Nikad duži mandat i nikad kraći fitilj. Šest godina svoje premijerske vlasti Andrej Plenković obilježio je serijom napada na svoje političke oponente. Provalom bijesnih optužbi koje Hrvatsku vraćaju u devedesete. Kada se oporbena situacija nije dopuštala. Propovjednik političke stabilnosti pokazuje se kao potpuno nestabilna i paranoična ličnost. Korupcijske afere koje mu eksplodiraju sve bliže, u lice, pokušava zatrpati kombinacijom kolača i korbača. S jedne strane u javnost pušta somnambule najave da Vlada ide u izgradnju niza sportskih stadiona. S druge strane opetovano denuncira opoziciju pokušavajući HDZ pretvoriti u državnu partiju. Koja ne podnosi političku konkurenciju. Kojoj se ne smije konkurirati.

Nema političke stabilnosti na trulim temeljima. A Plenkovićeva se vlast pokazala jako gnjilom, zahvaćena nekroznim procesima. Potpuno je izjedena koruptivnim aferama. Koje nisu sporadične, nego su rezultat namjerno loše postavljenog sustava. S osloncem na korupciju kao jednu od svojih ključnih sastavnica, vlast se logično počinje raspadati. Lopovluk može povezati bandu, nekakvu razbojničku družinu, zločinačku organizaciju, ali za politiku je poput živog blata. Milijardu kuna teška plinska afera u Ini, koja se ne prestaje granati na sve strane, jako je destabilizirala i pošemerila Andreja Plenkovića.

Konfuzna većina

Nema političke stabilnosti u zemlji u kojoj je tri četvrtine građana nezadovoljno smjerom u kojem Vlada vodi državu. Taj se problem ne može premostiti armiranjem parlamentarne većine. Raspoloženje javnosti u tom je pogledu mnogo važnije od broja ruku koje će u Saboru premijera okružiti bedemom ljubavi. Pogotovo jer Andrej Plenković raspolaže vrlo tankom i politički konfuznom većinom. Koalicija u kojoj su uz HDZ uvezani Milorad Pupovac i Hrvoje Zekanović ne može biti stabilizirajuća, nego je duboko konfliktna. Ta se družba rogova u vreći jedva drži na okupu. Privremeno možda spojena nekim pod navodnicima višim interesom. Ali samo im je vrtnja u Plenkovićevoj orbiti zajednička. U svemu drugom dva su svijeta.

Nema političke stabilnosti dok premijer u izuzetno zahtjevnim vremenima građane pokušava animirati i zavarati danajskim darovima. Iz njegova kabineta s neba pa u rebra lansirana najava da će Vlada graditi stadione po Hrvatskoj neozbiljni je spin kojim se iz fokusa javnosti pokušava izbaciti afera u Ini koja se razvija poput paloma klupka: jedno otkriće povlači drugo i nitko, izgleda, ne zna gdje bi se to listanje lopovluka moglo zaustaviti. Spin je neozbiljan jer se Plenkovićeva vlada, to je notorno, svojim graditeljskim kapacitetima nije baš proslavila. U skoro tri godine od potresa u Zagrebu i na Baniji obnovu pravo još nije ni pokrenula. Objava da će graditi stadione, premda kuća za postradale još nema, još nisu izgrađene, revoltira nesretnike po improviziranim kontejnerskim naseljima, gdje će i iduću zimu morati provesti u nehumanim uvjetima. Medijski komentari tvrde da bi zbog takvih sumanutih ideja Plenkovićeve ministre trebalo pohapsiti.

Financijsko bahaćenje

Najava je suluda i zbog ekonomske situacije. Cijeli svijet steže remen, pritisnut gospodarskim posljedicama pandemije, pritisnut posljedicama rata u Ukrajini, rastom cijena energenata i hrane, inflacijom, a mala se i siromašna Hrvatska financijski bahati. Mnogo bogatije države po Europi jako paze na svoje troškove, neizvjesnosti su ogromne, guverner Vujčić priznaje da recesija vrlo vjerojatno ni nas neće mimoići, ali Vlada se ponaša poput pijana bogatuna. Spremnost da državne pare ulupa u stadione jako podsjeća na svojedobnu Sanaderovu na horuk isforsiranu izgradnju rukometnih dvorana, od koje se Hrvatska do dana današnjeg nije uspjela oporaviti. S preskupim arenama, gutačima novca, nitko ne zna što bi. Zjape prazne, kao spomenici političkog sljepila i faraonizma. Plenkovićeva operacija stadion na tragu je one njegove već viđene, prije šest godina svečano objavljene namjere da će Inu vratiti u hrvatske ruke.

Nema političke stabilnosti u zemlji u kojoj se višestranački parlamentarizam pokušava ugurati u korzet faktički jednopartijske države. U kojoj vlast napada oporbene političare i stranke samo zato što su joj konkurencija. Poljuljan slučajem Ina, premijer Plenković u više se navrata u posljednje vrijeme upustio u nedemokratski intoniran obračun s kritičarima. Inzistiranje opozicije na rasvjetljavanju problematičnih aspekata Vladine uloge u upravljanju Inom proglasio je orkestriranim pokušajem njegova rušenja. Udario je po oporbi, uz tvrdnju da su istragu o plinskom biznisu i javno saslušanje bivšeg šefa Janafa, a danas Uskokova optuženika Dragana Kovačevića pred Antikorupcijskim vijećem iskoristili za „igrokaz u Saboru, gdje bi se stvorila nekakva slika i predtekst za rušenje Vlade. To je sve orkestrirana operacija. Samo još moramo vidjeti koliko je ona samo unutarnja, a koliko je i vanjska“, tumačio je, najavljujući da će „to isto tako ispitati“.

