Optužbe o sprezi Pantovčaka s opozicijom totalno su promašene. Logično da je oporba reagirala čim je neustavnu situaciju u vezi sa zakonom primijetila. Ali nije logično, upravo suprotno, potpuno je skandalozno da je vlast o tome šutjela. Štoviše, da cijelu situaciju predstavlja kao zamku za opoziciju
Za Andreja Plenkovića nije skandal način na koji je njegova vlast donijela novi izborni zakon. Ali premijer se zajedno s kompletnom HDZ-ovom vrhuškom strašno uzrujao jer ga predsjednik države nije potpisao u roku koji su mu oni zacrtali. Premda je s obzirom na raspoloživo vrijeme, Zoran Milanović bio mnogo brži od vladajuće većine. Oni su imali nekoliko mjeseci za promjenu zakona, pa su to učinili tri dana prije nego što je dosadašnji odlukom Ustavnog suda prestao važiti. Ustavni je rok za potpisivanje zakona osam dana, čega se šef države držao. U čemu je onda problem?
Problema uopće ne bi bilo da u zakon nije upisano kako stupa na snagu 1. listopada, a Milanović ga je potpisao 3. listopada, da bi u Narodnim novinama bio objavljen dan kasnije. Tako je netom doneseni zakon o izbornim jedinicama zbog retroaktivne primjene postao ustavno problematičan i morat će ponovno u Sabor. Za vlastitu proceduralnu brljotinu – koja se lako mogla izbjeći – vladajući, zborno histerizirajući, optužuju predsjednika Milanovića. Premijer Plenković diktira tempo, bijesno napadajući šefa države kao namjernog opstruktora. Pjeni se govoreći o ružnom i sramotnom presedanu, tvrdi da je svjesno i namjerno zakasnio s potpisivanjem zakona, da ne poštuje Sabor, da se u svojoj „zloj namjeri i zloj vjeri“ utalio s opozicijom. Proglašava ga neodgovornim, lijenim i niškorisnim. Jandroković kao šef Sabora sekundira, tumačeći da se oporba – jer je prva primijetila neustavnost novog zakona – ulovila u mišolovku. Ministarski kor pljuvačinu ne prestaje repetirati. Svojom kampanjom optuživanja predsjednika Milanovića za greške koje su sami uzrokovali najviše govore o vlastitom karakteru, ljudskom i političkom.
Zatezanje živaca
Prvo, šef države nije zakasnio s potpisivanjem zakona. Nije to učinio promptno, ali ustavne rokove nije prekoračio. Možda je premijeru namjerno zatezao živce, što s obzirom na njihov odnos ne bi bilo neočekivano, no opstrukcije s njegove strane u ovom slučaju nije bilo.
Drugo, optužbe o sprezi Pantovčaka s opozicijom totalno su promašene. Logično da je oporba reagirala čim je neustavnu situaciju u vezi sa zakonom primijetila. Ali nije logično, upravo suprotno, potpuno je skandalozno da je vlast o tome šutjela. Štoviše, da cijelu situaciju predstavlja kao zamku za opoziciju. Da se šef Sabora hvali kako je HDZ-ova vrhuška vrebala tko će se prvi od oporbenjaka u nju uhvatiti.
Kako se izbori u Hrvatskoj približavaju, tako Plenkovićeva vlast postaje sve netrpeljivija prema glasnicima loših vijesti. I sve je manje sposobna za korespondiranje sa stvarnošću. Iako zvuči kao dobar vic, ali premijer neki dan sasvim ozbiljno tvrdi da je HDZ – otkako ga on vodi – postao silno demokratičan. Što je kor njegovih klanjatelja u stranci odmah potvrdio
Treće, optuživati predsjednika Republike za neuvažavanje i opstrukciju Sabora potpuno je deplasirano. Milanović ne pokazuje neki poseban respekt prema parlamentu, ali Andrej Plenković sa svojim stranačkim pobočnicima najgrublje obezvređuje i ponižava hrvatski Sabor, pretvarajući ga u mašineriju za formalno izglasavanje njegove osobne volje. Jandroković tome vrijedno asistira. Njegova izjava o mišolovci pokazuje degeneraciju: kako se parlamentarizam u Hrvatskoj izopačio.
