Pitanje je hoću li uopće otići glasati – obnarodovao je Zoran Milanović u jednom od onih svojih intervjua koji zbog njegova stila konverzacije ostaju u zoni kafanskog ćaskanja. Najava da možda neće izići na parlamentarne izbore, koje je upravo raspisao za 5. srpnja, s pravom je neugodno iznenadila na svakakva čuda već naviklu hrvatsku javnost.

Predsjednik nije umjetnik kratke forme pa se iz ciljano zgusnutih, vremenski relativno ograničenih televizijskih intervjua, nepripremljen i nefokusiran, stalno razlijeva u bezbrojnim, nerijetko potpuno improviziranim rukavcima. Poput delte Neretve prije melioracije. Milanović nije dosadan, nije birokratski uštogljen, svojim živahnim i nepredvidivim tijekom misli zna šarmirati javnost, ali njegov opušten, frajerski diskurs često je neprimjeren funkciji koju trenutno obnaša. Primjerice, doskočicom da na skorim izborima njegova koža prvi put neće biti „na štavljenju“ teško profanira svoju retoriku. Vokabular ulice ipak nije glavni problem citirane izjave.

Politička neutralnost

Ideju da na skore izbore uopće ne ide, Zoran Milanović pokušava obraniti potrebom demonstriranja i dokazivanja svoje političke neutralnosti. Ni za koga, tvrdi, neće navijati. Zašto bih se uopće doveo u situaciju da bilo kome kažem za koga sam glasao – kaže, cvileći kako je u tom pogledu, jadan, stalno pod prismotrom. Naravno da predsjednik baš nikome ne mora reći za koga će glasati. Takva se objava od njega ni ne očekuje. Samo je njegova prethodnica, posve bizarno, na biralištu iz tko zna kojih razloga fotkala svoj izborni listić. Politička se nepristranost ne dokazuje izostankom s izbora. Milanovićev glas na izborima njegova je privatna stvar. Ali nekakav minimum lojalnosti prema funkciji na kojoj se nalazi i prema opciji koja ga je na Pantovčak lansirala, također bi ga morao obavezivati. To ne znači drukanje za SDP, ali objavu da neće na izbore ljevica s pravom može smatrati izdajom. Političku neutralnost šef države ne demonstrira na biralištu, nego je prakticira tako da se u predizbornoj kampanji drži po strani, a u postizbornom procesu strogo slijedi slovo Ustava i zakona, bez bilo kakvog pogodovanja bilo kome.

Javno najavljujući mogućnost da se na izborima neće pojaviti, Zoran Milanović šalje katastrofalnu poruku hrvatskoj javnosti. Ne diže spomenik svom političkom nesvrstavanju, ne zalijeva ideju da će se, kako neki tvrde, ponašati kao predsjednik svih građana Hrvatske, nego implicitno poručuje da su izbori nevažni. Neizravno reklamira izbornu apstinenciju. U državi u kojoj je slab odaziv na izbore veliki problem, a pogotovo bi to mogao postati u vremenu korone. Uostalom, za šefa države nije ni biran zato što je bio ili zato da bi bio neutralan. Biran je upravo zbog svoje političke agende. Sigurno je da se od njega ne traže i ne očekuju politička bezbojnost i nevidljivost, nego upravo suprotno. Na najvišoj političkoj dužnosti političko je izjašnjavanje neizostavno. Smisao je u neuprezanju u interese bilo koje političke stranke, u ekvidistanci, a ne u bijegu od političkog i vrijednosnog opredjeljivanja. Uostalom, ni njegovo recentno napuštanje ZDS-om zatrovane komemoracije u Okučanima nije bilo politički neutralno.

