Andrej Plenković počeo je raditi za opoziciju. Protiv vlastitih interesa. Učinio je sve da protuvladin prosvjed u organizaciji jedanaest lijevo-liberalnih stranaka, okupljenih oko SDP-a i Možemo!, uspije iznad očekivanja. Nisu tisuće građana prošle subote izašle na Markov trg zato što su ih tamo pozvali politički odjednom poduzetni Peđa Grbin i drčna Sandra Benčić. Premijerove su zasluge u ovom slučaju mnogo veće. On je sazvao prosvjede. On je zakotrljao kap koja je prelila čašu. Prvo skandaloznim izborom novog glavnog državnog tužitelja. Još više načinom na koji taj izbor pokušava pravdati. On je revoltirao i gnjevom nahranio ljude. Posijao je vjetar pa dobio oluju. Opozicijske su stranke samo uspjele prepoznati znakove vremena. Pokazale su odvažnost. Premda ih javnost generalno smatra blijedima, skoro nikakvima, odjednom su se isprsile. Otkrile da imaju petlje za organiziranje prosvjeda. Građane su pozvale na ulicu, na otpor. Nakon crveno obojene subote u srcu Zagreba ništa se više ne čini nemogućim. Ni prognoze da bi HDZ mogao izgubiti izbore više ne izgledaju posve nerealno, kao sanak pusti.

Izlazak iz letargije

Ljevica može biti jako zadovoljna. Izašla je iz letargije. Stala na čelo prosvjeda. Slika s Markova trga djelovala je impresivno. Tisuće su ljudi ispunile inače zabarikadirani, građanima oteti povijesni trg, ali i sve okolne ulice. Bez problema bi napunile i Jelačić plac. Što bi možda djelovalo još moćnije. Ali nema boljeg mjesta od prostora prepunog simbolike, između Sabora i sjedišta Vlade, da se aktualnoj vlasti upute snažne poruke. Da se premijeru Plenkoviću pokaže da je dosta. Da je prešao granicu podnošljivosti. U Hrvatskoj, uglavnom nesklonoj javnim prosvjedima, ozbiljan je podvig organizirati masovku u obranu javnog dobra. Uspijevaju, eventualno, demonstracije socijalnog karaktera.

Veliki miting u aranžmanu SDP-a i Možemo! postigao je rezultat koji se još donedavno činio posve nemogućim. Pokazao je da ljevica u Hrvatskoj postoji i da može mobilizirati ne samo svoje birače. Na Ibleru su uvijek dosad bježali od mogućnosti organiziranja javnih prosvjeda. Kao da su se bojali masovnih skupova. Mogućeg etiketiranja s desnice da dižu revoluciju. Ili ih je paralizirao strah da će ostati bez odaziva. Grbin je prvi šef SDP-a koji je iz tog samonametnutog ograničenja iskoračio. Javnosti se uspješno predstavio i kao inicijator šireg oporbenog okupljanja. Od centra nalijevo vrlo je gužvovito, scena je jako atomizirana, ali jedanaest se stranaka u pripremi prosvjeda uspjelo uvezati. Možda nemaju lidera, što se lijevoj Hrvatskoj često zna zamjerati, ali imaju ogroman bazen nezadovoljstva građana.

Odluka o sazivanja velikog prosvjeda na Markovu trgu nije bila nerizična, ali se i SDP-u i Možemo!, kao ključnim strankama tog skupa, jako isplatila. Ruku pod ruku probudile su emocije i demonstrirale energiju. Masovan je odaziv pokazao da nisu bez potencijala. Također da se blok lijevo-liberalnih stranaka profilira kao snaga promjene. Brojevi su važni, ali i ukupno ozračje može biti razlog optimizma. Mnogo se mladog svijeta u prosvjed uključilo. Pristojna je Hrvatska izašla da se pokaže. Bez plinskih boca, bez prijetnji, bez govora mržnje. Njihova bi demonstracija mogla djelovati terapeutski. Ljevici vraća samopouzdanje. Konsolidira otpor izopačenoj vlasti. Ako ga stranke sudionice budu znale iskoristiti.

