Počelo je zauzimanje startnih pozicija za naredne izbore. Premda će oni vrlo vjerojatno biti u redovnom roku, iduće godine. Prvo na proljeće za Europski parlament, a nešto kasnije i hrvatskoj javnosti najzanimljiviji izbor novog sastava Sabora.

HDZ je – aleluja! – nakon više od dvije godine nečinjenja navodno ipak odlučio pokrenuti postpotresnu obnovu, a premijer Plenković – koji dosad na divljanje inflacije ni da bi trznuo – sada vodi nesmiljeni rat protiv frizerki jer bi mu svojim poskupljenjima njegov navodno povijesni uspjeh, uvođenje eura, mogle dezavuirati. Opozicija se također uskomešala. U kojoj će kombinaciji na izbore, to oporbene stranke još ne znaju, gotov plan još nitko nema, ali se o tome žustro debatira. Zasad se ne vidi da bi glasna rasprava vodila bistrenju stavova, nego upravo suprotno, povećava konfuziju. Možemo! i SDP ovih dana potpisuju novi dogovor o vlasti u Zagrebu, što na Ibleru vide kao ulaznicu za otvaranje razgovora o izbornoj suradnji na nacionalnoj razini. Druga strana o tome napadno šuti. Most će uskoro predstaviti svoju izbornu programsku deklaraciju, a potom, vjerojatno najesen, i svog kandidata za premijera. S centra se najavljuje nekoliko zanimljivih i potencijalno potentnih inicijativa. Damir Vanđelić, nesuđeni Plenkovićev kandidat za gradonačelnika Zagreba, napokon je objavio da će sa svojom listom navodno dokazanih stručnjaka raznih profila na izbore. Šibensko-kninski župan Marko Jelić, koji je već u dva navrata pobijedio HDZ, pokušat će s ekipom uglavnom nezavisnih načelnika i gradonačelnika. Nekom vrstom ponavljanja svojedobne formule Mosta, s kojom je 2015. u to vrijeme ideološki još neodređena platforma ostvarila veliki uspjeh osvojivši 19 saborskih mandata i priliku da presudi tko će, desnica ili ljevica, HDZ ili SDP, formirati vlast. Splitski gradonačelnik Ivica Puljak također će startati sa sličnih pozicija.

Zreli za gubitak vlasti

HDZ se čini zrelim za gubitak vlasti. Kao i obično kad vlada državom, previše mu se lopovskih afera nakotilo pod skutima. Samo zbog katastrofe s obnovom zaslužio je promptnu smjenu. Ni generalno stvari ne funkcioniraju: gdje god da takneš, vlast se pokazuje strašno nesposobnom i trulom. Plenkovićev eksperiment da zemljom upravlja s ekipom poletaraca, s ljudima kojima je sposoban dominirati, pokazao se pogubnim. Čak je i svoj objektivno veliki uspjeh, ulazak u Schengen i eurozonu, pretvorio u veliki košmar i socijalnu dramu. Premijer tvrdi da sve raste, a Državni zavod za statistiku upravo je objavio da su plaće lani realno pale pet posto. Zakašnjelo formiranje crnih i bijelih lista cijena, golema galama zbog „neopravdanih poskupljenja“ samo u jednoj, novogodišnjoj noći, dok su sva prethodna prošla bez reakcije, pravno upitno drastično kažnjavanje obrtnika i malih trgovaca i poduzetnika, sav taj politički galimatijas samo pokušava prikriti činjenicu da je Vlada u novi režim ušla kao grlom u jagode. Da je potrebne pripreme propustila odraditi. Veliki je nered proizvela u državi, što je nezadovoljstvo javnosti odvelo do visokih, dosad nedosegnutih razina. Dok je koalicijski potencijal HDZ-a na vrlo niskim granama. Ni s lijeva ni s desna ozbiljnih partnera koji bi se s njim bili spremni utaliti. Žetoniziranje vladajuće koalicije, ključ održavanja parlamentarne većine Andreja Plenkovića, može funkcionirati dok si na vlasti. Na izborima postaje uteg oko nogu.