Od predsjednika Republike javnost očekuje jasan politički stav. Bez obzira na to što takvim angažmanom neće pobrati unisoni pljesak. Što će se možda javiti kritičari i oponenti. Ali zakleo se da će služiti ustavnim vrijednostima. Obavezan da u tom smislu postavlja orijentire i putokaze. Potreba da bude predsjednik svih građana ne dokazuje se brisanjem ili zatajivanjem vlastitih političkih uvjerenja. Glupom idejom da ne ide na izbore Zoran Milanović pokazuje krajnje neodgovoran odnos prema zahtjevima svoje funkcije i prezir prema ključnim procedurama demokratskog sustava. Tim povodom profesor ustavnog prava Branko Smerdel na društvenim mrežama upozorava da za demokrate i njihove demokratski izabrane vođe izbori predstavljaju blagdan demokracije. S jasnim implikacijama za šefa države koji s te svečanosti namjerava izostati.

Dvostruki kriteriji

Sličnu je vrstu prezira prema političkom angažmanu pokazao i Andrej Plenković kad mu se nedavno zagrebačka opozicija našla pod prozorima sa zahtjevom da ne raspušta Sabor i ne raspisuje izbore dok se ne donese zakon o obnovi potresom razorenog Zagreba. Vijećnici lijevih stranaka s Tomislavom Tomaševićem na čelu proveli su noć na Markovu trgu, da bi jutrom dočekali premijera sa zvižducima i ogromnim transparentom da im Zagreb to nikada neće zaboraviti. Plenković nije htio razgovarati, proglasio ih je političkim aktivistima, što oni u stvari i jesu, ali iz njegovih usta zvuči kao teška diskvalifikacija. To je politički aktivizam! – ošinuo je po njihovu prosvjedu, dodatno ih nazivajući i profiterima. Da, to je politički aktivizam na kakav hrvatski političari nisu navikli pa ga s indignacijom odbijaju. Međutim, dok se bratimi, recimo, s Milanom Bandićem, šef Vlade takvo omalovažavanje i izraz gađenja baš nikada nije pokazao. Dakle, politički je aktivizam fuj!

Desnica blati ljevicu, ljevica se pjeni oko desnice, jedni i drugi nesposobni i nenaučeni rješavati životne probleme. Oni ih čak ne čuju i ne vide. Nije prineseno njihovoj pozornosti. Bezidejnost protiv bezidejnosti. Bahatost, cinizam, otuđenost od naroda

Bez preciziranja što je tako odiozno – premijer ne podnosi aktivizam ili njegove političke ambicije? Na sličan je način, optužbama o politiziranju, pokušavao rušiti sve sindikalne inicijative, referendumski pokret protiv prekrajanja mirovinskog sustava i štrajk prosvjetara, kao i druga, prema vlasti kritički intonirana društvena gibanja. Premda je prethodno u Hrvatskoj politizirao i HDZ-ovim kadrovima politički porobio sve što se moglo, do zadnje portirnice u dječjem vrtiću, školi ili bolnici.

Život pod staklenim zvonom

Nikakvo čudo da Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića spaja sličan, ekstremno rezerviran odnos prema političkom aktivizmu. Obojica potječu iz istog kadrovskog inkubatora, iz diplomatskog mrijestilišta Granićeva i Sanaderova Ministarstva vanjskih poslova, gdje se živjelo pod staklenim zvonom, daleko od stvarnog života. Ali nisu samo čelni ljudi države nesvikli na političke barikade. Na sličan način profilirana je gotovo kompletna politička nomenklatura u Hrvatskoj. Regrutirana iz stranačkih struktura i jazbina, gdje se godinama peče zanat muvinga po partijskim labirintima. Naravno, stranački aktivizam nije isto što i onaj politički. Razlika je posve jasna. Oni se ne tuku za političke ideje, nego za vlastite karijere. Ne ulaze u političke bitke, nego treniraju uhljebničko laktarenje. Međustranačku utakmicu svode na uzajamne diskvalifikacije – desnica blati ljevicu, ljevica se pjeni oko desnice, jedni i drugi nesposobni i nenaučeni rješavati životne probleme. Oni ih čak ne čuju i ne vide. Nije prineseno njihovoj pozornosti. Bezidejnost protiv bezidejnosti. Bahatost, cinizam, otuđenost od naroda. Nove se političke generacije u tom pogledu ne razlikuju od starih. Imena se mijenjaju, ali stvarne promjene izostaju. Ključne stranke desnice i ljevice, rasklimani i truli HDZ baš kao i potrošeni SDP, zahvaćene sličnim procesom propadanja.