Borba protiv korupcije

Na Markovu su trgu testirale ključne točke svoga izbornog paketa. Jasno je da će ljevica svoju izbornu ponudu bazirati na borbi protiv korupcije i na borbi protiv zatiranja demokratskih sloboda. Nepoznato, međutim, ostaje u kojoj će formaciji na koncu na izbore. Nakon uspješnog prosvjeda Grbin poziva na zajedništvo. Na stvaranje velike predizborne lijeve koalicije. Prijelomni je trenutak, tvrdi. Tu formulu zagovaraju i gotovi svi politički analitičari. Podsjećaju da je izborni sustav u Hrvatskoj tako udešen da dodatnim mandatima nagrađuje prvoplasiranu stranku, što je pozicija koju u većini izbornih jedinica i dalje drži HDZ. Možemo! ipak ne bi. Mogućnost zajedničkog izbornog nastupa uporno eskiviraju, čak otvoreno odbijaju. Medijske analize počinju postavljati pitanje njihove vjerodostojnosti. Špekuliraju igra li Možemo! možda s figom u džepu. Kumuje li njihovoj odluci o samostalnom izlasku na izbore političko neiskustvo ili neiskrenost prema ostatku ljevice. Što bi im se moglo početi osvećivati. Šef SDP-a trenutno mnogo bolje komunicira s očekivanjima javnosti. Premda mu je Možemo! opet dalo košaricu, pa bi mogao djelovati luzerski, poput neželjena prosca, Grbin inicira, zove na suradnju, okuplja. Što bi birači mogli honorirati. SDP generalno ne uživa baš neki blistav rejting, slovi kao troma, stara i potrošena stranka, ali iz prosvjeda na Markovu trgu izlazi u mnogo boljem stanju nego je u njih ušla.

Oštrenju bi ljevice Andrej Plenković mogao biti od velike koristi. Nakon oporbenog mitinga, s kojeg su mu poslali šup-kartu, odlučio je vatru gasiti benzinom. Naravno da premijer ima razloga za zabrinutost, strepnju i nervozu. Mora biti jako neugodno kad ti tisuće pod prozorima skandiraju da je dosta i da bi morao otići. Ali politike se ne laća onaj koji iz svoje samozaljubljenosti takve izazove nije sposoban podnijeti. Posve je nepametno da šef Vlade neviđenim besmislicama sada napada stranke koje su prosvjed organizirale. Potpuna je komunikacijska katastrofa kad pritom bezobrazno krene vrijeđati i sve sudionike okupljanja na Markovu trgu. Nekoliko je tisuća ljudi uvrijedio tvrdnjom da je riječ, doslovce, o vulgarnom i primitivnom skupu radikalne ljevice, usto – potpuno nevjerojatno! – proruski i putinovski orijentiranom. “Iz mog kuta, ja mogu reći da je ovo bio proruski skup”, lupit će.

Njegov posve neutemeljeni pokušaj diskvalifikacije dodatno će revoltirati ne samo targetirane, nego i ukupnu demokratsku javnost. Cijelom će koru svojih suradnika, ministara i sličnih utjecajnika, premijer potom narediti da se rastrče po medijima s raspačavanjem njegove interpretacije navodno potpuno propalog prosvjednog okupljanja. Ministar će ga Beroš nazvati neuspjelim i tragikomičnim, prepunim – reći će – praznih riječi i parola iz prošlih vremena. HDZ na društvenim mrežama prenosi objavu ministra Erlića koji piše o “stranačkom skupu agresivne, ali regresivne, ekstremne ljevice s obilježjima propalih komunističkih sistema”, dok europarlamentarka Sunčana Glavak tvrdi da je politički koncept prosvjeda sveden na poruku „ne treba nam hrvatski jezik, već jugoslavenski“ te da su govornici „negirali postojanje naše države i ono što nas čini Hrvatima“. Što luđe, to bolje! Očito je da HDZ-ova tvornica laži radi prekovremeno.

Skandaliziranje javnosti

Premijer je u posljednje vrijeme govorio mnogo i često potpuno nesuvislo. Otkako je na čelo Državnog odvjetništva odlučio dovesti čovjeka dokumentirano umreženog s krim-miljeom, Andrej Plenković svojim izjavama ne prestaje skandalizirati javnost. Od njega smo čuli kako je „posve irelevantno“ što se odabrani Turudić, kao šef Županijskog suda, potajno nalazio s čovjekom za kojega je znao da je pod istragom. Također da je Turudićeva prepiska s HDZ-ovom princezom mutnih poslova, koja je procurila u javnost a upućuje na razne vrste sprega i pogodovanja, njihova privatna stvar i nije se smjela objaviti. Pojavljivanje stalno novih informacija s indicijama na štetu njegove kadrovske akvizicije premijer je nepojmljivo spreman banalizirati. Očekujem, reći će, da se otkrije kako je Turudić kao dječak kod nekog susjeda bez pitanja brao trešnje. Hrvatski premijer sasvim ozbiljno suspektnu povezanost s krimosima poredi s dječjim nestašlucima.

