Zašto? Potpuno luzerski, prvo, djeluje činjenica da se u stranci s preko dvjesto tisuća članova ne može pronaći odgovarajući kandidat za funkciju šefa države. Porazno za partiju koja već više od tri desetljeća, s dva kratka intermeca, vlada – da, baš vlada – Hrvatskom. Ima masu, ali malo je onih koji se u tom HDZ-ovu moru ljudstva izdvajaju. A predsjednički se izbori bez jakih ličnosti ne mogu dobiti. Stranka je važna, ali nije dovoljna. Ne može kompenzirati manjak osobne uvjerljivosti pretendenata. Za razliku od parlamentarnih izbora, na kojima je snaga stranke odlučujuća, bitku za Pantovčak u velikoj mjeri odlučuje personality. HDZ ima moćne stranačke ljude, koji snagom svojih funkcija ordiniraju cijelom državom, ali je snažnih ličnosti koje bi zvonile u javnosti jako malo. U osobama s javnim autoritetom dramatično oskudijevaju.

Nestašica prominenata rezultat je činjenice da HDZ uglavnom funkcionira kao stranka jednog čovjeka. Andrej Plenković izrazito ne podnosi jake ljude. Trijebi one koji bi mu mogli biti al pari. Svoju snagu i dominaciju gradi na tome da sve druge drži slabima. Promovira patuljaste, reže one koji narastu. Vjerojatno u stalnom strahu od moguće konkurencije. Usto, svojom kadrovskom politikom pokazuje potpuni prezir prema kompetenciji. Na ministarskim pozicijama drži dokazano nesposobne, u Europu na visoku funkciju šalje Dubravku Šuicu, role model ne samo političke potkapacitiranosti. U njegovih osam godina, koliko vodi HDZ, stranka nije stvorila ni jedno jako ime. Partija mu se kadrovski sparušila. Mnogo ljudi, nigdje čovjeka. Kao moguće je Milanovićeve izazivače Plenković dao testirati trojicu svojih stranačkih suputnika: stranački dobro uzemljenog ministra obrane Anušića, vrlo spretnog potpredsjednika svoje vlade Butkovića, koji je šefa države u kampanji za parlamentarne izbore sa svojom kravicom vješto izvozao te intelektualno respektabilnog, ali u HDZ-u prilično izoliranog Stiera. Premda stranački kapitalci, ni jedan od njih do pobjede ne može dobaciti. Što ne znači da je Zoran Milanović nepobjediv. Nepobjedivim ga čini samo inferiornost HDZ-ovih mogućih protukandidata.

Da se razumijemo, ni druge stranke nisu u boljoj poziciji. SDP bi također bio na velikim mukama, bez ozbiljnog kandidata, da se predsjednik Milanović sam nije ponudio. Mada je veliko pitanje koliko se aktualnog šefa države može smatrati predstavnikom ljevice. Sam će reći da mu potpora SDP-a treba iz tehničkih razloga, da ga stranačkom mašinerijom čuvaju od moguće krađe na izborima. Ne govori o političkim poveznicama sa svojom bivšom strankom. Obje strane u novi predizborni pakt ulaze iz interesnih razloga. SDP će Milanoviću osigurati pare i stranačku infrastrukturu za kampanju. Dobit će malo zvjezdanog praha koji će s njegovih vrlo izgledno dobrih izbornih rezultata i na njih pasti. Družba s Iblera već se napuhuje. Mogućim Milanovićevim dobitkom na predsjedničkim izborima pokušavaju kompenzirati vlastiti gubitak parlamentarnih izbora.

Kandidati bez kapaciteta

Drugo, Andrej Plenković bitku za Pantovčak vrlo vjerojatno ne može dobiti zato što ni među nestranačkim ličnostima ne može naći adekvatnu akviziciju. Ni književnik Miro Gavran ni bivši ministar, međunarodno dobro udjenuti Dragan Primorac, koji se predstavlja kao znanstvenik, nemaju taj kapacitet. Pogotovo ga nemaju u srazu s terminatorski dizajniranim Milanovićem, kojemu se nitko na megdan ne mili izaći. Niti ga u tako kratkom vremenu, pet mjeseci, koliko je do izbora ostalo, mogu steći. Gavran se praktičnom politikom nikad nije bavio; premda šef Matice hrvatske, široj je javnosti prilično nepoznat. Nije hrvatski Havel. Generalno, ne djeluje kao čovjek od kojeg se politička funkcija dade skovati. Primorac nije bez političkih ambicija, ali na predsjedničkim izborima na kojima je 2009. godine sudjelovao, da bi ga HDZ promptno izbacio iz svojih redova, dobio je ni šest posto glasova. Petnaest godina kasnije teško da bi se mogao hitnuti do Pantovčaka. Bez obzira na HDZ-ovu potporu. Plenkovićeva je stranka proizvela more poltrona, ali ljudi od imena uglavnom nema. Niti ih je tražila, niti su joj se takvi danas spremni ponuditi. Niti bi se osobe od integriteta i javnog ugleda s jezičavim i neugodnim Milanovićem htjele pofajtati na izborima. Pogotovo ne za račun samoživog HDZ-ova narcisa. Samo netko koga je Andrej Plenković jako zadužio mogao bi pristati na takvu žrtvu.

