Zbog njih je Hrvatska bivala bolja. Odlazak u kratkom vremenu trojice velikih hrvatskih novinara – Igora Mandića, Vladimira Matijanića i Mislava Bage – neželjeni je povod za rekapitulaciju ne samo njihove životne ostavštine, nego i ukupne situacije hrvatskog novinarstva. Ogromna se praznina njihovom smrću otvorila, jako će faliti.

Patrijarh Mandić, ne samo novinar, nego i esejist i ubojit polemičar, još iz one ere kada su novinarstvo činili i ljudi velikog znanja i pameti, prave intelektualne veličine, desetljećima je običavao prkosno plivati uzvodno. Svojim je tekstovima uporno provocirao domobranštinu koja vlada Hrvatskom. Rugao se nacionalizmu i njegovim svetinjama. Svakom primitivizmu i, kako je sam govorio, žandarima duha. Usudio se misliti. Čak i kad je gotovo cijela nacija odmarširala u suprotnom smjeru.

Žrtva sustava

Matijanićev je lik široj Hrvatskoj postao poznat tek nakon što je postao žrtvom nefunkcionirajućeg zdravstvenog sustava. Premda je kao istraživački novinar godinama otkrivao mračne tajne vlasti, na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Od ratnih zločina do lažnim domoljubljem maskiranog kriminala, od HDZ-ove privatizacijske pljačke do plagiranim doktorskim disertacijama pofutranih stranačkih perjanica… Hrabro i majstorski rovao je po prljavoj utrobi političkih moćnika. Nakon smrti postao je simbolom one Hrvatske koja ni u slučaju životne ugroze „nikoga osim Hitne“ nema nazvati. Jer ne traži i ne pristaje na privilegije, inzistira tek na urednom funkcioniranju sustava koji bi svim građanima morao osigurati jednaka prava i zaštitu. Kako to piše u hrvatskom Ustavu.

Iza televizijskog novinara i urednika Bage, vrijednog mrava koji je vazda bio u poslu, šampiona brzopoteznih intervjua s kojih su prvaci hrvatske države na radost gotovo cijele nacije izlazili vidno uzdrmani, možda kao najvrjednija zasluga ostaje inzistiranje na dostojanstvu novinarskog posla. Kojemu je pomogao svojim profesionalizmom. Kao i svojim običajem, do njega neviđenim, da političarima, i onim najmoćnijim, postavlja vrlo neugodna pitanja. Na koncu, svojom samosvijesti, nepristajanjem da bezobrazluk političkih kabadahija uslužno odšuti. Kada je Sanaderu odrezao da ga neće on učiti kućnom odgoju ili kad je Plenkoviću na pokušaj uvrede uzvratio da ne može na takav način razgovarati s novinarima, Bago je demonstrirao ne samo vlastiti integritet, nego se postavio i kao čuvar digniteta cijele profesije.

Iza televizijskog novinara i urednika Mislava Bage, vrijednog mrava koji je vazda bio u poslu, možda kao najvrjednija zasluga ostaje inzistiranje na dostojanstvu novinarskog posla. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Trojica novinara, svaki na svoj način, činili su Hrvatsku boljom nego bi to bez njih bila. Iako ni jedan od njih vrlo vjerojatno nije imao namjeru popravljati hrvatsku državu i društvo. Samo su radili svoj posao. Premda hrvatsko novinarstvo ima tisuće mana, premda je svojom maticom postalo nepodnošljivo senzacionalističko i jednako skandalozno spremno na suspektne ortakluke s politikom kao ključnim centrom moći u državi, ono bi se ipak moglo smatrati boljim dijelom hrvatskog društva. U zemlji koja je praktično bez opozicije i u kojoj se pozicija ponaša kao da nikome ne mora polagati račune, mediji su uspijevali funkcionirati kao kakva-takva demokratska kontrola vlasti. Premda je mnoge vlast okupirala ili kupila, pa njima uglavnom caruje lakirovka, najveći su dio s politikom povezanih afera otkrili novinari. Od vremena Franje Tuđmana do današnjih dana. Od političkog do financijskog kriminala. Od prvih informacija o Bošnjacima nakrcanim logorima pod hrvatskom kontrolom po Hercegovini ili zatajenih deviza na računu predsjedničke obitelji do korupcijskih, s Plenkovićevim ministrima povezanih malverzacija. Da su se čekale nadležne institucije sustava mnogi od tih skandala ostali bi neprimijećeni i neuhvaćeni. Mediji su se u tome pokazali uspješnijim od države. Premda su od devedesetih sve do danas izloženi žestokom, tek na različite načine upakiranom pritisku vlasti.

