LINIJA ŽIVOTA: Očevi nacije i razmetni sinovi

Autor:

Ivica Galovic/PIXSELL, Nacional

Državna je agenda danas kreirana i upogonjena poglavito njihovim karijernim razlozima. Bez obzira na to koliko se kleli u Hrvatsku, predsjednik Milanović i premijer Plenković demonstriraju frapantan manjak osjećaja odgovornosti za državu. Po tome se njih dvojica, kao trenutno prvi ljudi vlasti, najviše, drastično razlikuju od Tuđmana i Račana

Bio je kompas hrvatske političke scene, nositelj promjena, glasnik boljega, otac hrvatske demokracije – tako je pohvale u čast Ivici Račanu, povodom 15. obljetnice njegove smrti, na velikom komemorativnom skupu naredao njegov nasljednik na čelu SDP-a Peđa Grbin. Uskoro će i HDZ sličnim manifestacijama obilježiti 100. obljetnicu rođenja svog utemeljitelja Franje Tuđmana. Opet ćemo se naslušati lauda o ocu nacije i stvoritelju hrvatske države.

Dobro, nad otvorenim se grobovima uvijek pretjeruje. Naravno da Tuđman nije stvorio Hrvatsku. Ali vodio je proces njenog osamostaljenja. Bio je prvi predsjednik samostalne države i to u teškim ratnim vremenima. Ne samo po funkciji najzaslužniji za obranu i oslobađanje Hrvatske. Odgovornost za pogrešne političke odluke, aspiracije prema dijelovima susjedne Bosne i Hercegovine ili lopovsku privatizaciju, rodno mjesto u državni sustav ugrađene mahnite korupcije, za potrebe je političke beatifikacije gurnuta u zaborav. Niti se Račan može zvati ćaćom hrvatske demokracije, premda je u dva navrata bio na čelu demokratskih promjena. Devedesetih kada je omogućio i uredno organizirao provođenje prvih višestranačkih izbora, i dvijetisućitih kada je kao premijer prve posttuđmanovske vlasti otvorio proces uključivanja Hrvatske u Europu. Ali svaki je njegov odlučni korak trebalo malo pogurati. Situacija je bila zrela za promjene. Patrijarh socijaldemokracije znao je prepoznati znakove vremena.

Partija i partija

Obilježavanja važnih jubileja dvojice vjerojatno najvažnijih političara u vremenu prijelomnom za Hrvatsku ne služe bistrenju prošlosti. Nema tu nikakve kritičke valorizacije. Njihove stranke, dvije do danas najjače stranke u državi, HDZ koji se pretvorio u Partiju i Partija koja se pretvorila u SDP, preferiraju lakirovku. Glorifikacija Tuđmana i Račana, povijesnih vođa hrvatske desnice i hrvatske ljevice, služi prije svega nasljednicima. Onima koji odavanje počasti nekadašnjim velikanima vide kao sjajnu priliku za glancanje vlastitog lika i djela. Zborno se pozivanje na takozvane očeve države ili demokracije organizira poglavito radi sinova. Kako bi se i oni ugurali uz postamente. Da bi nešto stare slave i njih obasjalo. Da se legitimiraju i preporuče kao zakoniti baštinici i nastavljači. Laude se množe čak i kad nasljednici odustanu ili se odreknu nekih dijelova politike svojih prethodnika. Kao što se HDZ danas faktički odriče važne Tuđmanove ideje o nacionalnoj pomirbi. Ili kao što se Zoran Milanović odrekao Račanove socijaldemokracije i odjezdio u desničarske egzaltacije, pa ga evo Mostov Raspudić otvoreno naziva svojim učenikom.

Franjo Tuđman znao je za ministre dovesti sposobne nestranačke ljude, ponekad navodno najbolje što Hrvatska ima. Plenković nepogrešivo bira najgore. Nikad katastrofalnija Vlada nije vodila državu. Bez trunke odgovornosti za budućnost naroda. Hrvatsku, koju su Tuđman i Račan iza sebe ostavili, nasljednici vrlo uspješno uništavaju