Momci s krajnje desnice nisu spremni automatski podržati Plenkovićeva kandidata, premda njegovi tekliči takav deal javno zagovaraju kao maltene gotovu stvar. FOTO: Josip Regovic/PIXSELL

Ideja o nestranačkoj ličnosti kao HDZ-ovu predsjedničkom kandidatu nije inače nepotentna. Takvim bi se odabirom, glumeći širinu i uključivost, vješto kamuflirala kadrovska pustoš u redovima vladajuće stranke. Lakše bi se vrlo vjerojatno postigao i dogovor s Domovinskim pokretom kao HDZ-ovim koalicijskim partnerom. Momci s krajnje desnice nisu spremni automatski podržati Plenkovićeva kandidata, premda njegovi tekliči takav deal javno zagovaraju kao maltene gotovu stvar. Šef se HDZ-a boji rasipanja glasova. Godinama tvrdi da je Milanović na prošlim izborima, prije pet godina, pobijedio zaslugom DP-a. Ali njihov je predsjednik sa šefom države i danas u srdačnim odnosima. Prošle su jeseni u Vukovaru snimljeni dok u komemorativnoj Koloni sjećanja, rame uz rame, prijateljski debatiraju o fetama smuđa na gradelama. U recentnom intervjuu Novom listu Ivan Penava otkriva da je s predsjednikom Milanovićem i dalje dobar, u redovitom su kontaktu, pa su se, tvrdi, i prošlog tjedna uredno vidjeli. Priznanje koje će uši Andreja Plenkovića sigurno jako zaparati. Što nikako ne znači da DP neće na koncu podržati HDZ-ova predsjedničkog kandidata.

Porobljavanje države

U stranku formalno neuvezani kandidat šefu bi HDZ-a trebao pomoći i u suzbijanju glavne smetnje na predsjedničkim izborima. Pobijanju optužbe o njihovu porobljavanju države. „Teza o porobljavanju institucija jedna je od najvećih besramnih laži s kojom će se birače na predstojećim predsjedničkim izborima uvjeravati da ne smiju staviti sva jaja u istu košaru“, tumači Plenković nedavno svojim stranačkim veteranima, tražeći da svojim angažmanom „pomognu onima koji su se jednom zabunili“. Implicitno priznaje da je Milanovićev krunski argument u borbi za novi mandat percepcija javnosti o njegovu kontriranju i otporu HDZ-ovoj, odnosno premijerovoj svevlasti. Javnost predsjednika doživljava kao najjaču, često i jedinu branu njihovoj okupaciji kompletne države. Plenkovićev je problem, međutim, što sam sebi skače u usta. Jedno govori, a nešto posve drugo radi. Istodobno dok sebe i svoju vlast proglašava čuvarima institucija i rigoroznim poštovateljima pravnog poretka, njegova vlada donosi odluke kojima povećava već nepodnošljivo golemu, drastičnu HDZ-ovu uzurpaciju i porobljenost države. Ovoga puta kadrovski će potpuno, bez ostatka, potaracati bolnice. Izručit će ih vlastitim stranačkim trabantima. Bez obzira na to što govorio, ali takvim potezima premijer faktički radi u korist onoga kojega bi htio poraziti.

Treće, Andrej Plenković vrlo je vjerojatno bitku za Pantovčak već izgubio i zbog svoga pretjeranog angažmana da je dobije. Ušao je u kampanju za predsjedničke izbore kao da su njegovi vlastiti. Pokazao se previše gorljivim u želji da Zorana Milanovića sruši i definitivno politički uništi. S predsjednikom ga povezuje obostrana enormna netrpeljivost, dovedena do otvorenog neprijateljstva. Ali aktualnog bi šefa države htio poraziti i vođen svojom voljom za moć. Vlastitu je dominaciju željan proširiti i na Pantovčak. Jako ga žulja što i funkciju predsjednika Republike ne može kontrolirati. Kipti od opsesivne žudnje da i tamo instalira svog čovjeka. Na višak premijerove osobne zainteresiranosti upućuje i njegov pokušaj da Milanovića ne samo delegitimira, nego i potpuno eliminira upornim inzistiranjem na optužbi o kršitelju Ustava. Htio je isprovocirati, tvrde HDZ-ovi insajderi, da ga Ustavni sud svojom odlukom isključi iz utakmice. Da mu zapriječi sudjelovanje u skorim izborima. Ali to se, razumljivo, nije primilo. Bilo bi previše čak i za instituciju koja je svoju funkciju čuvara Ustava jako profanirala. Osvoji li na koncu Zoran Milanović još jedan mandat, što je vrlo izgledno, bit će to osobni neuspjeh i ozbiljan poraz Andreja Plenkovića.