“U idućem ću mandatu oporbi ponuditi dijalog”, objavljuje u velikom predizbornom intervjuu Andrej Plenković. Prava senzacija! Najava otvaranja komunikacije s oporbenim strankama vrlo plastično, bolje od bilo čega drugoga, ilustrira stanje stvari u Hrvatskoj. Vlast već godinama ni minimalno, ni kurtoazno ne razgovara s opozicijom. Sada bi se to, kao, trebalo promijeniti. Mali je problem što se premijeru teško može vjerovati. Naciji servira novo veliko obećanje koje neće ispuniti. Poput onoga otprije osam godina, kada je tvrdio da će promijeniti HDZ, kako bi mogao mijenjati Hrvatsku. Izjava koja dobro detektira srce krize – vladajuća je stranka problem svih hrvatskih problema, ne dopušta transformaciju Hrvatske.

Za razliku od najave o promjeni HDZ-a, koja je završila tako da je HDZ radikalno mijenjao Plenkovića, na ovoj se odmah vidi da je “fake”. Premijer javnosti glavu pokušava napuniti notornim neistinama. Žao mu je, kaže, što nije uspio imati malo više dijaloga s drugim opcijama, a sam je zatvorio vrata takvoj mogućnosti. Laže kad tvrdi da je pokušavao. Priča kako je na početku drugog mandata pozvao sve lidere parlamentarnih stranaka na razgovor, pa su ga odbili, nije baš točna. Istina je da oporbeni prvaci nisu odbili razgovor, nego su predlagali zajednički susret, a ne pojedinačne susrete s premijerom, što ovaj nije prihvatio. Zato njegove svježe žalopojke kako se silno trudio oko toga „da imamo malo više zajedništva i konzultacija“ zvuče neuvjerljivo. Posve su neuvjerljive i najave da bi “u idućem mandatu ipak pokušao ostvariti neke mehanizme konzultiranja s oporbom”. Gradit će nešto što je dosad, u osam godina koliko vodi Vladu, rušio? Plenkovićev je odnos prema opoziciji postojano uvredljiv i neprijateljski. Otvoreni prezir pokazuje i u predizbornoj kampanji, odbijajući bilo kakvo sučeljavanje s konkurencijom, tvrdeći da su svi oni “politička sitnež“, nedostojna njegove veličine. Organizira velike intervjue u nekoliko medija, u strogo kontroliranim uvjetima.

Kriminalizacija oporbe

Još gore, dok s jedne strane navodno čezne za otvaranjem dijaloga s opozicijom, Andrej Plenković s druge strane pokušava kriminalizirati oporbene stavove. U više će navrata kršiteljima Ustava nazvati sve koji podupiru Zorana Milanovića, kao potencijalnog SDP-ova premijerskog kandidata. Kolektivnu anatemu baca na “sve koji podržavaju nekoga tko krši Ustav i radi protiv ustavnog poretka Republike Hrvatske”. Eksplicitno optužuje stranke koje ga suportiraju, implicitno i njihove birače. Premijerovi medijski jataci odmah priskaču upomoć, tumačeći kako je svaki glas za opoziciju moralno suspektan, možda i kažnjiv. Legitimno se izborno izjašnjavanje tako dovodi u pitanje. Možda kako bi diskreditiranjem oporbenog biračkog tijela pripremio teren za poništavanje izbora, zatreba li, u slučaju HDZ-ova nezadovoljstva rezultatima? U svakom slučaju, Plenkovićevo spominjanje mogućnosti otvaranja dijaloga s opozicijom signalizira da mu je situacija frkovita. Nije se šef HDZ-a odjednom demokratizirao, niti njegov autokratski modus operandi popušta, nego se izborna situacija za HDZ komplicira, pa ni razgovor s opozicijom više nije neprihvatljiva i odiozna opcija.

Dobije li i treći mandat, vlast Andreja Plenkovića – lako je prognozirati – neće biti bolja nego dosad. Neće se popravljati, mnogo je izglednije da će se dodatno kvariti. Nerealno je očekivati nešto što se u osam dosadašnjih godina nije moglo vidjeti. Ali nije nemoguće da se vremenom počne otkrivati ono što premijer pokušava sakriti od hrvatske javnosti. Ne samo korupcijske afere o kojima već i inozemni mediji izvještavaju. Nego i prava istina o njegovim politikama koje sam slavi kao silno uspješne. Što je sve Plenković prešutio Hrvatskoj? Što pokušava zamagliti, kamuflirati, gurnuti što dalje od očiju javnosti?

Stagnacija industrije

Skriva i retušira, prvo, punu istinu o ekonomskim rezultatima svoje vlasti. Dok talambasa o rastu BDP-a, dizanju kreditnog rejtinga, Schengenu i euru, privlačenju europskih sredstava, o u svakom pogledu nikad boljoj Hrvatskoj, premijer šuti o tome da su njegovi uspjesi na briselskim steroidima. Rast BDP-a od 2,8 posto, među rekordnima u EU-u, bez uplata se iz europskih fondova stanjuje na oko 1,5 posto, što je – kako navodi Lider – oko trećine rasta iz posljednje godine Milanovićeva premijerskog mandata. Ekonomski analitičari također tvrde da je Hrvatska u deset godina, doslovce, spiskala 11 milijardi eura europskih sredstava. Spiskala jer ih je mahom iskoristila za razne infrastrukturne projekte, što rezultira jednokratnim, ali ne i dugoročnim gospodarskim rastom. Na sve se strane gradi, ali industrija stagnira, poljoprivreda je u padu, buja turizam iznad granica održivosti.

