Vrlo jasna prijetnja – konstatirao je Andrej Plenković nakon što je sa svih strana opservirao i vlastitim mobitelom pofotkao krater koji je dron veličine manjeg borbenog aviona izdubio na zagrebačkom Jarunu. Premijer nije precizirao zašto uništenu letjelicu smatra prijetnjom, ali u ovom slučaju lako se složiti s njegovom dijagnozom. Premda se njeni pošiljatelji, pa onda i ciljevi, tek pokušavaju utvrditi, nekako je teško povjerovati da je višetonska mrcina baš posve slučajno preletjela nekoliko država i pala usred glavnog grada Hrvatske. O sadržaju poruke, lansirane na krilima projektila koji se zabio u zemlju pljucomet od prepunog studentskog doma na Savi, moguće je, zasad, samo nagađati, ali incident otkriva nekoliko po Hrvatsku prilično neugodnih stvari.

Prvo, pad drona u Zagrebu podsjeća na činjenicu da se rat u Ukrajini ne događa negdje daleko. Premda je sukob lokaliziran unutar granica jedne države, nerealno je očekivati da se odjeci ruske invazije, ratne operacije visokog intenziteta usred Europe, neće povremeno prelijevati i na druge. Sreća je ovoga puta spasila Hrvatsku. Da je bespilotna letjelica na mlazni pogon pala samo nekoliko metara dalje, na studentski dom ili stambene zgrade, tragedija se vrlo vjerojatno ne bi mogla izbjeći: probila bi, tvrde stručnjaci, nekoliko katova i pobila tko zna koliko ljudi. Ali čak da više ni jedan jedini neželjeni projektil ne skrene izvan teritorija Ukrajine, strašni Putinov rat jako će skupo stajati cijelu Europu. Njegovi refleksi destabiliziraju kompletan kontinent. Pred europske države i njihove lidere postavljaju najvažnija strateška i moralna pitanja. Između ostalog i ono o ruskom plinu koji uredno plaćen i dalje teče na Zapad, dok rijeke izbjeglica, sada već u milijunima, bježe iz Ukrajine.

Propusnost NATO štita

Drugo, neidentificirani leteći projektil, koji je dobacio do Zagreba, otkriva i potpuno neshvatljivu propusnost NATO štita nad državama saveznicama. Dron još uvijek nepoznate namjene preletio je oko tisuću kilometara, a da ga u skoro sat vremena ni jedna od triju tangiranih država nije ni pokušala zaustaviti. Nije ga zaustavila ni NATO-ova integrirana zračna i raketna obrana, za koju se u vrijeme pristupanja Hrvatske tom savezu tvrdilo da osigurava zaštitu svim svojim članicama. Misterioznom letjelicom koju su propustili sve do glavnog grada Hrvatske, u sjedištu NATO-a nisu se previše zamarali. Kratko su saopćili da su je pratili. Zašto su dopustili ugrozu Hrvatske, o tome ni riječ da bi rekli. Reagirali su s velikim zakašnjenjem, bez entuzijazma, preko volje, tek nakon što je premijer Plenković tražio istragu. Ali pravih objašnjenja još nema. Premda članstvo u NATO-u, kao garancija nekakve zajedničke sigurnosti, nije besplatno i Hrvatska svoje obaveze uredno podmiruje.

Jednako kao zakazivanjem radara NATO-a, državno rukovodstvo Hrvatske trebalo bi se pitati i o propustima vlastite obrane. Sumnjiva je letjelica u hrvatskom zračnom prostoru bila tek nekoliko minuta, vjerojatno nedovoljno za njeno zaustavljanje. No neželjeni je nebeski gost, jasna prijetnja, kako kaže premijer, morao biti vidljiv još za prelijetanja Mađarske. Ali čini se da su hrvatski alarmi zazvonili tek kad je tresnuo na tratinu nedaleko od vrlo frekventnog zagrebačkog prometnog čvorišta. Proslavljeni ratni pilot Ivan Selak na društvenim mrežama opisuje kako bi se reagiralo u „njegovo vrijeme“: nepoznati se objekt registrira još dok je duboko iznad susjedne države, skoro desetak minuta prije nego će prijeći hrvatsku granicu, dovoljno da se dignu avioni i ugroza koja leti prema glavnom gradu države pravodobno obori.

Ograničena obrana

Treće, ubojita naprava koja je s nepoznate adrese, vjerojatno u Ukrajini, stigla do Hrvatske, kolateralno razotkriva i nezadovoljavajuće stanje hrvatskih obrambenih kapaciteta. Protuzračna je obrana, priznaje nadležni ministar, ograničenih mogućnosti. Proturaketnu zaštitu Hrvatska ne posjeduje, pa su odmah nakon incidenta krenula navijanja što bi sve od oružja još trebalo nabaviti. Navodno će se od Amerike tražiti da nam instalira najbolji protuzračni obrambeni sustav Patriot. Već kupljeni, ali još nepristigli borbeni avioni neće biti dovoljni. Ali ugledni vojni analitičar Robert Barić nedavno u intervjuu Nacionalu upozorava da Hrvatska nema definiranu namjenu i zadaće upotrebe Rafalea te da za izvođenje nekih osnovnih, novoj eskadrili namjerenih zadaća – izviđanju, presretanju i bliskoj zračnoj potpori – nisu bili potrebni tako moćni i skupi francuski zrakoplovi. Što bi u državnom vrhu vjerojatno morali znati kada bi Hrvatska imala jasnu vojnu strategiju i moderno planiranje obrane. Zbog nepostojanja strateških dokumenata, popunjavanje vojnih kapaciteta nerijetko se pretvara u improvizaciju. Stručnjaci tvrde da je nabava borbenih aviona i američkih oklopnih vozila Bradley više vođena potrebama NATO-a nego hrvatske države.

