Da nije Sebastiana Kurza, katastrofalna situacija s cjepivom u Hrvatskoj vjerojatno se uopće ne bi našla na dnevnom redu. Austrijski je kancelar prvi upozorio na nepravednu raspodjelu cjepiva protiv korone u Europskoj uniji, pa je kao primjer države koja ga dobiva manje nego što bi trebala istakao Hrvatsku. Ako se tako nastavi, rekao je, Nizozemska će dobiti više cjepiva od Njemačke i gotovo dvostruko više od Hrvatske. Hrvatski premijer o tome nije govorio. Čak je tvrdnje svog bečkog kolege pokušao relativizirati. Zato što Andrej Plenković ne želi priznati da je u cijepljenju stanovništva, jedinoj garanciji za okončanje pandemije i povratak koliko-toliko normalnom životu, teško podbacio. Njegova Vlada građanima ne uspijeva osigurati potrebnu vakcinu, pa se i po tome našla na repu Europe. Ako je cijepljenje u ovom trenutku nacionalni prioritet, a jest, onda je njegova vlast doživjela pravi debakl.

Hrvatska je jedna od triju europskih država s najmanjom procijepljenošću stanovništva (samo su Bugarska i Litva niže), gotovo trostruko slabija od u tom pogledu najuspješnijih: Malte, Mađarske ili Danske. Ali premijeru to kao da nije problem. Kao da objektivno dramatična nestašica cjepiva nije prinesena njegovoj pažnji. Na izravna pitanja ili na Kurzovo problematiziranje neravnopravne podjele cjepiva odgovara hvaleći se svojom „umjetnošću balansiranja“. Navodno se u Bruxellesu raspituju kako se to Hrvatska s relativno blagim epidemiološkim mjerama uspjela sačuvati od velike zaraze. Onih uskoro šest tisuća grobova premijer ne broji. Manjak cjepiva lakonski objašnjava krivim klađenjem. Pogrešno se kladio na AstraZenecu od koje je Hrvatska naručila najviše cjepiva. Zašto se kladio na krivog konja, to ne znamo. Tko mu je suflirao takvu odluku i koliki je utjecaj pritom imala činjenica da je to cjepivo bilo najjeftinije?

Premijer Plenković nije ni pokušao doskočiti nestašici, nekom interventnom mjerom premostiti situaciju. Kako je to, primjerice, uradila Mađarska. Kao da je cijepljenje stanovništva i zdravlje nacije drugorazredna tema. Nešto je malo koketirao s Rusima, sada navodno pregovara s Kinezima. Naknadno je, gotovo preko volje, potpisao pismo kojim nekolicina europskih premijera od Bruxellesa traži više pravde u distribuciji cjepiva. Ali o tom će se pismu tek razgovarati krajem mjeseca. U međuvremenu hrvatski premijer javnosti servira uvjeravanja da je oskudica cjepiva vrlo privremenog karaktera. Kad se sve to konsolidira, mogli bismo dobiti jako velike količine, kaže. Kad bi to moglo biti? Nakon ljeta? Krajem godine? Jednom!

Najteži poraz

Zapanjujuća je njegova ravnodušnost prema vlastitoj odgovornosti. Organizacija nabave cjepiva najveći je promašaj Plenkovićeve vlade, najteži poraz u gotovo pet godina njegova premijerskog mandata, posljedice kojega se broje u ljudskim životima. Nije samo dostupnost vakcine, nego se i način cijepljenja u Hrvatskoj pretvorio u krupan skandal. Politička klasa i brojni pripadnici takozvane društvene elite cijepljeni su preko reda, dok su građani, rijetki sretnici koji su bili pozvani da prime svoju dozu, premda uglavnom stari i bolesni, neki i invalidni, satima morali čekati u kaotičnim i ponižavajućim redovima. Na što se ministar Vili Beroš usudio cinično primijetiti da su gužve dokaz velike želje za cijepljenjem. Ne, nastali je košmar dokaz frapantne neorganiziranosti sustava i njegove neodgovornosti. Takva indolentnost proizvodi veliko nezadovoljstvo u javnosti. Ali to nije jedina Ahilova peta koju je Andrej Plenković pokazao. Situacija s cjepivom protiv korone kapitalna je, ali nikako nije i jedina drama koja mu se sručila na glavu.

Druga se kriza otvara zaoštravanjem odnosa između Vlade i poslovne zajednice oko donošenja Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Premijer se voli hvaliti kako je u Europi osigurao grdne milijarde kojima će spasiti i ekonomski oporaviti Hrvatsku, ali se ponaša kao da je taj novac u njegovu osobnom vlasništvu. Planove kroji poskrivećki, u uskom krugu, daleko od javnosti, bez konzultiranja zainteresiranih. Najava da će samo deset posto raspoloživih sredstava biti namijenjeno gospodarstvu, a ostalo se kanalizirati prema javnom sektoru, uspjela je da privrednike digne na noge. Hrvatska udruga poslodavaca u direktnoj je komunikaciji s Bruxellesom raskrinkala Vladin fake da je takva raspodjela zahtjev EU-a. Nedostupnost covid-cjepiva uništila je Plenkovićev imidž kao u europskim institucijama navodno silno utjecajne osobe, neuspjeli pokušaj da svoje planove opravdava briselskim direktivama smanjila je njegovu vjerodostojnost i mogućnost manipulacije.