‘Stranke Tomaševićeve platforme uvezivanje s SDP-om uporno pokušavaju izbjeći. Ništa ne obećavaju, migolje. Biračko tijelo nove, zelene ljevice vrlo je rezervirano prema apšisanoj ljevici’. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Bez prirodnog lidera

Ali, svemu tome usprkos, HDZ se ipak čini nepobjedivim. Još je najjača stranka u Hrvatskoj, dvostruko jača od drugoplasiranog SDP-a. Zapasava sve institucije i resurse u državi. Pod njegovom je kontrolom sve, od Ustavnog suda do Nogometnog saveza. Od državnog odvjetnika do ravnatelja bolnica. Nikad kompletna država nije bila u tolikoj mjeri u vlasti jedne jedine stranke, odnosno HDZ-ovih oligarha, kao što je to danas. Čemu služi i žalosno stanje opozicije. Ako je HDZ zaista nemoguće pobijediti, onda ga nepobjedivim čine nesposobnost i slabost oporbenih stranaka, a ne njegova vlastita snaga. Ni šest godina Plenkovićeva utapanja u korupcijskim aferama opoziciji nije bilo dovoljno da se nametne kao vjerodostojna alternativa. Nigdje ni stranke ni ličnosti oko kojih bi se antihadezeovski blok mogao okupiti. Premda je jasno da se bez ujedinjenja opozicije HDZ ne pobjeđuje.

Ali ni na ljevici ni na desnici nikoga tko bi se profilirao kao prirodni lider. Nikoga tko bi mogao formirati blok međusobno bliskih stranaka. Desnica je i dalje razmrvljena na niz patuljčica. Pokušaji da nekog celebrityja pretvore u vlastitog vođu neslavno su propali. Ni ljevica se ne uspijeva povezati. Nijedan od trojice centrumaških asova još ne zna hoće li na izborima nastupati kao saveznici ili jedan drugom kao ljuta konkurencija. Programi su slični: ništa ideologije, samo ozbiljne reforme, ali lako je moguće da će svojim odjelitim, svaki obaška nastupom, ciljano biračko tijelo samo rasprčkati. Na radost HDZ-a.

Najizglednijom opcijom zasad se čini stvaranje nekakvog bloka ljevice oko SDP-a i Možemo! Stranka Peđe Grbina pokazala je veliki interes za takvo povezivanje. Sada najavljuje da se u Zagrebu kuje njihova koalicija za iduće parlamentarne izbore. Čim ovoga tjedna potpišu koalicijski sporazum, otvaraju – tvrde – razgovor o suradnji na parlamentarnim izborima. Stranke Tomaševićeve platforme takvo uvezivanje uporno pokušavaju izbjeći. Ništa ne obećavaju, migolje. Na prošlim izborima odlučile su ići same, što se pokazalo dobitnom kombinacijom. Generalno, biračko tijelo nove, zelene ljevice vrlo je rezervirano prema staroj, nekad crvenoj, a danas jako apšisanoj ljevici. Čini se da je suzdržanost Možemo! prema zajedničkom izbornom nastupu s SDP-om jako povezana s dvjema ličnostima. Prvo, s Peđom Grbinom i njegovim premijerskim pretenzijama. Normalno je da šef jačeg partnera aspirira na tu funkciju, ali ljevica s njim kao kandidatom za premijera ne može pobijediti. Rejting mu je u javnosti slabiji od onog SDP-ova. To ni Alex Braun ne može promijeniti. Rješenje je možda u testiranju javnosti. Ispitivanju tko bi od jakih ličnosti obaju mogućih partnera, i SDP-a i Možemo!, imao više šanse za uspjeh.