Ništa od strukturnih problema vlast nije ni pokušala riješiti, ni jednu ozbiljnu reformu premijer nije pokrenuo. U posljednje se vrijeme zaklinje u državni intervencionizam, kao sverješavajuću formulu. Umjesto smanjivanja svoje desetljećima ogromne prisutnosti u privredi, država je povećava. Politička se sila ciljano galvanizira ekonomskom moći. Šapa države u biznisu ne pomaže gospodarskom procvatu Hrvatske, pomaže cvjetanju sistemske, visokokalibrirane korupcije. Zato Plenkovićeva vlast čvrsto stoji uz državni kapitalizam. Na ovih dana postavljena pitanja predsjednika Milanovića o golemoj aferi s preprodajom plina u Ini – gdje je nestalo 139 milijuna eura te tko je njene aktere postavio na direktorska mjesta – ministar Habijan minimizira štetu nazivajući je „nepodopštinom“. Nema šanse da bi se to moglo promijeniti dok je vlast u njihovim rukama.

Skrivanje činjenica

Drugo, Andrej Plenković uporno od građana skriva činjenice o socijalnom standardu. Naveliko se diči dizanjem plaća i mirovina te raznim, na sve strane rasutim paketima pomoći i financijskim transferima. Tvrdi da građani mogu biti mirni jer garantira da bez obzira na sve izazove “nitko neće ostati bez jedne ruke, ruke države, koja će ga uvijek čvrsto držati iznad vode”. Veliko je pitanje, međutim, je li riječ o ruci spasiteljici ili ruci daviteljici. Jer država ne daje ništa što već prije nije uzela. Samo distribuira ono što se u proračun slijeva. Inflacija ga rekordno puni. Istodobno, uporno među najvišima u EU-u, rapidno povećava broj osiromašenih i egzistencijalno ugroženih. Plaće ne stižu troškove života, mirovine su realno manje nego u vrijeme Plenkovićeva preuzimanja države. Vlada nema nikakvu protuinflacijsku strategiju. Javni se sustavi urušavaju. Građani – govore istraživanja – tvrde da je u posljednje četiri godine hrvatsko zdravstvo dramatično nazadovalo. Svjetska banka upozorava na to da Hrvatskoj do 2030. prijeti najveći pad stanovništva u EU-u. Nakon što je u 25 godina izgubila više od pola milijuna ljudi (skoro 15 posto nacionalnog korpusa) i našla se u krugu deset po demografskim deficitima najugroženijih država svijeta. Za razliku od susjedne Slovenije koja uspijeva povećavati broj stanovnika.

Premijer voli govoriti o socijalnoj koheziji, o tome kako je svojom politikom spriječio socijalnu rupturu. Kako ta socijalna harmonija zapravo izgleda moglo se ovih dana jako dobro vidjeti na primjeru Podravke. Lokalni su mediji objavili da prosječna mjesečna primanja šefice velike koprivničke firme Martine Dalić, koje se Plenković zbog skupine Borg morao odreći, ali o njenoj se lukrativnoj poziciji uredno pobrinuo, iznose skoro 35 tisuća eura bruto. Neki članovi Uprave, uglavnom posjednici HDZ-ove članske iskaznice, primaju i višestruko više. Glavni financijaš skoro 92.000 eura. Radnice jedva navuku minimalnu plaću. Kako crvena Kata Peović tvrdi, njihova je zarada četrdesetak puta manja od Dalićkine. Slično je i u drugim državnim firmama, gdje HDZ-ovi namjesnici brzinski postaju bogatuni, čak i ako ne sudjeluju u vrlo razgranatim koruptivnim mrežama. Sve dublju socijalnu nejednakost, bestidnu pocijepanost na privilegiranu, s politikom povezanu elitu i pauperizirano radništvo, premijer pompozno naziva socijalnom kohezijom. Hrvatsku je učinio državom velikog, brutalnog socijalnog disbalansa i nepravde.

Korak unazad

Treće, Andrej Plenković voli se dičiti političkom stabilnošću, vrijednošću koja je Hrvatskoj, tvrdi, omogućila velike uspjehe širokog spektra, od ekonomskih i razvojnih do međunarodnih. Ali njegova je stabilokracija napravila korak unazad u demokratskim standardima. Otvorila je proces potkopavanja, uzurpacije, reduciranja i razgradnje demokratskog sustava. Na ovom smo mjestu već spominjali studiju o globalnoj demokratskoj recesiji koju su prije šest godina objavili Levitsky i Ziblatt, profesori političke filozofije s Harvarda, u kojoj se tvrdi da demokracije često umiru voljom naroda, demokratskim izborima, uz tihu eroziju demokratskih normi, zaslugom demokratski izabranih vladara. „Namještanjem sudaca, kupovinom nejakih protivnika, prekrajanjem pravila igre, izabrani predstavnici mogu stvoriti odlučnu i stalnu nadmoć nad svojim protivnicima. Te se promjene izvode postupno, s primjesom legalnosti, pa otklon prema autoritarizmu rijetko pokreće zvona za uzbunu.“

Ni u Hrvatskoj se alarmi nisu oglasili. Premda se Andrej Plenković strogo držao citiranog predloška. Namjestio je kompromitiranog odabranika na čelo Državnog odvjetništva. Kupovao je protivnike i žetonizirao politiku. Donosio zakone kojima se ograničavaju medijske slobode i demokratska kontrola vlasti. Političku je konkurenciju reducirao. Politički mu rivali nisu legitimni suparnici za moć, nego neprijatelji države. Koje naziva kršiteljima Ustava i zakona i simpatizerima stranih despocija, primjerice proruski obojenim. Višestranačje se faktički pretvorilo u jednopartijski režim. Na izborima u srijedu Hrvatska odlučuje o tome hoće li se taj proces razmontiranja demokratskog poretka nastaviti ili će ipak biti zaustavljen, dok ne postane prekasno.