Jedva da koju bolnicu, jedva da koje kazalište ne vodi pripadnik vladajuće stranke! Nije riječ o Hrvatskoj, nego tako njemački Der Spiegel opisuje situaciju u Poljskoj, u kojoj se novoformirana vlada desnog centra premijera Donalda Tuska našla u vučjoj jazbini. Nasljeđe ultrakonzervativne vlasti PiS-a, Pravo i pravda, i dalje se prilično čvrsto drži. U osam godina vladanja Poljskom svojim su ljudima potpuno okupirali državu. Do skoro svakog kazališta i bolnice. Zaposjeli su ne samo državna poduzeća i ustanove, nego i institucije koje bi morale biti nezavisne. Javnu su televiziju transformirali u svoj potpuno ideologizirani propagandni stroj. Tvornicu laži i sijačicu antiliberalne revolucije. U vlastiti su servis pretvorili i gotovo kompletno pravosuđe, zbog čega su došli u ozbiljan sukob s Bruxellesom. PiS je silnički vladao Poljskom. Ni silazak s vlasti nije drugačiji. Organiziraju prosvjede, upadaju na televiziju, prekidaju program, opstruiraju primopredaju vlasti.

Poluge vlasti

Proeuropski kabinet premijera Tuska mora otimati poluge vlasti. Postizborno je osvajanje vlasti jednako zahtjevno kao i ono na izborima. Naslijedili su zemlju razorenih javnih institucija, demokratski unazađenu, dokinute vladavine prava. Poljska napredna inteligencija tvrdi da je njihov ustavni poredak postao „plijen barbara“. Nova vlast mora demontirati ostavštinu rigidno nazadnjačkog, s lokalnom turbo-konzervativnom Katoličkom crkvom uvezanog PiS-a. Politički je sustav prisiljena oslobađati gotovo stopu po stopu. Morat će donijeti posebne zakone kako bi se neke uništene institucije demokratski rekonstruirale. Za uspostavu neovisnog pravosuđa, što je uvjet da bi se Poljskoj odblokirala europska sredstva, novim je zakonima nužno poništiti nasljeđe prethodnika. PiS-ovci su posvuda ostavili ne samo svoje ljude, nego i šumu zakona i propisa kojima su svoje pozicije betonirali. Iz tih bunkera sada blokiraju ili pokušavaju onemogućiti i otežati gotovu svaku reformu koju nova vlast pokrene. Poljska se, piše Der Spiegel, našla pred teškom dilemom može li se dramatično devastirani demokratski poredak konsolidirati demokratskim sredstvima.

Naravno, Hrvatska nije Poljska. Hrvatska demokratska zajednica nije ekstremno konzervativni PiS. Andrej Plenković nije Jaroslaw Kaczynski. Hrvatski je premijer politički mnogo sličniji eurofilu Donaldu Tusku. Ali po volji za gazdovanje nad državom Hrvatsku je skrenuo na put kojim je Poljska prošla. U demokratsku regresiju. Kako HDZ nije poput PiS-a ideološki rigidna stranka, više funkcionira poput interesne zajednice, zapravo konglomerata interesnih skupina, tako se i vlast u Hrvatskoj čini neusporedivo mekšom od one u Poljskoj. Ali je poriv za stranačkom otimačinom i prisvajanjem kompletne zemlje vrlo sličan. Deklaratorno, Plenković je pronositelj europskih vrijednosti. Faktički, nezavisne je institucije poharao, a demokratske standarde ne prestaje srozavati. Hrvatsku je pretvorio u partijsku državu. Državu jedne stranke.

Iz redova se njegove sljedbe može čuti da je HDZ učinio nepobjedivim. Ali nepobjediva je carska Putinova vlast u Rusiji. Nepobjediv je sultan u Turskoj. Nepobjedivim se na izborima još čini notorni Vučić u Srbiji. Ako je HDZ zaista postao nepobjediv, onda ga takvim ne čini vlastita snaga ni uvjerljivost. Čak ni slabosti opozicije nisu razlog njegove dugotrajnosti. HDZ-ova je zakovanost za vlast prije svega rezultat uzurpacije države. U tridesetak godina, koliko s dva kratka interludija vlada zemljom, HDZ je postao državna partija. Ako je Hrvatska zaista uklizala u društvo država u kojima se vlast demokratskim izborima ne može smijeniti, onda je to signal za uzbunu, nikako za hvalu i slavu. Signal izopačenja i propadanja demokratskog, Ustavom zadatog poretka. Hrvatska se, slično Poljskoj danas, nalazi pred pitanjem kako od sveprisutnog partijskog stiska osloboditi državu i spasiti demokraciju.

PiS light

U dva navrata kada je morao otići u opoziciju, HDZ se ponašao kao light varijanta PiS-a. Predaju je vlasti pokušao eskivirati. Kada se to pokazalo nerealnim, angažira svoje predatorske skupine. Legitimno izabranu ljevicu prokazuje kao nepatriotsku, nenarodnu i izdajničku. Pokreće ulicu u njeno pučističko rušenje. Nakon 2000. na vladu Ivice Račana nasrće antihaškim masovkama. Desničarskim mitinzima na kojima se na glavu šefa države i premijera prizivaju crne vrane. Nakon 2011. protiv Milanovićeve će se vladajuće većine utaboriti šatoraški prosvjedi. Plinske boce i politički ekstremizam. U oba slučaja HDZ-ova je opstrukcija Hrvatsku držala u svojevrsnom izvanrednom stanju. Sve dok se vlast nije promijenila. Tako test demokratskog prijenosa vlasti Plenkovićeva stranka još nije uspjela položiti. Hrvatska ne zna može li HDZ uopće funkcionirati kao demokratska opozicija. Od devedesete takva situacija još nije viđena. Zato se hrvatska demokracija po međunarodnim kriterijima smatra faličnom.