Milanovićevi prijatelji Penava i Rojs

Još je veći problem vezanje SDP-a uz predsjednika Republike. Grbin je u nedjelju sa stranačkog skupa u Zadru objavio da će SDP stati iza eventualne kandidature Zorana Milanovića na idućim predsjedničkim izborima. Kad sve što je pozitivno i negativno u njegovu radu stavi na papir, rekao je, ne vidi zašto ga ne bi podržao. Možda zato što je ovaj odlučio pretrčati s ljevice, koja ga je na Pantovčak poslala, na stranu desnice s kojom se danas intimizira. Jer su mu se stavovi jako udaljili od onih koje je u kampanji isticao i koje bi svaka lijeva stranka morala zastupati. Jer su mu danas politički prijatelji Ivan Penava, koji javno likuje nad smanjenjem broja Srba u Vukovaru, i Ljubo Ćesić Rojs sa svojom klikom podržavatelja u Haagu osuđene Herceg-Bosne, pa u međunarodnoj zajednici proskribirani razbijač bosanskohercegovačke države Milorad Dodik i s Bruxellesom posvađani Viktor Orbán, kojega će naš predsjednik entuzijastično braniti kao navodnu žrtvu eu-birokrata. Možda zato što Moskva hvali njegove proputinovske stavove i njegovo relativiziranje notorne činjenice da je Rusija napala i ubija Ukrajinu.

Možda bi se SDP trebao zabrinuti i zato što se Milanović za svog posjeta Mađarskoj solidarizirao s domaćinima u njihovim antiliberalnim stavovima, tvrdeći da europske vrijednosti ne postoje, da ih svaka zemlja – kao da su od gumilastike – može rastezati kako hoće. Premda je prihvaćanje liste europskih vrijednosti – slobode, demokracije, neovisnosti pravosuđa i medija, vladavine prava i ljudskih prava i tako dalje – bilo uvjet za pristupanje Europskoj uniji. Umjesto da u Budimpešti pita za MOL i Inu i za u Hrvatskoj osuđenog Hernádija, šef hrvatske države ironizirajući je pitao kako se dokazuje korupcija. Povjesničar Tvrtko Jakovina potpuno je u pravu kad upozorava da se Milanovićeva proorbanovska retorika ne razlikuje od politike koju prema Mađarskoj premijer Plenković već godinama vodi. Što šef HDZ-a radi, to šef države sada javno eksplicira.

Zaista, zašto da ljevica ne podrži Zorana Milanovića, kako to SDP najavljuje? Grbin vjerojatno ima neku računicu. Špekulira, valjda, kako bi se nešto od predsjednikovih izbornih rezultata i njegove još uvijek značajne popularnosti moglo preliti i na podržavatelje. Imati šefa države iz vlastitih redova, to je za svaku stranku velika stvar. Pogotovo je ogromno važno za stranku koja se nekim velikim uspjesima na nacionalnom planu baš ne može pohvaliti. Odluka o emancipiranju od predsjednika Milanovića sigurno je za SDP i teška i bolna. Ali njegove recentne izjave i postupci potpuna su suprotnost svemu što bi se moglo smatrati bilo kakvom lijevom politikom. Dezavuiraju SDP. Pune ljevicu desničarskim populizmom. Nojevsko Grbinovo odbijanje da sporne stavove šefa države analizira, tvrdnje da ga sve to ne zanima, neće pomoći.

Zato će Možemo! imati svog predsjedničkog kandidata. Zato Ivana Kekin konstatira da bi se svatko koga Putinovi jastrebovi hvale morao zamisliti. Podrškom Zoranu Milanoviću njegovi bivši stranački drugovi možda demonstriraju lojalnost i prijateljstvo, ali istodobno pokazuju i manjak političke pameti i hrabrosti. Na privatnoj razini ne moraju ga se odreći, ali je stavljanje cijele stranke u njegovu funkciju potpuno zloćudno. Iznevjerit će ostatke ostataka njene političke vjerodostojnosti i vlastito biračko tijelo. Takva suicidalnost SDP-a može poslužiti samo HDZ-ovim interesima i Plenkovićevoj vlasti produljiti rok trajanja.