Njegova bi se recentna bisernica po bizarnosti možda mogla mjeriti sa sabranim SMS djelima Josipe ex Rimac. Svakakvih je ludorija premijer u posljednje vrijeme nadrobio. Poput urnebesnih varijacija na temu vlastitih uspjeha i superiornosti. „Mi kad se okrenemo unazad, mi imamo takva postignuća da mi nemamo slabe točke“, izjavljuje šef Vlade u čijem je mandatu zemlja doživjela demografski kolaps. Ali kad se svi ti smetovi samohvale malo razgrnu, onda razvidnom postaje sve oštrija promjena premijerova kursa. Andrej Plenković sve se više hadezeovski ideologizira. Ispod maske umjerenog i pristojnog političara desnog centra, s kakvom se iz Bruxellesa prije osam godina vratio u Hrvatsku, pomalja se reprint njegova prethodnika na čelu HDZ-a. S tim da se desnilo notornog Tomislava Karamarka činilo iskrenim.

Plenkovićevo skretanje udesno kamuflacijske je prirode. Služi maskiranju nemoći da se iz blata korupcijskih skandala – u kojima se njegova vlast davi – izađe. Kad svog odabranika za glavnog državnog odvjetnika ne može obraniti od sumnji da je uvezan s ljudima s one strane zakona, premijer će reći da Turudića osporavaju oni kojima smeta njegova „rehabilitacija blaženog kardinala Stepinca i izručenje udbaša Perkovića“. Ne prestaje mantrati o dvije Hrvatske, jednoj koja se zorom budi da bi radila za opće dobro i drugoj grintavoj koja za Hrvatsku, tvrdi, ništa nije uradila. Prvi su, diči se, njegovo društvo. Premda je svojim društvom učinio ljude problematičnih biografija i lopovskih sklonosti. Smutne je tipove instalirao u vrh države.

Također, posve nevažan, nedavno izglasani zakon o jeziku Plenković odjednom naziva povijesnim i uzima kao identifikacijski kamen međaš, kojim se pravi Hrvati dijele od onih faličnih, koji – po njemu – rade protiv hrvatskih nacionalnih interesa. Premijer zapravo stvara ozračje potrage za unutarnjim neprijateljima. Karamarko je forsirao ideološke rascijepe, prijeteći otvaranjem Kevinih jama. Njegov nasljednik na čelu HDZ-a mirne građane koji su izašli u prosvjed naziva šušama, što znači da ih bagatelizira kao beznačajne osobe i etiketira kao podržavatelje ruske agresije na Ukrajinu. Nešto je petljao i oko toga da ga baš zanima što organizatori misle o ubojstvu Putinova zatočenika Alekseja Navaljnog. Kao da su među prosvjednicima na Markovu trgu bili ljudi krvavih ruku.

Dok je glumio svilenog autokrata, Andrej Plenković sedirao je opoziciju i pobjeđivao na izborima. Njegova se vlast činila prihvatljivom i mnogim neostrašćenim ljevičarima, kao i neekstremiziranim desničarima. Oštrim zaokretom udesno gubi birače i moguće partnere po centru. Na ljevicu više ne djeluje apaurinski. Upravo suprotno. Što se jako dobro dalo vidjeti i na subotnjem protuvladinu prosvjedu. Njegovo blaćenje jedne potpuno legitimne političke manifestacije i demoniziranje tisuća ljudi koji su glasno, ali mirno demonstrirali protiv sprege politike i kriminala moglo bi rezultirati dodatnom mobilizacijom biračkog tijela oporbe. ‘’Padaj silo i nepravdo!’’, hrvatska borbena pjesma nadahnuta Hvarskim ustankom s početka XVI. stoljeća, koju su kasnije proslavili Titovi partizani, možda bi mogla funkcionirati kao koračnica Plenkovićevom ideološkom transformacijom probuđene i zgranute Hrvatske.