Treće, premijerovo pucanje po šavovima na drastičan je način pokazala i nedavna posve šokantna kampanja kojom je nedobrodošlicu njemu osobno i njegovim stranačkim drugovima u jednom kafiću u Rijeci usporedio s Holokaustom. „Eklatantan primjer diskriminacije i rasizma, na korak do fašizma“, tako je premijer vrisnuo na objavu jednog ugostitelja da su hadezeovci u njegovu lokalu nepoželjni. Spomenuo je i zvijezdu na rukavu, valjda žutu, kojom je status članova HDZ-a izjednačio sa stradanjem Židova u Drugom svjetskom ratu. Jadni HDZ! Nacija bi se nad tragičnom sudbinom te stranke zaista morala rasplakati!

Plenkovićeva se povrijeđenost može razumjeti, ali jednu objavu s društvenih mreža danima nametati kao ključnu temu u državi ipak je previše. Kao što je previše kad svojim neukusnim paralelama premijer zastrašujuće podcijeni strahote koje su Židovi svojedobno morali proći. Cviljeti zbog navodne diskriminacije HDZ-ovih ljudi također je promašeno i poremećeno. Prilično je nemoguće, naime, diskriminirati privilegirane. U Hrvatskoj problem predstavlja diskriminacija u korist HDZ-a, a ne na štetu članstva te stranke. Država u kojoj Partija okupira kompletno društvo, od velikog dijela privrede do javnih službi, od nogometne organizacije do akademske zajednice, u kojoj HDZ-ova iskaznica sva vrata otvara, a njeno neposjedovanje funkcionira kao eliminacijski faktor gdje god da takneš, takva Hrvatska funkcionira kastinski. Andrej Plenković, izgleda, ne razumije da HDZ-ova svevlast proizvodi revolt. Možda bi bio zadovoljan i osjećao se voljenim da Hrvatska donese zakon o zaštiti njegova lika i djela. Onakav kakvim je Jugoslavija svojedobno štitila Titovu ličnost. Uzaludno i kontraproduktivno, naravno! Premijerova nesnošljivost prema bilo kakvoj kritici, u ovom slučaju jahanje na jednom neprihvatljivom, ali objektivno ne previše važnom pojedinačnom postu, ozbiljno mu otvara bokove i teško ga havarira.

Stranačke turbulencije

Ne samo kao šef Vlade, nego Andrej Plenković trpi neuspjehe i kao šef HDZ-a. Kao četvrta mu se rana otvorilo rasulo stranke u Slavoniji. Dva mjeseca prije lokalnih izbora HDZ se jako i javno počeo lomiti. Napuštaju ga čitavi ešaloni ne nekih anonimnih, nego visokopozicioniranih članova, neki s jasnom najavom da će mu se na izborima u svibnju pojaviti kao konkurencija. Raspadanje je rezultiralo i sukobima u vrhu stranke koji će se nakon Plenkovićeva zavrtanja ruku malo, vjerojatno tek privremeno, primiriti. Ali HDZ-ov potpredsjednik Anušić i dalje govori o nezadovoljstvu i svojoj obavezi da mu svjedoči. O pravim razlozima unutarstranačkih turbulencija u nekadašnjoj HDZ-ovoj utvrdi naveliko se špekulira. Mnogi su ih spremni pripisati utjecaju konkurencije s desnice, okupljene oko Domovinskog pokreta. Ali ništa se, pa ni HDZ, ne raspada dok je iznutra čvrsto, dok ne korodira.

Peta se drama Andreju Plenkoviću stvara u Zagrebu. Njegov odabranik, zamišljen kao kandidat od kartona koji je trebao fingirati utakmicu, ali ne i zaista zasmetati gradonačelniku Milanu Bandiću, već se pokazao kao težak promašaj. Smrću stvarnog HDZ-ova kandidata nesretni se i široj javnosti nepoznati Davor Filipović našao u ulozi kojoj nije dorastao. Govori gluposti, sipa bizarnosti, na svakom koraku proizvodi skandale, njegova se kampanja pretvara u težak blam. Sveučilišni se profesor preporučuje neznanjem ćirilice i Zagrebu obećava tvornicu cjepiva protiv raka. Kad sa svitom, obilazeći grad, upadne u prostor jedne škole, umjesto isprike, užasnutoj ravnateljici koja zove policiju javno nabraja koliko je sredstava dobila iz europskih fondova, kao da je donirao vlastite pare. Plenković ga svejedno jako hvali, predstavlja kao vizionara i najbolje što HDZ ima (nije valjda?), tvrdi da odskače jer je od drugih konkurenata navodno bolji za tri koplja. Ali Filipovićeva lupetanja ozbiljno diskreditiraju i njegova stranačkog šefa. Premda je još relativno nedavno najavljivao osvajanje najvećih urbanih centara, Andrej Plenković mogao bi u svibnju ostati i bez onih gradova u kojima je dosad vladao (Split) ili barem sudjelovao u vlasti (Zagreb). U tom slučaju njegovi se neuspjesi više neće moći kamuflirati. Naravno da mu takva perspektiva već proizvodi veliku nervozu.