Andrej Plenković jako voli kad Hrvatska šuti. Upitan ovih dana o štrajkovima i masovkama diljem Francuske ili Izraela, pohvalio se da je lani „prosvjeda bilo u skoro svim zemljama Europe, u Hrvatskoj nije“.

Nije Hrvatska Njemačka, gdje se početkom prošlog tjedna zbog rasta inflacije i skoka troškova života dogodio najveći štrajk u posljednjih tridesetak godina koji je prometno paralizirao gotovo cijelu zemlju. Nije ni Francuska, gdje je socijalno nezadovoljstvo, detonirano odlukom vlasti o podizanju dobne granice za odlazak u mirovinu na 64 godine, eskaliralo sve do nasilnih sukoba s policijom. Nije ni Portugal gdje su proteklog vikenda tisuće izašle na ulice, prosvjedujući protiv galopirajućeg poskupljenja stanova i najamnina. Nije Hrvatska ni Izrael, država koja se opasno uskomešala, po mnogim svjedočenjima dovedena do ruba građanskog rata, zbog takozvane pravosudne reforme premijera Netanyahua, faktičkog pokušaja vlasti da se korupcija u njihovim redovima učini nekažnjivom.

Popularnost vlade

Hrvatski premijer nema takvih problema. Plenković je, štoviše, uvjeren da nikakva razloga nema ni za pojedinačne sindikalne i prosvjedne akcije, koje se u posljednje vrijeme nešto češće najavljuju, od liječnika i sudaca do policije i roditelja njegovatelja. Ne vidi, kaže, da bi u „ovim okolnostima Vladina ostvarenja strateških ciljeva i brizi za svakog malog čovjeka“ bilo rezona za političke prosvjede ili društvene nemire. Štrajk doktora, oglasio je, pokušat će dezavuirati i minirati objavljivanjem njihovih plaća koje su, tvrdi, veće od njegove. Generalno će na svaki šušanj protesta nasrnuti optužbom da su možda povezani s oporbom. „Nisu baš svi spontani, to mi sve znamo“, veli. Uz hvalu da njegova vlada kroz krizu brodi jako dobro, premijer će reći da u Hrvatskoj nema razloga za nezadovoljstvo, još manje za protestne manifestacije.

U Plenkovićevu se svemiru podatak da je HDZ i dalje najjača stranka u državi pretvara u krunski dokaz navodno trajno velike popularnosti njegove vlasti. Zadovoljan sam stupnjem potpore javnosti, kaže, neskromno tumačeći kako je visok rejting HDZ-a i njega osobno posljedica „rezultata koje ostvarujemo“. U nitko-kao-ja stavu premijer je čvrst i nepokolebljiv kano klisurina. Slično Franji Tuđmanu koji je znao pitati „Tko, ako ne ja?“, i ovaj smatra da je nezamjenjiv. Da Hrvatska mora biti presretna i vazda zahvalna što ga ima.

Šef Vlade pritom grubo zanemaruje činjenicu da je nezadovoljstvo njegovom vlašću ogromno. Sva istraživanja javnosti pokazuju da gotovo tri četvrtine građana (više od 70 posto) tvrdi da država ide u pogrešnom smjeru. Rad Vlade ne odobrava dvije trećine anketiranih. Činjenica je također da je masovno nezadovoljstvo posve opravdano. Socijalna je situacija u Hrvatskoj turobna. Inflacija je, kao u Njemačkoj, počela usporavati, ali je – za razliku od njemačke – i dalje dvoznamenkasta, s ponovnom tendencijom rasta. Hrana je ekstremno poskupjela. Blizu trideset posto u dvije godine. Divljanjem cijena iznureni ljudi taj stampedo više ne uspijevaju pratiti. Mirovinski sustav, mnogo nepovoljniji nego onaj u Francuskoj, hrani po društvenu koheziju razarajući osjećaj socijalne nepravde. Stanovi, baš kao u Portugalu, postaju nepriuštivi, čak i srednjem sloju građana. Premijer eutanazira antikorupcijske institucije, slično kako to i Netanyahu radi u Izraelu, i najavljuje promjenu Kaznenog zakona kako informacije o lopovluku u vrhu vlasti ne bi curile u javnost.

Hrvatska šutnja

Ali Hrvatska šuti. Svemu tome usprkos, Hrvatska se ne diže na bunu, nego stoički trpi. Zašto? Šutnja sigurno nije rezultat zadovoljstva, sreće i potpore vlasti. Potonuće Hrvatske u duboki muk i nereagiranje čelnike bi države čak moralo brinuti više od mogućih prosvjeda. Jer šutnja, političkoj klasi tako draga i komforna, upućuje na duboku depresiju cijele zajednice. Situacija opasno podsjeća na olovne osamdesete, kada je nakon sloma nacionalnom budnicom zadojenog Hrvatskog proljeća hrvatsko društvo bilo ugušeno desetljećem državne represije. Hrvatska nema naviku javnog prosvjedovanja. Nema poput Francuske tradiciju masovnih demonstracija. Ni devedesetih, ulaskom u višestranačje, nije ovdje bilo burevjesničkog „događanja naroda“, kao u nekim drugim dijelovima bivše države. Niti se masovkama morao rušiti nekakav Berlinski zid.