Izjava je zvučala kao instrukcija tajnim službama i represivnom aparatu za detaljno opserviranje opozicije. Oporbenjaci su je nazvali zastrašujućom najavom da im slijede istrage. Malo pretjeruju, ali Plenkovićeve isljedničke namjere nisu benigne. Prijetnja da će poslati državu na političke rivale opasno evocira na devedesete. Godine u kojima vlast unatoč izborima nije bila na dispoziciji. U kojima opozicija svoje pobjede, prije svega osvajanje Zagreba, nije mogla konzumirati. U kojima je HDZ-ova vrhuška gazila svaku konkurenciju. Tajne su se agenture bavile novinarima, nesmiljeno rujući po privatnim životima, sindikalni su lideri likvidirani na kućnom pragu, dok su sjedišta oporbenih političkih stranaka letjela u zrak. Sve se to u Hrvatskoj zaista događalo. Sve je to HDZ-ov povijesni bagaž.

Plenkovićeva se vlast pokazala jako gnjilom, zahvaćena nekroznim procesima. Potpuno je izjedena koruptivnim aferama. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Andrej Plenković u političku utakmicu ponovno uvodi nedemokratsku, zapravo protudemokratsku, autokratsku logiku i retoriku. Opet se govori o državnim neprijateljima, unutarnjim i vanjskim. Opet se svako opozicijsko djelovanje proglašava suspektnim, nedopuštenim, pa i kriminalnim. Opet se vlast skandalizira da je opozicija želi smijeniti i srušiti. Premda je samo pučističko rušenje vlasti problematično i nedopustivo. Dok je svaka smjena koja se dogodi na legalnim izborima legitiman rezultat biračke volje nacije. Što bi uostalom opozicija trebala raditi nego se boriti za vlast? To joj je funkcija, a ne krimen. Da poziciji diše za vrat, da joj ne da mira, da je nastoji zamijeniti i sama doći na mjesto vlasti. Andrej Plenković bi, izgleda, opoziciju bez zubi, koja može služiti tek za dekoriranje demokracije, kao nekakvo mrtvo papirnato cvijeće. Zato zvecka istragama. Njegovo potpuno neargumentirano optuživanje opozicije jer se ponaša kao opozicija suprotno je logici demokracije.

Skutonosac Habjan

Beskrupulozni videouradak kojim je HDZ kao jatake ratom u Ukrajini kompromitirane Rusije pokušao prokazati četvero hrvatskih političara – predsjednika Milanovića te saborske zastupnike Raspudića, Katarinu Peović i Krešu Beljaka – pokazatelj je zastrašujućeg urušavanja. Pokazatelj koliko je nisko Plenkovićeva vlast sposobna pasti. Kao njen skutonosac Damir Habijan, nekad mlada nada novog HDZ-a, u međuvremenu pretvoren u Plenkovićevu krpu, tumači kako javnost ima pravo znati djeluje li dio oporbe na daljinski upravljač i financijski poticaj „određenih centara moći s istoka“. HDZ se očito vraća svojoj nekad vrlo raširenoj praksi objavljivanja potjernica. Baš poput onih iz Tuđmanova vremena, zbog kojih su ljudi znali nositi glavu u torbi, ni ove ne brinu mnogo o činjenicama. HDZ opet pokreće hajku, u javnost plasirajući svoju toksičnu i utuživu montažu, napravljenu od potpuno falsificiranih i masakriranih oponentskih izjava. Ljudima crta metu na čelu, samo kako bi osnažio potpuno paranoidne konstrukcije svog sve više kim-il-sungovskog vođe. Poput njegove insinuacije da strane sile plaćaju oporbu da ga sruši.

Neozbiljno bi naravno bilo tvrditi da u Hrvatskoj nema ruskog utjecaja ili da Putin i ovdje nema svoje fanove. Ali nije li HDZ svoje financijske probleme rješavao milijunskom posudbom kod Prvog plinarskog društva, tvrtke za koju se već godinama tvrdi da je mnogo više od lokalnog distributera ruskog plina, a koja je u posljednje vrijeme ekstremno nabujala? Nije li HDZ-ova zaklada primila milijunsku donaciju Oksane Dvinski, direktorice firmi za koje se sumnja da su u ruskom vlasništvu? Nije li bivši šef HDZ-a s istom gospođom razvijao privatne poslove i obiteljsko prijateljstvo? Nije li HDZ-ova vlast dopustila da posrnuli Agrokor pređe u vlasništvo ruskih banaka, pa sada u carstvo vlasnika PPD-a? Nije li Plenkovićev šef diplomacije još relativno nedavno ruskom ministru Lavrovu sav ustreptao recitirao stihove uz poziv da Putin posjeti Hrvatsku? Nisu li ruski trgovci vojnom opremom neki dan stigli u Zrakoplovno-tehnički centar kao da nisu pod sankcijama?

Andrej Plenković sve više sliči Viktoru Orbánu. S kojim Europska unija zbog antidemokratskih aberacija ima velikih problema. Hrvatski premijer u Bruxellesu još nosi europsko ruho, ali na domaćem se terenu rapidno orbanizira. Svojim stigmatiziranjem kritike i svakog opozicijskog stava udara na same temelje ustavnog poretka Hrvatske.