SDP prvi, a ne drugi – ponavlja Siniša Hajdaš Dončić nakon u subotu provedenih stranačkih izbora na kojima, unatoč najavama, nije već u prvom krugu postao novi šef Socijaldemokratske partije. Samo ga je manje od stotinjak glasova dijelilo od cilja – preuzimanja ključeva Iblera od Peđe Grbina koji je nakon izgubljenih parlamentarnih izbora odlučio odstupiti. Sa skoro 49 posto osvojenih glasova Hajdaš je u velikoj prednosti pred drugoplasiranim, široj javnosti donedavno slabo poznatim Zoranom Paunovićem koji je dobacio do blizu 21 posto potpore. Ali utakmica još nije riješena. Kao dosadašnji potpredsjednik stranke i kandidat SDP-ovih oligarha, Hajdaš Dončić predstavlja opciju kontinuiteta. Dok se mlađahni gradonačelnik Makarske profilirao kao kandidat promjene. Premda se u kampanji vidjelo da mu jako fali političkog iskustva pa je prilično neizvjesno što bi njegov izbor mogao donijeti SDP-u.

Plan koji ipak nije prošao

Izbori u SDP-u pokazali su, prvo, da u stranci još postoji nekakav demokratski refleks. Plan da Hajdaš bude jedini kandidat za predsjednika stranke nije prošao. A sve je bilo organizirano i porihtano tako da ne dobije protukandidata. Mogući su aspiranti, jaki ljudi iz vrha SDP-a, redom odustajali. Izgleda da je tomu kumovao neki interni dogovor. Uglavnom, nitko od njih nije ušao u utakmicu za Grbinova nasljednika. Scenarij s jednim jedinim pretendentom za šefa stranke vlastitim je istrčavanjem na teren torpedirala mlada, donedavno potpuno nepoznata Sanja Major, potpredsjednica Foruma žena SDP-a. Na koncu je u igri bilo pet kandidata.

A to čini veliku razliku prema nedavno provedenim izborima u HDZ-u, gdje je Andrej Plenković bez protukandidata potvrdio svoj mandat. Što nije bilo rezultat slučajnog spleta okolnosti, nego stvar tendencije. Vladajuća se stranka i u ovom slučaju pokazuje sklonom reduciranju demokratskih procedura. Od tri HDZ-ova izborna ciklusa u kojima je Plenković sudjelovao, on se dva puta dao izabrati kao jedini kandidat. Barem jednom je takvu poziciju izričito uvjetovao. Ove je godine model izbora bez izbora proširio i na sve svoje suradnike. Na recentnim izborima nitko u njegovoj stranačkoj sviti nije imao protukandidata. Među dvjesto tisuća članova HDZ-a nije se našlo baš nikoga tko bi im pokušao konkurirati.

SDP se pokazao demokratski superiornijim i organiziranjem nekoliko sučeljavanja u svojoj predsjedničkoj utakmici. Nije to išlo baš glatko, ali se na koncu ipak dogodilo. Na nedavnim parlamentarnim izborima, zbog Plenkovićeva bojkota, sučeljavanja uopće nije bilo. Mediji će kritički primijetiti da je interes SDP-ova članstva za izbor stranačkog rukovodstva bio skroman. Od 22 tisuće partijaca, koliko broji SDP-ov registar, na izbore je izašlo oko 40 posto ljudi. To je zaista malo. Ali kad je u srpnju u HDZ-ovim izborima sudjelovao otprilike isti procenat njihova članstva, Plenković je govorio o velikom odazivu. Na birališta je izašlo, razdragano je objašnjavao, “čak 40 posto članova HDZ-a“, što njegovoj ekipi, tvrdio je, osigurava veliki demokratski legitimitet. Možda bi se nakon svega SDP trebao vratiti svom nekadašnjem imenu Stranka demokratskih promjena. Kako bi naglasio razliku spram HDZ-a i kako bi naznačio karakter Hrvatskoj nužne demokratske transformacije politike.