Na Plenkovićevo zgroženo prokazivanje političkog aktivizma kao bauka, Tomislav Tomašević uzvraća optužbom o političkom pasivizmu. Zaista, samo se teškim nemarom i indolencijom može objasniti HDZ-ova odluka o jurišu na izbore dok se istodobno Zakon o obnovi potresom razorenog srca Zagreba stavlja na čekanje. Do formiranja neke nove vlade, praktički vjerojatno do zime, odnosno idućeg proljeća. Ogroman broj ljudi glavnog grada hrvatske države trenutno živi u nemogućim uvjetima, u pravom kaosu, koji politička vlast ne rješava nego dodatno komplicira. Ovdje smo već navodili da je zakon o potresom uništenoj talijanskoj L’Aquili donesen 2009. u roku od tri tjedna. Za zakon o Agrokoru, kojim je izvlašten nekadašnji vlasnik tog poslovnog imperija, Plenkovićeva je vlada trebala samo mjesec dana. Od zagrebačkog potresa prošla su dva mjeseca, a Hrvatska još nije povukla ni zatražila sredstva pomoći iz raspoloživih europskih fondova. O organiziranju donatorske konferencije, kakva je relativno nedavno bila upriličena za Albaniju, ni spomena još nema. Posve je nejasno kako je premijer Plenković mogao previdjeti da bi mu se takav bagatelizirajući odnos prema nevolji Zagrepčana mogao vratiti poput bumeranga. Zaboravio je, zanemario je Zagreb, premda je Zagreb jako važan za ishod izbora. Važniji od premijerovih predizbornih poklona, poput najave Crkvi dragog zatvaranja trgovina nedjeljom, ukidanja mostarine na Krčkom mostu ili paradiranja diljem države s prigodnim lopatanjem oko kamena temeljaca.

Andrej Plenković sada se polomi dokazujući da se jako brine o postradalom Zagrebu. Sa zagrebačkim gradonačelnikom odjednom otvara licitaciju o osobnim zaslugama i propustima. Njih se dvojica sada međusobno šaketaju, jedan drugoga optužujući za izgubljeno vrijeme i još nezapočetu obnovu. Vlastitu odgovornost za nedonošenje zakona premijer ne priznaje. Odgovoran je, tvrdi, spor između Milana Bandića i njegova nadležnog ministra iz HNS-ove kvote. Kao da sam ne obnaša komandnu funkciju. Stalno ističe da je on sa svojim HDZ-om za Zagreb uplatio 1,5 milijuna kuna. Donacije su, naravno, za svaku pohvalu, ali ne može se novčanim prilozima supstituirati izostanak sustavnog funkcioniranja države, što je u zoni njegove direktne odgovornosti. Od teško kompromitiranog Bandića šef Vlade tek se prigodno odmiče. Za Škorinu će svitu rezolutno reći: To nije moje društvo! Da Bandićeva korupcijom armirana formacija nije njegovo društvo, to još nismo čuli. Samo će promrsiti da ovaj na predstojećim izborima možda i ne prođe.

Kolinda Grabar-Kitarović izgubila je izbore u Zagrebu. Zagreb bi mogao odlučiti i pobjednika narednih izbora. Andrej Plenković ne najavljuje da će zagrebačkom gradonačelniku, svom dosadašnjem čvrstom partneru, nositi kolače u zatvor. Ali neoprezno je podcijenio utjecaj Zagreba na ishod izbora. Teško ranjeni grad ostavlja praznih ruku. Bez zakona i plana obnove. Što bi mu se na izborima moglo osvetiti.