Politička je izopačenost obilježila cijeli postupak donošenja izbornog zakona. Ponajviše zaslugom šefa vladajućeg HDZ-a i premijera Plenkovića. Koji danas, napadajući Pantovčak, laže tvrdeći da su propisane procedure uredno odrađene. Premda je postupak po kojem je njegova vlast odlučila mijenjati izborni zakon demokratski faličan i politički nepametan. Zakon je skrojen suprotno svim demokratskim standardima, ne samo u uskom krugu jedne stranke, nego u na prste jedne ruke svedenom krugu Plenkovićevih odabranika. Bez sudjelovanja stručne javnosti, bez opozicije. Usprkos upozorenju svih katedri ustavnog prava u državi, s potpisom jedanaest sveučilišnih profesora, da način na koji Vlada mijenja izborna pravila – bez formiranja radne skupine i javne rasprave – narušava ustavne vrijednosti Republike Hrvatske. Povrh svega, vlast bezobrazno ignorira činjenicu da je registar birača za pola milijuna imena veći od broja odraslih stanovnika Hrvatske. Što znači da izbori koji će se u takvim uvjetima provesti nikako ne mogu biti pošteni.
Opozicija bez petlje
Opozicijske stranke imaju samo jedno efikasno sredstvo protiv HDZ-ove uzurpacije izbornog procesa. Najava bojkota izbora jedina je poruka koju će Andrej Plenković razumjeti. Prizivanje intervencije Ustavnog suda neće pomoći. Sve dok ne bude suočen s prijetnjom da je veliki dio opozicijskih stranaka spreman bojkotirati izbore, što bi mu na međunarodnoj sceni jako moglo štetiti, premijer će u svojoj samovlasti eskalirati. Ali čini se da opozicija nema petlje za takvu odluku. Što znači da posljedice idu i na njihovu dušu. Svojim sudjelovanjem na izborima daju demokratski legitimitet vlasti koja ugrožava demokratski poredak. Povijesna je odgovornost demokratskih snaga, pa onda i oporbenih stranaka, da u tome ne participiraju. Da se odupru. Političke govorancije ne rješavaju problem. Za ljutu je ranu ljuta trava. Iskvarena HDZ-ova nomenklatura, trenutno s premijerom Plenkovićem na čelu, bez velike se potrebe, sve dok ne lupi glavom o zid, neće promijeniti.
Bezobzirno bahat način donošenja izbornih zakona samo je jedan u nizu u posljednje vrijeme jako intenziviranih pokazatelja žalosnog trenda kvarenja vlasti u Hrvatskoj. Umjesto demokratizacije države i društva, na djelu je sakaćenje ili suspendiranje demokratskih standarda. Premijer je opoziciju počeo optuživati za protuhrvatsko djelovanje. Kad zatraže smjenu zatajivanjem milijuna eura kompromitiranog ministra, Plenković ih u Saboru napada kao rusofile. Kao što je njegov prethodnik na čelu HDZ-a, nezaboravni Karamarko, političke protivnike prokazivao kao navodno prosrpski orijentirane. Ozračju denunciranja s najvišeg mjesta snažno pomaže HDZ-ov dežurni klaun u Saboru, notorni Zekanović, koji je raspravu o koruptivnim aferama Plenkovićeve vlasti pokušao sabotirati mašući podacima o tome kako je Sandra Benčić, premijerska kandidatkinja Možemo!, prije 22 godine kao studentica prodavala petarde na Božićnom sajmu, zbog čega je i prekršajno prijavljena. Zekanovićevo blebetanje nije tako nevažno kako na prvi pogled može izgledati. Njegovo prokazivanje Benčić upućuje na vrlo opasnu praksu HDZ-ova raspolaganja kaznenom evidencijom kao vlastitom samoposlugom, odakle vladajući izuzimaju povjerljive podatke o političkim konkurentima, kako bi ih onda preko svojih redikula plasirali u javnost.