Drugo, SDP se – pokazuju izbori – stabilizirao na mjestu druge najjače stranke u državi. HDZ je neprikosnoveno prvi, godinama ukopan na oko 30 posto, ekipa s Iblera broji gotovo upola manje, trenutno dvadesetak posto. Ali to je otprilike dvostruko više nego imaju stranke koje ih slijede, bez obzira na to je li riječ o ljevici, Možemo!, ili desnici, Domovinski pokret ili Most. SDP-ov je pad zaustavljen. Unatoč lomovima i dugotrajnom političkom metiljanju na parlamentarnim su izborima ove godine osvojili isti broj zastupničkih mjesta kao i prije četiri godine. Stranka Možemo!, glavni rival na ljevici, nastao upravo zbog nezadovoljstva SDP-om, stagnira. Entuzijazam koji se ispočetka uz njih vezao u međuvremenu se počeo ispuhivati pa se dio otplutalog biračkog tijela, izgleda, vraća SDP-u.

Bez novih raskola

Dobrodošla je novost da Grbin ostavlja stranku bez velikih unutarnjih sukoba. Frakcijska je, zapravo klanovska rivalstva on rješavao nemilosrdno, izbacivanjem i čistkama. Tabor njegova prethodnika, bivšeg SDP-ova šefa Bernardića, gotovo je bez ostatka potaracan. Neke se organizacije, poput zagrebačke, od tih lomova još nisu oporavile, ali SDP od novih raskola po svoj prilici više ne mora strahovati. Kao što nema straha ni od materijalne oskudice. Stranka je u proteklom mandatu – Grbinova zasluga – financijski konsolidirana, što je jako važno za njeno funkcioniranje.

Usto, na skorim predsjedničkim izborima SDP bi se mogao naći na pobjedničkoj strani. Zoran Milanović prema svim prognozama slovi za izrazitog favorita. Osvoji li sadašnji šef države još jedan mandat na Pantovčaku, onda će nešto zvjezdanog praha s njegova uspjeha pasti i na stranku koja ga kao svog kandidata podržava. Na lokalnim izborima dogodine SDP-u se također smiješi solidan rezultat. Ankete pokazuju da stranka kotira mnogo bolje nego pred lokalne izbore prije tri godine. Unatoč tome što su njene organizacije u najvećim gradovima – Zagrebu, godinama SDP-ovoj bazi, i Splitu – na koljenima, dovedene gotovo do nepostojanja. Ali u nekim je drugim sredinama stranka vrlo živahna i propulzivna. Neki njihovi lokalni čelnici odlično funkcioniraju. Šteta je što se njihov utjecaj na Ibleru baš i ne osjeti. Na koncu, SDP-u na ruku ide i turobna socijalna situacija: vrišteće cijene hrane i stanovanja, ponižavajuće male plaće i mirovine, sve veća socijalna podjela u hrvatskom društvu, korupcija i klijentelizam, privilegiranost političke klase, bezobrazno i socijalno posve bešćutno povećanje njihovih primanja. Ako je socijalno indiferentna, ljevica samu sebe obesmišljava.

Promjene nisu na vidiku

Treće, izbori u SDP-u govore i o dubokoj, neprevladanoj političkoj krizi stranke. Premda će odlazeći Grbin u predizbornoj poruci članstvu reći da je njegova partija jaka politička formacija, s vizijom i velikim kapacitetom za promjene. Loše je što se ništa od tog vizionarskog i reformskog sadržaja u njegovu mandatu nije moglo vidjeti. Izborna je kampanja stoga, posve logično, izrazito kritički intonirana. Po SDP-ovu se establišmentu, klasi crvenih baruna, verbalno žestoko lupalo. Od tvrdnji da je SDP postao bezidejna stranka koja je iznevjerila radništvo kao svoju prirodnu bazu, do toga da je stranački vrh, birokratiziran, napustio socijaldemokratske politike i vrijednosti, otuđio se od članstva i od birača i u političkom glavinjanju za svojim nekadašnjim liderom, a danas šefom države Milanovićem posve zahirio s idejom protuprirodnog uvezivanja s ljutom desnicom.