Hagiografski skupovi mogu se, međutim, posve suprotno namjerama organizatora, pokazati raskrinkavajućim. Franjo Tuđman i Ivica Račan imali su stotine mana, ali u usporedbi s današnjim političkim prvacima djeluju gigantski. Kao nedostižni politički divovi. U trideset godina svoje samostalnosti Hrvatska nije uspjela stvoriti političku elitu. Uspjela je sniziti standarde. Kadrovska je politika nazadovala. U usporedbi s državnim vrhom iz devedesetih, sa šefovima stranaka, jednako iz pozicije kao i opozicije, ključne političke figure današnjeg vremena djeluju strašno indisponirano, kao politički kepeci prema političkim karijatidama. Nove generacije nisu Hrvatskoj donijele toliko potreban modernitet. Zabrazdile su i produbile greške prethodnika. I Tuđman i Račan bili su ljudi čvrstih političkih uvjerenja i vrijednosti. Nasljednici su u tom pogledu vrlo fluidni. Politiku su ispraznili od sadržaja. Nakrcali je vlastitim ambicijama, kapacitirali svojim osobnim karakterom. Državna je agenda danas kreirana i upogonjena poglavito njihovim karijernim razlozima. Bez obzira na to koliko se kleli u Hrvatsku, predsjednik Milanović i premijer Plenković svakodnevno demonstriraju frapantan manjak osjećaja odgovornosti za državu. Po tome se njih dvojica, kao trenutno prvi ljudi vlasti, najviše, drastično razlikuju od Tuđmana i Račana.

Država u izolaciji

Predsjednik Tuđman, poznato je, nije bio baš neki veliki demokrat. Njegova je Hrvatska bila autokratska. Nije trpio kritiku, ni iz svijeta ni doma. Državu je potkraj života odveo u međunarodnu izolaciju, političke oponente napadao kao sumnjive Hrvate. Nezaboravni su njegovi obračuni sa „stokom sitnog zuba“, onima koji su Hrvatsku navodno spremni „prodati za Judine škude“ ili vragovima svih boja, crnim, žutim i zelenim, zanimljivo, nikada i crvenim. Njegovu konfliktnu retoriku Zoran Milanović uspijeva nadmašiti. Tuđman je kamilica prema poganom jeziku kojim se služi njegov današnji nasljednik s Pantovčaka. Ogadit će sve koji mu se ne sviđaju, provući kroz blato svakoga tko mu se nađe na putu.

Aktualni će predsjednik sasvim nepotrebno i nepametno provocirati sukobe s drugim zemljama. Umjesto solidarnosti, ruskom invazijom ugroženoj Ukrajini šalje diskvalifikacije, novoj vlasti u Sloveniji prijeti transferom migranata preko granice, Finsku u želji da se pridruži NATO-u ucjenjuje pritiskom međunarodne zajednice na političko Sarajevo, kako bi se Izborni zakon u Bosni i Hercegovini promijenio sukladno njegovim, iz glave hercegovačkih warlordova prepisanim idejama. Svojim vanjskopolitičkim invektivama pokazuje se potpuno neodgovornim prema vitalnim interesima hrvatske države.

Jednako se furiozno neuračunljivim predsjednik Milanović predstavlja i na domaćem planu. Trenutno je u pravom ratu protiv Udbe, zloglasne tajne policije bivše, jugoslavenske države i njenih navodnih jataka. Ako je suditi po njegovim izjavama, Udba je danas u Hrvatskoj utjecajnija nego devedesetih. Udbaši su, implicira, zaposjeli hrvatsku državu, što je paranoja svojstvena ekstremnoj desnici. Ali šef se države posve raspomamio, pa premijera Plenkovića opetovano, svakog dana iznova, proglašava Udbašenkom, udbaškim sinom i gojencem, a njegova netom sahranjenog oca majorom KOS-a. U HDZ tim slijedom pokušava posijati sjeme razdora, stranačke velmože pozivajući da vlastitom šefu okrenu leđa. U cijelu će priču uvesti i pogromaški element, zalažući se da bi djeca udbaša morala biti kuš.