Umjesto izlaskom na ulicu hrvatski su građani skloniji da svoje nezadovoljstvo vlašću iskažu odlaskom iz zemlje. Sva istraživanja pokazuju da je veliki iseljenički val u posljednjem desetljeću potaknut manje ekonomskim, a više političkim razlozima. Najvitalniji i najobrazovaniji bježe, optirajući za socijalno pravednije i uređenije države. Neki će razloge potuljenosti Hrvatske pripisati i domobranskom mentalitetu. Manjku borbenosti i višku volje za akomodiranjem svakoj situaciji. Nešto je i u porobljenosti svih državnih i skoro svih društvenih institucija jednom strankom i jednim narativom. Ali jako je mnogo i u političkoj apatiji. Hrvatska ne šuti od zadovoljstva, nego iz čemera i bezvoljnosti. Čkomi zato što je politički otupjela. Zato što rezignira. Zato što je u velikoj mjeri odustala od demokracije.

U Plenkovićevu se svemiru podatak da je HDZ i dalje najjača stranka u državi pretvara u krunski dokaz navodno trajno velike popularnosti njegove vlasti. FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL

„Demokracije ne umiru samo pod gusjenicama tenkova nego i voljom naroda“, pisao je dr. Darko Polšek, sveučilišni profesor sociologije, referirajući se na jednu knjigu o globalnoj demokratskoj recesiji koju su 2018. objavili Levitsky i Ziblatt, profesori političke filozofije s Harvarda. Polšek prenosi da demokracije ne umiru isključivo zbog tenkova, čvrstorukaša i diktatora, generala i pučista, nego često odumiru voljom naroda, demokratskim izborima, uz tihu eroziju demokratskih normi, pod utjecajem demokratski izabranih vladara, naoko neosjetno, bez mnogo trzaja i drame. „Namještanjem sudaca, kupovinom nejakih protivnika, prekrajanjem pravila igre izabrani predstavnici mogu stvoriti odlučnu i stalnu nadmoć nad svojim protivnicima. Te se promjene izvode postupno, s primjesom legalnosti, pa otklon prema autoritarizmu rijetko pokreće zvono na uzbunu.“

Invalidna demokracija

Zvuči poznato! Ni u Hrvatskoj alarmi nisu zazvonili. Demokracija se ovdje zapravo počela razgrađivati i prije nego što je stasala. Postaje invalidna prije nego što će prohodati. Tom pretvaranju formalno, provođenjem slobodnih višestranačkih izbora uspostavljene demokracije u partijsku državu, proces započet i utaban još za Tuđmanove vlasti, Andrej Plenković daje novi zamah. Demokracija je u Hrvatskoj danas na aparatima, ubijena ne samo autokratskom devijacijom premijera i njegove družbe, nego i voljom građana. Voljom biračkog tijela koje s gubitkom vjere u sustav postaje sve manje zainteresirano za izbore. Oskudnom voljom ljudi da, razočarani, participiraju u politici. Nedostatkom volje javnosti da svoje nezadovoljstvo vlašću javno demonstrira i upotrebom politički efikasnijih sredstava učini produktivnom. Da se vlastitim angažmanom, prosvjedima, štrajkovima, masovkama, izbori za željene promjene.

Naravno, da šutljiva, letargična Hrvatska odgovara vladajućima. HDZ-u odgovara da je demokracija na pola koplja, udušena. Odgovara mu što manja izlaznost na izborima. Što više građana apstinira od odlučivanja o vlasti, njihova je pobjeda sigurnija. Ne odgovara im da ljudi organiziraju prosvjede, da se bore za svoje interese i prava. Da javnost funkcionira. Da je protok informacija, pa i onih koje se tiču vlasti, slobodan. Zato će medije pokušati zajahati i kritičnost u društvu kriminalizirati. Samo u zemlji opasno reducirane demokracije moguće je da stranka koja na izborima osvoji oko 16 posto biračkog tijela praktično formira jednostranačku, u velikoj mjeri autokratsku vlast. Samo u državi u kojoj vlast do demokratskih standarda ne drži ni koliko je crno ispod nokta moguće je da se parlamentarna većina formira kriminalnom praksom žetončića. Samo u Hrvatskoj koja je bez funkcionirajuće demokracije moguće je da premijer slavi šutnju javnosti. Umrtvljena nacija uvjet je njegova održavanja na vlasti. Da oni koji su nezadovoljni njegovim vođenjem Hrvatske izađu na izbore, Andrej Plenković vrlo vjerojatno ide u političko rezalište. Već su brojem sudionika minorni, ali po emocionalnim implikacijama silno važni prosvjedi roditelja njegovatelja pokazali koliko mu je pozicija rovita i ranjiva.