Invalidna država

Hrvatska je invalidna, nefunkcionirajuća država jer politička klasa pozvana i odgovorna da zemlju učini kvalitetnom, svakim danom sve boljom zajednicom, svoje obaveze ignorira i svoj posao ne odrađuje. Uređena država ne može funkcionirati tako da zadaće politike i državnih institucija obavljaju novinari. Naravno da se i u drugim profesijama, među generalno omraženim sucima ili recentno jednim dijelom diskutabilnim liječnicima, među tokarima ili hotelskim sobaricama, nađe onih koji svojim radom cijeloj Hrvatskoj dižu cijenu. Ali novinarstvo je ipak nešto vidljivije i u svom najboljem izdanju može djelovati poput kerbera demokracije. Što je u zemlji koja je ostala bez liderstva, političkog i moralnog, izuzetno važno. Politička nomenklatura ima vlast, ali Hrvatska u njima nema lidera. Ni na ključnim funkcijama države.

Tri prve političke ličnosti u Hrvatskoj čine čovjek od kojeg se i njegovi donedavni prijatelji i saveznici odmiču, pa će tako nesuđena šefica Vrhovnog suda Sanja Barić reći da osobe poput njenog izbornika, predsjednika države, ne bi trebale doći ni blizu javnim funkcijama, zatim čovjek kojega zbog njegovih karakternih odlika šira javnost zove Njonjom te čovjek sve više posvećen vlastitom kultu ličnosti, koji filipikama u čast svoga lika i djelu overdozira javnost. Ni opozicija se liderskim kapacitetima ne može dičiti. Uglavnom politička praznina, kao i u vladajućoj partiji, plus deficit organizacijskih sposobnosti. Stranački establišment proizvodi opasnu konfuziju, političku i moralnu. Veze s javnošću ne funkcioniraju. Između vlasti, odnosno gotovo ukupne politike i naroda duboki je jaz, čini se, nepremostiv rascjep. Hrvatskim društvom, zbog urušavanja i raspadanja politike, sve više vlada anomija. Moralna kriza i sveprisutni nered u državi te nesposobnost da se negativni procesi zaustave i preokrenu u pozitivne promjene.

Čuvarica privilegija

Crkva koja u Hrvatskoj pretendira na ulogu nekakve moralne vertikale više ne uspijeva figurirati kao svojevrsno etičko sidrište, još manje kao konsolidator moralnih vrijednosti u društvu. Kreposti se relativiziraju, humanost erodira. Katoličkoj se crkvi devedesetih tepalo kao čuvarici hrvatskog identiteta, danas je prije svega čuvarica vlastitih privilegija. Nekad je bila s narodom, u međuvremenu se poput politike i ona pokondirila, luksuzno zbrinuta dvorima od oniksa. Premda je Franjo Tuđman otpočetka imao potporu Kaptola, kardinal Kuharić znao se javno usprotiviti njegovoj politici podjele Bosne i Hercegovine i odbio je blagosloviti blasfemični Oltar domovine na Medvednici, izraz Tuđmanova obogotvorenja države. Kardinal Bozanić u jednom je trenutku, svojom metaforom o grijehu struktura, bio glasnik promjene, danas mu je glavni problem u Hrvatskoj „ideološka kolonizacija koja želi razoriti brak i obitelj“, pa poziva na otpor alternativnim, od Crkve nepriznatim oblicima obitelji. Svoju logičnu konzervativnost crkveni je vrh u Hrvatskoj maksimalno zaoštrio, pretvarajući se u uzdanicu katolibanske peronospore. Poruke pape Franje u velikom se dijelu hrvatskih biskupa ne primaju, kao da su sotonski produkt. Klerikalizacija hrvatske politike i politizacija katoličkog klera u Hrvatskoj rezultira vrijednosnim košmarom. Ako je ikada funkcionirala kao moralni kompas, Crkva te sposobnosti rapidno gubi.

Hrvatski su narod izdali i oni koji su mu trebali predstavljati intelektualno vodstvo. Akademska krema nacije. Intelektualci su zašutjeli, više je živosti u mislećoj klasi bilo u Hrvatskoj osamdesetih nego danas. Sveučilište u Zagrebu, najstariju i najveću hrvatsku univerzu, godinama već drži beskrupulozna klika, navikla na prljave dilove ne samo s političkom vlašću. Koja se između ostalog prezentirala svojedobnom odlukom da počasni doktorat uruči Plenkoviću dragom Draganu Čoviću, hercegovačkom war-lordu, s izmišljenim obiteljskim grbom i stvarnim feudima koje je stekao navodno boreći se za prava Izbornim zakonom diskriminiranih bosanskohercegovačkih Hrvata. Usput samo: Hrvata je u BiH sve manje, Čovićevo imanje sve veće. Sramota počasti posve pogrešnom čovjeku ne ide samo rektoru Borasu. Senat je ogromnom većinom glasova blagoslovio odluku, kao živi dokaz o svom moralnom propadanju. Rijetki su se usprotivili. Sličan se počasni doktorat spremao i za zagrebačkog gradonačelnika Bandića, ali je smrt bila brža. Kraj takve intelektualne elite, koja funkcionira kao podzemlje, Hrvatska će politički i moralno i dalje glavinjati. Dezorijentirana, pogubljena, sluđena.

Novinari to ne mogu promijeniti. Ali neki od njih, bardovi javnosti, svemu usprkos, živom ipak uspijevaju održati nadu da je drugačija, bolja Hrvatska moguća.