Flaster za medije
Premijera takvo rovanje po dosjeima ne smeta, ali ga jako boli kad se u medijima pojave transkripti komunikacije njegovih suradnica u kojima se izvjesni A.P. spominje u kriminogenom kontekstu, pa je to odlučio zaustaviti donošenjem zakona kojim medijima namjerava staviti flaster na usta. Curenje bi se informacija iz istrage ozbiljno kriminaliziralo, što pravni stručnjaci smatraju zloćudnim načinom ušutkavanja novinara i držanja javnosti u neznanju o stvarnom funkcioniranju vlasti. S takvim zakonom Hrvatska bi na birališta 2011. išla a da o velikoj aferi Fimi media, zbog koje je Ivo Sanader uhapšen i od koje se njegova gvalja korupcije počela raspetljavati, ništa ne bi znala. Umjesto da pokuša zaustaviti banditizam unutar svoje vlasti, Plenković prijetnjom pravosudne šikane namjerava blokirati novinare.
O autokratskom izopačenju vlasti govori i policijski progon autora transparenta s natpisom „Eutanazirajte HDZ!“, koji je bio izložen za nedavnih Vinkovačkih jeseni, ali je munjevitom akcijom snaga reda i sigurnosti za nekoliko minuta uklonjen. Čovjeka koji ga je postavio, inače lokalnog oporbenog vijećnika, policija je odmah privela, a zatim i prekršajno prijavila zbog uznemiravanja javnosti. Tako kritika HDZ-a postaje remećenje javnog mira, čime se sloboda političkog prosvjeda ograničava, faktički i ukida, posve suprotno i ustavnoj i zakonskoj normi. Na što je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek imala za izjaviti samo to da se ona uvijek zalaže za slobodu govora, ali da ima puno povjerenje u policija i službe koje se bave sigurnošću i uvijek znaju više.
Ne samo da ne podnosi oponiranje i izražavanje nezadovoljstva, nego Plenkovićeva vlast sve učestalije hita ugušiti svaki glas koji joj se ne mili, čak i kad je pokrenut najplemenitijim motivima. Psihologinji koja je nedavno javnost alarmirala u slučaju šestogodišnje autistične djevojčice, za koju je danima na četrdesetak adresa, državnih ustanova i udomitelja, bezuspješno tražila smještaj, ministar je poslao inspekciju. Za Ministarstvo socijale nije problem što diljem Hrvatske nemamo kamo sa zapuštenom i zlostavljanom djecom koja moraju biti izdvojena iz obitelji, nego je problem kad se to javno kaže, konstatirala je Jadranka Dimić, predsjednica sindikata socijalne skrbi. Očito je od zbrinjavanja ugroženih mnogo važnije da informacije o deficitima i nefunkcioniranju sustava ne idu u javnost.
Kako se izbori u Hrvatskoj približavaju, tako Plenkovićeva vlast postaje sve netrpeljivija prema glasnicima loših vijesti. I sve je manje sposobna za korespondiranje sa stvarnošću. Iako zvuči kao dobar vic, ali premijer neki dan sasvim ozbiljno tvrdi da je HDZ – otkako ga on vodi – postao silno demokratičan. Što je kor njegovih klanjatelja u stranci odmah potvrdio. Kako i ne bi: znaju tko im kroji sudbinu i tko će uskoro slagati izborne liste. Valjda će i za državu reći isto, da je ekstremno demokratska. Premda je stisak vlasti sve neugodniji. Kosti od njega već počinju pucati. Andrej Plenković svoju fake Hrvatsku pokušava održati sve manje demokratskim, a sve više autokratskim sredstvima.
Komentari