Ali o konkretnim se promjenama jako malo moglo čuti. O njima je govorila Sanja Major, koja se založila za povratak SDP-a savezu sa socijalno depriviranim grupacijama, radnicima, umirovljenicima, invalidima, ženama, sindikatima… O promjenama je u svome programatskom pismu članstvu SDP-a govorio i Joško Klisović, kandidirajući se za mjesto u predsjedništvu stranke. Njegov pledoaje, nacrt za dubinsku obnovu SDP-a, organizacijsku, sadržajnu i komunikacijsku, s preciziranom listom potrebnih poteza, dokaz je da u stranci još ima ljudi koji politiku znaju misliti. Ali ih se, nažalost, rijetko čuje.

Ni favorizirani se Hajdaš Dončić nije potrudio objasniti kako to misli postići da SDP više ne bude vječno druga, nego da postane prva politička stranka u Hrvatskoj. Utoliko je njegova kandidatura falična. Kao potpredsjednik SDP-a on sigurno jako dobro poznaje situaciju u svojoj partiji. Stranačka mu je važnost također impozantna. Zagorje je pretvorio u SDP-ovu utvrdu. Na parlamentarnim izborima sam je dobio dvadesetak tisuća preferencijalnih glasova. Čovjek je respektabilnog iskustva. Ali bez mrve karizme. Njegove su političke izjave na razini doskočica tipa: Afrika – paprika. Ni jedan se njegov politički istup ne pamti. Ne zna se što misli o ključnim političkim pitanjima. Povrh svega, Hajdaš Dončić nije socijaldemokrat. U dvadesetak se godina svoje političke prisutnosti na nacionalnom planu pokazao kao klasični liberal. U kampanji najavljuje fokusiranje SDP-a na lijeve ekonomske politike, bitku za dostupnost javnih usluga, poput zdravstva, ali ništa od toga u njegovu se dosadašnjem funkcioniranju nije dalo primijetiti. S njim nema promjene. SDP nastavlja Grbinovim putem, bez skretanja i korekcija.

Od svega što je Hajdaš Dončić rekao u zadnje vrijeme najpamtljivija je njegova brzopotezna tvrdnja s ovogodišnje proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu da je pobjeda Hrvatske u Oluji „čista kao gorski potok, čista kao suza djeteta“. O Oluji čistoj kao suza svojedobno su egzaltirali Vladimir Šeks ili Kolinda Grabar-Kitarović. Malo je čudno da kandidat za šefa SDP-a ponavlja njihove fraze. Fraze koje se ni u pristojnom dijelu HDZ-a ne mogu čuti. Oluja je bila legitimna operacija oslobađanja Hrvatske, ali nije bila čista kao suza. O počinjenim su zločinima govorili i Haški sud i prvi ljudi hrvatske države, između ostalih i premijer Plenković. Hajdaševa izjava upućuje na intelektualnu lijenost, na indiferentnost prema moralu te na potpuni nemar, tešku indolenciju, prema činjenicama i povijesnoj istini. Pokazuje i sklonost da se zaplovi u nekakav nacionalistički diskurs, akomodirajući se sa stavovima koji su s lijevim političkim uvjerenjima potpuno nespojivi.

SDP će u subotu morati birati između poletarca Zorana Paunovića i svog kapitalca Siniše Hajdaša Dončića. Faktički se radi o izboru između novog SDP-a i novog Grbina. S Paunovićem teško je reći što će se dobiti. Gradonačelnik Makarske velika je nepoznanica. Ali možda otvara put za obnovu stranke. S Hajdašem nema dilema. On je kandidat statusa quo. Ništa se s njim, osim imena šefa Iblera, vrlo vjerojatno ne može i neće promijeniti.