Četvrto, udar višemetarskim dronom sumnjivih namjera na Zagreb ponovno će razgolititi sav jad i čemer onih koji upravljaju Hrvatskom. Državni vrh reagirao je s nedopustivim zakašnjenjem. Oglasio se dvanaestak sati nakon udesa. Predsjednik države, premijer i nadležni ministar obratili su se javnosti tek oko podneva, nespremni, tek da ponove vijesti koje su mediji prethodno već satima objavljivali. Novinari su otkrili i sovjetsko porijeklo letjelice. Potom iz vojnih struktura sipaju kontradiktorne izjave – jedni govore o njenom eksplozivnom punjenju, drugi ga opovrgavaju. Onda Plenković sa svojom ministarskom svitom izvodi obigravanje oko ostataka drona, sa svih strana navirujući se nad zgužvane krhotine, da bi dan kasnije ministar Banožić lansirao informaciju o avionskoj bombi koja je navodno eksplodirala ispod zemlje, što vojni stručnjaci redom s velikom skepsom komentiraju, a neki i otvoreno ismijavaju, pozivajući ministra neka se sabere.

Lisica u kokošinjcu

Ukratko, parada neozbiljnosti i nekompetentnosti. Rezultat činjenice da državom upravljaju podobni, a ne sposobni. Već mnogo puta viđeni posljedak Plenkovićeve katastrofalne kadrovske politike. Ozbiljan resor obrane povjerio je čovjeku vrlo skromnih kapaciteta, koji se pokazao kao jedno od najslabijih mjesta njegova kabineta. Ali premijer iz svojih grešaka ništa ne uspijeva naučiti. Nego ih uporno ponavlja, svoju političku reprezentaciju pretvarajući u debilokraciju. Na ministarska mjesta dosad je uglavnom dovodio anonimne i potpuno bezlične ljude, da bi oni s vremenom pokazali svoje hendikepe i kvarna mjesta. Sada je napravio ozbiljan pomak, kvantni skok u negativno – za novog ministra obnove instalirao je čovjeka eksplicitno suspektne biografije. Novoimenovani Ivan Paladina financijski je mešetar, koji je vlastiti vlasnički portfelj nakrcavao predatorskom eksploatacijom državnih resursa. Njegov je profil od prvog trenutka posve jasan, nikakvih tu dilema ni iznenađenja neće biti. Postavljajući ministra s greškom na čelo vrlo zahtjevnog resora prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, s urgentnom zadaćom da se napokon pokrene postpotresna obnova u Zagrebu i na Baniji, premijer je odlučio uvesti lisicu u kokošinjac.

Udar višemetarskim dronom sumnjivih namjera na Zagreb ponovno će razgolititi sav jad i čemer onih koji upravljaju Hrvatskom jer je državni vrh reagirao s nedopustivim zakašnjenjem. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

Peto, ulet ogromnog projektila u zračni prostor Hrvatske, s tvrdim uronom u zagrebački travnjak, potencijalno razorna pošiljka koja vrlo vjerojatno nije ovamo stigla s dobrim namjerama, reaktualizira pitanje ozbiljnih deficita hrvatske vanjske politike. U uvjetima rata u Europi naši unutarnji sukobi, prepucavanje u vrhu hrvatske države, dobro poznati običaj predsjednika i premijera da jedan drugome skaču u oči, postaju ne samo deplasirani, nego su i vrlo opasni. Premda Hrvatska voli tvrditi da je u slučaju strašne ruske invazije na Ukrajinu odabrala biti na pravoj strani, stvari uopće nisu tako jednoznačne. Predsjednik Milanović uglavnom njeguje prilično ciničan stav. Kao što će za Europsku uniju reći da ga zanima samo po količini financijskih sredstava koja se iz briselskih fondova mogu povući, tako će i povodom rata u Ukrajini zagovarati da Hrvatska gleda prije svega vlastite interese, pa premijeru šalje poruku da malima u ovom strašnom času nije baš uputno plesati po stolovima.

Dok se Andrej Plenković naglašeno i gotovo demonstrativno solidarizira s Ukrajinom, i što se tiče prihvata izbjeglica i što se tiče pomoći u oružju. Premda plemenitija, njegova je politička agenda u ovom slučaju posve nerealna. Kijevu će uporno, godinama, nuditi hrvatski model mirne reintegracije. Ne primjećujući, ne vodeći računa o tome da je situacija Ukrajine potpuno drugačija od one u kojoj je 1995. bila Hrvatska. Za mirnu reintegraciju istočne Slavonije predsjednik Tuđman je 1995. osigurao pristanak Srbije, odnosno Slobodana Miloševića. Rusija na mirnu reintegraciju Ukrajine ne pristaje. Upravo suprotno, krenula je u krvavo osvajanje i vukovarizaciju Ukrajine. U tome je premijer Plenković jako, možda i kobno falio.