Situacija u Hrvatskoj nalikuje onoj u Poljskoj i zbog kadrovskog osvajanja cijele države. Jedva koja bolnica, jedva koje kazalište nije u rukama HDZ-ovih ljudi. Državne su tvrtke nakrcane njihovim nakupinama. Institucije koje bi trebale biti nezavisne sustavno su impregnirane HDZ-ovim odabranicima. Od sportskih organizacija do sveučilišta. Od javne televizije do tajnih ortačkih družbi. Andrej Plenković nije uspio zajahati cijelo sudstvo, ali HDZ pod šapom drži dobar dio pravosuđa. Ustavni mu sud uskače kad god zatreba. Premijer je u zaposjedanju države sada spreman napraviti novi iskorak. Na čelo Državnog odvjetništva odlučio je dovesti čovjeka koji ne krije da je „određen HDZ-om“. Usto, gorljivi je zagovornik zakona kojim će se državnom represijom pokušati zaustaviti curenje javnosti važnih informacija iz istražnih postupaka. Predsjednik Milanović to naziva najvećim Plenkovićevim nasrtajem na institucije, kako bi, doslovce, prikrio kriminalni kupleraj svoje vlasti. „Kontrola, totalna kontrola, to je ono što se događa“, tvrdi šef države.

Demontaža nasljeđa

Ali kritika mu je malo nekonzistentna. Za Plenkovićevu će akviziciju za DORH u istom dahu reći da je patološki nelojalan čovjek koji će premijera zavaljati prvom prilikom, „kao što je uništio Sanadera koji ga je stvorio“. Zoran Milanović ponovno je zavuzlao svoje misli. Za državnog je odvjetnika poželjno da ne gaji osjećaj lojalnosti prema političkim moćnicima. Takva bi kvalifikacija zapravo trebala funkcionirati kao preporuka. Ali predsjednik nije pogriješio u konstataciji da je u ovom slučaju riječ o porobljavanju države. Sam je svojedobno, kao premijer, na HDZ-ovoj kadrovskoj ostavštini polomio zube. Baš kao ni Račan, u četiri godine nije uspio ovladati svim polugama vlasti. HDZ je iza sebe ostavio takvu mrežu da su u oporbi gotovo nedirnuti mogli preživjeti četiri godine i onda punom snagom nastaviti tamo gdje su stali. Za demontažu njihova nasljeđa jedan je mandat posve nedovoljan. Poljska se bori sa strukturom koju je PiS u osam godina uspio stvoriti. HDZ je to radio trostruko duže. Decenijima se kadrovski ukopava. Svojim ljudima potpuno je impregnirao i podčinio hrvatsku državu.

Hrvatski je premijer politički mnogo sličniji eurofilu Donaldu Tusku. Ali po volji za gazdovanje nad državom Hrvatsku je skrenuo na put kojim je Poljska prošla. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Na koncu, Hrvatska bi mogla sličiti Poljskoj i po institucionaliziranom statusu quo. U pravni je entourage države ugrađena opstrukcija svake ozbiljne političke promjene. Dovoljno je pogledati kako se vlast u Zagrebu na svakom koraku sudara s ograničenjima. Dvije su godine morali potrošiti da bi naslijeđeni kadrovski postav zamijenili novim ljudima. Ali po zakonima i drugim propisima posađene prepreke još stoje. Na nacionalnoj se razini HDZ-ova vlast dobro utvrdila, odatle kontrolira cijelu državu. Ni o zatvaranju Jakuševca i zbrinjavanju smeća lokalci ne mogu samostalno odlučivati. Ni aplicirati na europske fondove, ni uređivati vlastiti režim gospodarenja otpadom. Plenkovićeva stranka dodatno centralizira već centraliziranu Hrvatsku. Po zakonima i cijelom sustavu postavlja osigurače kako se bez nje ili mimo nje ništa u državi ne bi moglo dogoditi.

Kada HDZ jednom ipak siđe s vlasti, tranzicija će biti jako mučna i zahtjevna. Tko god dođe u priliku sastavljati vladu, naći će se u vrlo grbavoj situaciji. Nije, međutim, svejedno kada će to biti. Osvoji li Andrej Plenković ponovno mandat, Hrvatska će biti još dalje od šanse za povratak na demokratske postavke. U međuvremenu još će se više približiti Poljskoj u kojoj se demokratske institucije moraju danas iznova graditi. U kojoj je nova vlast morala pokrenuti proces redemokratizacije zemlje. Medijska nagađanja o tome hoće li s trećim mandatom u jedrima šef HDZ-a napokon krenuti u reforme, potpuno su deplasirana. Naravno da neće. Da je htio reformirati Hrvatsku, već bi se to pokazalo. Nastavit će kao i dosad, prezidencijalizacijom premijerske funkcije. Izgradnjom svoje osobne, autokratske vlasti. Daleko je to od prosvijećenog apsolutizma, kako neki u HDZ-u pokušavaju tumačiti. Civiliziranost i navodna umjerenost izvanjski su šušur, ispod kojeg se krije željezna volja za moć. Kako je Hrvatska zemlja nevelikih demokratskih tradicija, postignuća premijera Plenkovića, prije svega korupcijom i uzurpacijom institucija okovana država, jako se teško mogu poništiti. Teško danas, još teže za četiri godine.