Eskalirajući u maksimalno toksično, Milanović potpuno zanemaruje činjenicu da mu je obiteljski background jako sličan Plenkovićevu. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

Eskalirajući u maksimalno toksično, Milanović potpuno zanemaruje činjenicu da mu je obiteljski background jako sličan Plenkovićevom. Obojica dolaze iz obitelji koje su svojedobno, u Jugoslaviji, pripadale crvenoj vlasteli, ne najvišoj, ali dobro uglavljenoj u tadašnji sustav. Svojom kampanjom protiv udbaša predsjednik raspiruje retoriku obračuna, javnog ponižavanja i sramoćenja, ostracizma i građanskog rata. Histerizira javnost, umjesto Ustavom mu određene zadaće stabiliziranja usklađenog funkcioniranja institucija države. Na koncu, sije konfuziju i muti vodu. Kad premijera gadi kao udbaša, što je potpuno izmišljena konstrukcija, šef države skreće pozornost s pravih, urgentnih problema Plenkovićeve vlasti. Svojim političkim trash optužbama ne šiba, nego kamuflira njenu do neba vapijuću nesposobnost u rješavanju gorućih problema države. Dok se nacija čerupa oko Udbe, obnova stoji, zdravstveni i mirovinski sustav kolabiraju, gospodarstvo i životni standard padaju, devastirajuća inflacija raste.

Zloćudna djela

Sličnu vrstu nebrige i neodgovornosti za državu pokazuje i Andrej Plenković. Njegova je retorika nešto blaža od Milanovićeve, ali djela su zloćudna. Najmalignije su vjerojatno kadrovske odluke. Recentno preslagivanje premijerova kabineta, najavljeno kao velika rekonstrukcija Vlade koja će osigurati novu energiju i zamah, pretvorila se u veliko ništa. Štetno za državu i uvredljivo za cijelu Hrvatsku. Za ministra je obnove postavio čovjeka koji se pokazao ekspertom za stjecanje ogromnog privatnog bogatstva na uništavanju i lešinarenju nekad velikih državnih tvrtki. Dosadašnjeg ministra gospodarstva, koji se proslavio sanaderovski mutnim aranžmanima s Mađarima oko sudbine Ine, a koji je usto teško opterećen svjedočenjem svog donedavno najbližeg suradnika o uključenosti u jednu krupnu korupcijsku aferu, premijer šalje za viceguvernera, na plaću dvostruko veću od ministarske. Na čelo zahtjevnog megaministarstva gospodarstva postavlja svog propalog kandidata za gradonačelnika Zagreba. Za kojega i danas tvrdi da je briljantan, najsjajniji od svih HDZ-ovih bisera, premda ga javnost doživljava kao veliku sprdnju i silno pretencioznog lovca na funkcije.

Plenkovićeve nove akvizicije sasvim se dobro uklapaju u mizernu razinu najvećeg dijela njegova kabineta. U kojem ostaju karikaturalni ministar vanjskih poslova, poltron koji svoja konfuzna trkeljanja redovito spakira s mašnicom udivljenja prema premijeru. Sramota je za Hrvatsku da takvu osobu ima za šefa diplomacije. Na poziciji ostaje i potpuno nesuvisli ministar obrane, koji za premijera vodi rat sa šefom države, toliko oštrouman da Milanovića pokušava tući njegovim oružjem, tvrdeći da su mu život „ustrojile Udba i Partija“. Valjda je i do Pantovčaka tako stigao. Na političko rezalište još neće ni ministar zdravstva koji se u jeku strašne, smrtonosne pandemije, koja je u Hrvatskoj pokosila rekordan broj života, navodno stizao baviti financijskim namještaljkama.

Franjo Tuđman znao je za ministre dovesti sposobne nestranačke ljude, ponekad navodno najbolje što Hrvatska ima. Plenković nepogrešivo bira najgore. Nikad katastrofalnija Vlada nije vodila državu. Bez trunke odgovornosti za budućnost naroda. Ugledni ekonomist Željko Lovričević, koji već godinama zagovara reforme kao uvjet opstanka Hrvatske, sada tvrdi da na naplatu dolaze negativni procesi koje ni jedna vlast u trideset godina hrvatske samostalnosti nije pokušala mijenjati. Prognoze nisu optimistične. Posljednju šansu za oporavak vidi u europskim sredstvima, ali sve se – po već viđenom obrascu – može pretvoriti u „grabež prema političkim kriterijima“. To će biti ključna priča idućih pet-šest godina u Hrvatskoj, kaže Lovrinčević. Milanovićeve i Plenkovićeve koterije već su spremne. Oglodat će državu. Hrvatsku, koju su Tuđman i Račan iza sebe ostavili, nasljednici vrlo uspješno uništavaju.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.